Millosh Gjergj Nikolla (sh.Miloš Đerđ Nikola, 13. oktobar 1911 – 26. august 1938), obično poznat po akronimuMigjeni (sh.Miđeni) smatra se jednim od najvažnijih albanskih pjesnika i književnika u 20. stoljeću. Nakon njegove smrti kritika je prepoznala u njemu jednog od glavnih i najutjecajnijih pisaca međuratne albanske književnosti.
Tokom Migjenijevog života vidljiva je razvojna crta sa revolucionarnogromantizma prema kritičkom realizmu. Pisao je o siromaštvu koje je vladalo u njegovo vrijeme, pa djela kao što su Daj nam danas kruh naš svagdanji (pa i Ljepotica ubojica, Zabranjena jabuka, Legenda o kukuruzu, Želite li malo ugljena? itd.) nemilosrdno oslikuju ravnodušnost bogatih staleža prema patnji naroda.
Studije o Migjeniju su dobile poseban zamah nakon Drugog svjetskog rata, kada je komunistički režim preuzeo cjelovito objavljivanje njegovih djela, do tada djelomično neobjavljena.
Biografija
Ime
Migjenijevo prezime je izvedeno iz imena njegovog djeda Nikolle, koji je potjecao iz regije Gornja Reka, odakle se krajem 19. stoljeća preselio u Skadar i gdje je se bavio zidarskim zanatom, a kasnije se oženio Stakom Milani iz Kuča u Crnoj Gori, s kojom je imao dva sina: Gjeorgjea (Đorđa, oca Migjenijevog) i Krstu.[2][3]
Njegov djed bio je jedan od potpisnika kongresa za uspostavu Albanske pravoslavne crkve 1922. godine. Njegova majka Sofia Kokoshi[5] (umrla 1916. godine), rodom iz Kavaja,[6] školovala se u katoličkom sjemeništu u Skadru, koje su vodile talijanske redovnice.[3] Njegov stric po majci, Jovan Kokoshi, predavao je u pravoslavnom sjemeništu u Bitoli.[7] Miloš je imao brata, koji je umro u djetinjstvu, te četiri sestre: Lenku, Jovanku, Cvetku i Olgu.[2]
Angjelina Ceka Luarasi, kći Migjenijeve mlađe sestre Olge, izjavila je u svojoj knjizi Migjeni–Vepra, koju je napisala u koautorstvu sa Skënderom Luarasijem, da je Migjeni bio Albanac i da nije imao nikakvo slavensko porijeklo, te da je Migjeni govorio samo albanski kao materinji jezik, a kasnije je naučio govoriti slavenski jezik tijekom odrastanja.[8] Angjelina navodi da njezina obitelj potječe od obitelji Nikolla iz Debra u regiji Gornja Reka i obitelji Kokoshi.[8] Angjelina je tvrdila da se obitelj koristila mnogim slavenskim imenima zbog svoje pravoslavne vjere.[8]
Pohađao je pravoslavnu osnovnu školu u Skadru.[9] Od 1923. do 1925. pohađao je srednju školu u Baru, u Crnoj Gori (u Kraljevini Jugoslaviji), kamo se preselila njegova sestra Lenka.[9] S četrnaest godina, u jesen 1925. godine, dobio je stipendiju za pohađanje srednje škole u Monastiru (Bitoli) (danas u Sjevernoj Makedoniji, tada također u Kraljevini Jugoslaviji),[9] gdje je maturirao 1927. godine,[10] a zatim je stupio u pravoslavno sjemenište sv. Jovana Bogoslova. Učio je staroslavenski, ruski, grčki, latinski i francuski jezik. Svoje usavršavanje i studije nastavio je do juna 1932. godine.
Njegovo ime zapisano kao Milosh Nikoliç u pasošu izdanom od 17. juna 1932. godine, a zatim je u ukazu kojim je imenovan za učitelja i koji je potpisao ministar obrazovanja Mirash Ivanaj 18. maja 1933, ono promijenjeno u Millosh Nikolla.[2] U revidiranom rodnom listu od 26. januara 1937. njegovo ime je zapisano kao Millosh Nikolla.[2]
Karijera i djelo
Učiteljski i izdavački rad
Migjeni na albanskoj pošrtanskoj marki iz 1961.
