Lirska balada o povratku vojnika (tal.Il reduce soldato ballata lirica)
Zef Serembe (tal.Giuseppe Serembe, 6. mart 1844 – 1901) bio je arbereški lirski pjesnik. Sastavio je neke od najboljih pjesničkih zbirki na albanskom jeziku u 19. stoljeću. Atmosfera očaja i tragedije koja ga je progonila tijekom života iznova izranja na površinu njegove poezije.
Život
Serembe je rođen u San Cosmo Albaneseu, u kalabrijskojprovinciji Cosenzi, i studirao je na kolegiju sv. Adrijana. U ranoj mladosti zaljubio se u djevojku iz rodnog sela, koja je s obitelji emigrirala u Brazil i potom umrla. Opsjednut tim gubitkom i mišlju da pronađe barem njezin grob, Serembe je 1874. otplovio prema Brazilu u potrazi za novim životom. Uz pomoć preporučnog pisma Dore d'Istrije, primljen je na dvoru Pedra II od Brazila. Nakon tamošnje kratke ljubavne veze, razočaran i potišten vratio se u Europu. Po njegovom dolasku u Stari svijet u septembru 1875. godine njegova se sreća još jednom okrenula na gore. Opljačkan mu je sav novac, vjerojatni u luci Marseilleu, te je bio prisiljen pješice se vratiti u Italiju, a navodno je na putu izgubio mnogo svojih rukopisa. U Livornu mu je Demetrio Camarda dao novac za put vlakom do Cosenze. Očaj, koji je nesumnjivo proizašao iz kronične depresije ili nekog drugog oblika psihičkog poremećaja, pratio je Serembea kamo god je išao i činio ga usamljenim i nesigurnim. Sklonio se u san o zemlji svojih predaka, viziji pokvarenoj realnošću turske okupacije u Albaniji i ravnodušnošću zapadnih sila prema njezinim patnjama. U njegovoj emocionalnoj izolaciji, Italija je za Serembea sve više postajala tuđina (alb. dheu i huaj) Godine. 1886. posjetio je arbereška naselja na Siciliji, a 1893. putovao u Sjedinjene Države, gdje je živio oko dvije godine.[1]
Svezak njegove poezije na talijanskom jeziku objavljen je u New Yorku 1895. godine. Godine 1897. drugi je put emigrirao iz rodne Kalabrije u Južnu Ameriku i pokušao započeti novi život u Buenos Airesu u Argentini. Sljedeće godine je se razbolio, i 1901. umro u Sao Paulu u Brazilu.[1]
Djela
Mnoga Serembeova djela (poezija, drama i prijevod Davidovih psalama), koja je neprestano mijenjao i revidirao, bila su izgubljena u nevoljama koje je doživio. Za života je objavio sljedeća djela:[1]
Talijanska poezija i izvorne pjesme prevedene s albanskog (tal.Poesie italiane e canti originali tradotti dall'albanese) na talijanskom i albanskom jeziku, Cosenza, 1883;
Lirska balada o povratku vojnika (tal.Il reduce soldato ballata lirica), New York, 1895, pjesme samo na talijanskom;
Razni soneti (tal.Sonetti vari), Napulj, 1890-ih, izuzetno rijetka zbirka od četrdeset i dva talijanska soneta s uvodom, svi nagurani na četiri stranice sitnog tiska;
Jedna pjesma objavljena je u časopisu Mlada AlbanijaZefa Skiroja (alb. Arbri i ri) 31. marta 1887.godine;
Trideset i devet njegovih albanskih pjesama, koje je posthumno objavio u Stihovima (albanski: Vjersha, Milano, 1926) njegov nećak Cosmo Serembe.
Druga su djela pronađena u raznim arhivima i rukopisima posljednjih godina, a neke su njegove pjesme doista preživjele usmenim prijenosom među seljanima San Cosmo Albanesea. Taj znak njegove popularnosti kod kuće prilično je iznenađujući, s obzirom na činjenicu da je veći dio svog života proveo daleko od rodnog sela.[1]
Književni stil
Mnogi smatraju da se Serembeova poezija, malodušna i melankolična po karakteru, a opet često rodoljubiva i idealistička po nadahnuću, ubraja među najbolje lirsko pjesništvo na albanskom jeziku, barem prije modernog doba. Njegove teme kreću se od milozvučnih tekstova o ljubavi do hvalospjeva o njegovoj rodnoj zemlji (bila to Italija, zemlja njegovog rođenja ili Albanija, zemlja njegovih snova), od elegantnih pjesama o prijateljstvu i ljepotama prirode do stihova religiozne inspiracije. Među njegovim romantičnim pjesmama nostalgičnog nacionalizma, koje učvršćuju književnu vezu sa sve brojnijom generacijom pjesnika Albanskog narodnog preporoda u 19. stoljeću, nalaze se tekstovi posvećeni njegovoj izgubljenoj domovini, Ali-paši Tepeleni, Dori d'Istriji i Domenicu Mauru. Iako je bio patriot, Serembe nije bio intelektualni pjesnik koji bi nam mogao pružiti pjesničku kroniku prošlosti Albanije; bio je pjesnik osjećaja, prvenstveno samoće i razočaranja.[2][1]
