Prevedeno s grčkog jezika, drama znači "radnja". Ona obuhvata sve književne vrste namijenjene izvođenju na pozornici, a koje svoj pravi smisao dobivaju u kazališnoj predstavi. Dramska su književna djela posebno oblikovana tako da sadrže opis likova s naznakom nekih njihovih osobina, dijelove teksta koje glumci izgovaraju na pozornici i dijelove koji služe samo kao uputa glumcima i redatelju, a nazivaju se didaskalijama.
Osobitosti
U drami nisu nužni opisi i pripovijedanje, nego glavne dijelove čini govor glumaca. Fabula dramskog teksta se ne pripovijeda, već se postiže izmjenom dramskih situacija. Dijalog (razgovor među likovima) i monolog (izlaganje jednog lika) bitna su sredstva književnog oblikovanja drame. Zbivanje na pozornici proizlazi iz djelatnosti likova. Drama ima svoj početak, sredinu i završetak. Podjeljena je na činove i prizore, a zanimanje gledatelja potiče neki sukob ili zaplet koji se na kraju razrješava. Taj sukob izaziva stalnu napetost koja je pokretač radnje i zanimanja gledatelja, a oni proizlaze iz suprotstavljanja likova.
Dramske vrste
Su komedija, tragedija i drama u užem smislu.
Kompozicija drame
Idealno zamišljena drama sastoji se od:
ekspozicije -->
zapleta -
kulminacije --> nastupa kada napetost poraste do tog stupnja da je prijeko potrebno razriješenje, no još nije jasno u kojem smjeru,
peripetije --> preokret,obrt
raspleta --> pokazivanje razrješenja svih sukoba i suprotnosti.
Razvoj drama
Grčka komedija i tragedija imale su presudan utjecaj na razvoj drame u svim europskim književnostima. U srednjem vijeku razvija se poseban tip drame koji nastaje na osnovi crkvenih vjerskih obreda, nazivaju se misteriji, mirakuli i moraliteti, a u našoj književnosti su to prikazanja. U takvim djelima obrađuju se događaji iz Kristovog života ili života pojedinih svetaca i mučenika.
Renesansna komedija slijedi antičku tradiciju. Na nju se naslanja i hrvatski renesansni komediograf Marin Držić. Vrhunac dramske umjetnosti u renesansi vezan je uz stvaralaštvo Williama Shakespearea.
U razdoblju klasicizma dolazi do ponovnog oživljavanja antičke drame.
Razdoblje romantizma ošto se suprostavlja normama klasicističke drame. Prikazuje se najčešće motiv odmetništva i sukob pojedinca s društvom.
U 20. stoljeću javlja se teatar apsurda. U takvim dramama, koje se odupiru tradiciji europske drame, razvija se težnja da se iskaže izgubljenost, osamljenost, tjeskoba i strah modernog čovjeka (E. Ionesco, S. Beckett).