Migjeni je 23. aprila 1933. postavljen za učitelja u školi u selu Vrakë ili Vraka,[11][12] sedam kilometara od Skadra, gdje je ostao do 1934. godine, kada je škola zatvorena. U tom je razdoblju počeo pisati prozne crtice i stihove.[12]
Maja 1934. godine objavljen je njegov prvi kratki prozni uradak, Patnik Sokrat ili zadovoljna svinja (alb. Sokrat i vuejtun apo derr i kënaqun), u periodičnom časopisu Ilirija, pod njegovim novim prezimenom Migjeni, akronimom od Millosh Gjergj Nikolla. Ubrzo, u ljeto 1935. godine, dvadesettrogodišnji Migjeni ozbiljno se razbolio od tuberkuloze. Otputovao je u Atenu u Grčkoj u julu te godine, u nadi da će dobiti liječenje od bolesti koja je u to vrijeme bila endemska na močvarnim obalnim ravnicama Albanije, ali se mjesec dana kasnije vratio u Skadar bez poboljšanja svog zdravlja. U jesen 1935. godine prelazi na godinu dana u školu u samom Skadru i, opet u časopisu Ilirija, započinje s objavljivanjem svojih prvih epohalnih pjesama.[13]
U pismu od 12. januara 1936, koje je uputio prevoditelju Skënderu Luarasiju (1900–1982) u Tirani, Migjeni je najavio: "Uskoro ću poslati svoje pjesme za tisak. Budući da ste, dok ste bili ovdje, obećali da ćete preuzeti odgovornost za to da pričat s nekim izdavačem, npr. 'Gutembergom', sada bih vas podsjetio na to obećanje, obavještavajući vas da sam spreman". Dva dana kasnije, Migjeni je dobio transfer koji je ranije zatražio u planinsko selo Puka i 18. aprila 1936. započeo je svoju službu kao ravnatelj tamošnje propale škole.[13]
Čisti planinski zrak učinio mu je dobro, ali siromaštvo i bijeda planinskih ljudi u Puki i u okolnom području bili su još porazniji od onoga što je doživio među stanovnicima obalne ravnice. Mnoga su djeca u školu dolazila bosa i gladna, a nastava je bila prekidana na duža razdoblja zbog izbijanja zaraznih bolesti, poput ospica i zaušnjaka. Nakon osamnaest teških mjeseci u planinama, ovaj je uporan pjesnik morao prekinuti karijeru učitelja i pisca te potražiti liječenje u Torinu u sjevernoj Italiji, gdje je njegova sestra Olga studirala matematiku. Krenuo je iz Skadra 20. decembra 1937. i stigao u Torino prije Božića. Tamo se nadao da će se, nakon oporavka, registrirati i studirati na Filozofskom fakultetu. Međutim, proboj u liječenju tuberkuloze doći će jednu deceniju prekasno za Migjenija. Nakon pet mjeseci u sanatoriju San Luigi u blizini Torina, Migjeni je prebačen u valdenzijsku bolnicu u Torre Pellice, gdje je umro 26. augusta 1938. Njegova smrt u dvadeset i šestoj godini bila je tragičan gubitak za modernu albansku književnost.[13]
Njegovu skromnu pjesničku zbirku od 35 pjesama pod naslovom Slobodni stihovi (alb. Vargjet e lira) tiskao je izdavač Gutenberg Press u Tirani 1936. godine, ali ju je vladina cenzura zabranila. U drugom izdanju, objavljenom 1944. godine, nedostajale su dvije stare pjesme, Predgovor predgovorima (alb. Parathanja e parathanjeve) i Bogohuljenje (alb. Blasfemi), budući da su smatrane uvredljivima za crkvu, ali je to izdanje uključivalo osam novih pjesama. Migjenijeve su glavne teme bijeda i patnja, odraz života koji je vidio i živio.[13]
Migjeni je obećavao i kao prozni pisac. Autor je dvadeset i četiri kratke prozne crtice, koje je objavljivao u periodici, najvećim dijelom između proljeća 1933. i proljeća 1938. godine. Dužine od jedne do pet stranica, ove su crtice prekratke da bi se smatrale pripovijetkama ili pričama.[13] No, ove su mu prozne crtice još jače natopljene socijalnom tematikom i slikaju tragični položaj pojedinca u tadašnjem društvu: Legenda o kukuruzu (Legjenda e misrit) govori o gladi i bijedi i svrstava se među najjača albanska prozna svjedočnastva uopće, a Zabranjena jabuka (Mollë e ndalume) slika gradske muke radnika.[14]
Posjedovao je sve preduvjete da bude izvrstan pjesnik. Imao je radoznao um. Iako njegova pjesnička produkcija nije bila ništa obimnija od njegove proze, njegov je uspjeh na polju poezije u to vrijeme u Albaniji bio spektakularan.[13]
Glavne su teme Slobodnih stihova, kao i Migjenijeve proze, bijeda i patnja. To je poezija akutne društvene svijesti i očaja. Prethodne generacije pjesnika pjevale su ljepote albanskih planina i svete tradicije nacije, dok je Migjeni sada otvorio oči pred surovom realnošću života, do zastrašujuće razine bijede, bolesti i siromaštva koje je otkrivao svuda oko sebe. Bio je pjesnik očaja, koji nije vidio izlaz i nije gajio nadu da bi išta osim smrti moglo stati na kraj patnji: "Patim još kao dijete čiji mu otac ne može kupiti igračku. Patim još kao mladić koji gori od neutažene seksualne želje. Patim jao sredovječni muškarac koji se utapa u apatiji života. Patim kao starac koji drhti zbog perspektive smrti. Patim kao seljak koji se bori sa zemljom. Patim kao radnik zdrobljen željezom. Patim kao bolesnik slomljen svim bolestima svijeta ... Patim kao čovjek". Tipična za patnju i uzaludnost ljudskih pothvata za Migjenija je pjesma Očaj (alb. Rezignata), koja se nalazi u najduljem ciklusu u zbirci naslovljenom Pjesme siromaštva (alb. Kangët e mjerimit). Ovdje pjesnik slika sumorni portret našeg zemaljskog postojanja: mračne noći, suze, dim, trnje i blato. Rijetko kroz mrak procuri dašak svježeg zraka ili vizija prirode. Kad priroda dođe do izražaja u Migjenijevom stihu, radi se, naravno, o jeseni.[13]
Ako nema nade, postoje barem ugušene čežnje i želje. Neke pjesme, kao što su Sinovi novog doba (alb. Të birtë e shekullit të ri), Buđenje (alb. Zgjimi), Pjesma mladosti (alb. Kanga e rinis) i Pjesma zatvorenika (alb. Kanga e të burgosunit), pune su samopouzdanja na lijevi revolucionarni način. Ovdje otkrivamo Migjenija kao preteču socijalističkog pjesništva ili, zapravo, kao vrhunac istinskog socijalističkog pjesništva u albanskoj književnosti, mnogo prije takozvanog oslobodilačkog i socijalističkog razdoblja od 1944. do 1990. godine. Migjeni, ipak, nije bio socijalist ili revolucionarni pjesnik u političkom smislu, unatoč ogorčenju i povremenim stisnutim pesnicama koje nam pokazuje. Za to mu je nedostajao optimizam kao i bilo kakav osjećaj političke predanosti i aktivnosti. Bio je proizvod 1930-ih godina, doba u kojem su albanski intelektualci, uključujući Migjenija, bili posebno fascinirani Zapadom i u kojem su se, u samoj Zapadnoj Europi, suparničke ideologije komunizma i fašizma po prvi put sukobile u španjolskom građanskom ratu. I na Migjeniju je ostavila traga nova filozofija desnice u nastajanju. U pjesmi Neka se čovjek rodi (alb. Të lindet njeriu), a posebno, u nietzscheovskomditirambuOblik Natčovjeka (alb. Trajtat e Mbinjeriut), ugušena, zgažena volja pretvara se u "gorljivu želju za novim genijem", za Natčovjekom koji dolazi. Prijatelju trockista, Andréu Stefiju, koji ga je upozorio da mu komunisti neće oprostiti takve pjesme, Migjeni je odgovorio: "Moje djelo ima borbeni karakter, ali iz praktičnih razloga, a uzimajući u obzir naše posebne uvjete, moram prikriveno manevrirati. Ne mogu objasniti te stvari [komunističkim] skupinama, oni ih moraju sami razumjeti. Objavljivanje mojih djela diktirano je potrebama društvene situacije u kojoj se nalazimo. Što se tiče mene, svoj rad smatram doprinosom jedinstvu grupa. André, moj posao bit će postignut ako uspijem živjeti malo duže".[13]
Dio "establišmenta" koji je smatrao nesvjesnim patnji čovječanstva bila je Crkva. Čini se da su Migjenijev vjerski odgoj i obrazovanje za pravoslavno svećeništvo bili potpuno kontraproduktivni, jer nije gajio ni privrženost religiji, niti bilo kakve posebno drage osjećaje za organiziranu Crkvu. Bog je za Migjenija bio div s granitnim šakama koji je slamao čovjekovu volju. Dokaze o odbojnosti koju je osjećao prema Bogu i Crkvi nalazimo u dvjema pjesmama koje nedostaju izdanju iz 1944. godine: Predgovor predgovorima (alb. Parathanja e parathanjeve), sa svojim vapajem očaja: "Bože! Gdje si?", i Bogohuljenje (alb. Blasfemi).[13]
U Skandaloznoj pjesmi (alb. Kanga skandaloze) Migjeni izražava morbidnu privlačnost prema blijedoj redovnici i istovremeno prkos i odbacivanje njezinog svijeta. Ova pjesma pomaže u rasvjetljavanju ne samo Migjenijevog odnosa prema religiji, već i jednog od najmanje proučavanih aspekata pjesnikova života, njegove potisnute seksualnosti.[13]
Erotičnost zasigurno nikada nije bila istaknuto obilježje albanske književnosti u bilo kojem razdoblju i bilo bi teško navesti bilo kojeg albanskog autora koji je svoje intimne porive i želje izrazio stihom ili prozom. Migjenijevo pjesništvo i njegova proza obiluju likovima žena, od kojih su mnoge nesretne prostitutke, za koje Migjeni pokatuje i sažaljenje i otvoreni seksualni interes. Suzne oči i crvene usne privlače njegovu pažnju; ostatak tijela rijetko se opisuje. Strast i zanosna želja sveprisutni su u njegovoj poeziji, ali jednako je prisutan i bauk fizičke bliskosti prikazan u smislu gađenja i tuge. To je samo jedno od mnogih bestijalnih lica bijede opisanih u Pjesmi bijede (alb. Pjesma bijede) od 105 stihova.[13]
Nasljeđe
Iako Migjeni za svog života nije objavio niti jednu knjigu, njegova su djela kružila privatno i u perodici tog doba i odmah su postigla uspjeh. Migjeni je utro put modernoj književnosti u Albaniji i drugim albanskim govornim područjima. Ta će književnost, međutim, uskoro nestati. Doista, upravo u godini objavljivanja njegovih Slobodnih stihova došlo je do pobjede staljinizma u Albaniji i proglašenje Narodne Republike.[13]
Mnogi su nagađali kakav bi doprinos Migjeni mogao dati albanskoj književnosti da je duže poživjeo. Pitanje ostaje vrlo hipotetično, jer bi ovaj individualistički glas istinskog socijalnog prosvjeda nesumnjivo doživio istu sudbinu kao i većina talentiranih albanskih pisaca u kasnim 1940-ima, tj. internaciju, zatvor ili pogubljenje. Njegova prerana smrt barem je za nas sačuvala ovog pisca neoskvrnjenim.[13]
Činjenica da je Migjeni tako mlad umro otežava kritičku ocjenu njegova djela. Iako mu se općenito dive, Migjeni nije bez svojih kritičara. Neke je razočarala njegova proza, a ni opseg njegovog pjesništva nije dovoljan da ga se prizna kao pjesnika univerazlnog značaja.[13]
↑ 8,08,18,2Angjelina Ceka Luarasi; Skender Luarasi (2003). Migjeni–Vepra. Cetis Tirana. str. 7–8. »Pisano je da nije bio Albanac i da je njegova obitelj slavenskog porijekla, zanemarujući na taj način činjenice iznesene u biografiji Skëndera Luarasija, koje dokazuju albansku krv pjesnika iz obitelji Nikolla iz Debra i skadarske obitelji Kokoshi. ... Njegov djed je potjecao od Nikolla iz Debra ... Imena sa slavenskim zvukom, uključujući i krštenje Migjena i njegovih sestara, ne dokazuju više od pripadnosti skadarskoj pravoslavnoj zajednici ... pod utjecajem tadašnje susjedne crnogorske crkve.«
.jpg)
.svg)
