Na njega su utjecali isusovački književnik Anton Xanoni i franjevački pjesnik Leonardo De Martino.
Život i djelo
Od 1880. do 1887. godine Mjeda je studirao književnost u kartuzijanskom samostanu Porta Coeli u Valenciji u Španjolskoj, retoriku, latinski i talijanski jezik u Hrvatskoj u jednoj jezuitskoj instituciji, na Gregorijanskom sveučilištu u Rimu i na drugom gregorijanskom koledžu u Chieriju u Italiji. Tijekom ovih studija Mjeda je počeo pisati albansku poeziju. Neke od njegovih najpoznatijih pjesama uključuju Plač slavuja (Vaji i bylbylit, 1887) i Skenderbegov grob (Vorri i Skanderbegut), zatim djelo Omladina (Juvenilja), u kojem izražava suosjećanje s najsiromašnijima, te njegovo najvrijednije pjesničko ostvarenje, Sloboda (Liria, 1937), prožeto herojskim ozračjem borbe Albanaca protiv Turaka 1908–1911.[3]
Mjeda je također predavao glazbu u Cremoni u Italiji na koledžu Marca Girolama Vide od 1887. do 1891. godine i prevodio je različitu vjersku literaturu. Objavio je Život sv. Ivana Berchmansa (Jeta e sceitit sc' Gnon Berchmans, 1888) i Oponašanje Svete Djevice (T' perghjamit e Zojs Bekume, 1892), prijevode sa španjolskog, Veliki katekizam (Katekizmi i Madh), još jedan prijevod, te Svetu povijest (Historia e Shejtë).
Ndre Mjeda na albanskoj poštanskoj marki iz 2016. godine.
Mjeda je kasnije studirao teologiju na isusovačkom kolegiju u Krakovu u Poljskoj, predavao je filozofiju i filologiju, a služio je i kao knjižničar na gregorijanskom koledžu u Kraljevici, gdje je postavlje i za profesora logike i metafizike. Protjeran je 1898. godine, nakon sukoba između Austro-Ugarske i Vatikana. Godine 1899. godine Mjeda je, zajedno s Prengom Doçijem i Gjergjem Fishtom, osnovao književno Društvo za jedinstvo albanskog jezika (alb. Shoqnia e bashkimit të gjuhës shqipe), obično poznato kao "Shoqnia Bashkimi" ("Sindikalno društvo") ili jednostavno kao skadarsko "Bashkimi" ("Društvo") za izdavanje knjiga na albanskom jeziku.[4][5]
Mjeda je 1901. u Skadru osnovao društvo Zora (alb. Agimi).[5][6] Mjeda je osmislio abecedu za to društvo na temelju latiničnih znakova slijedeći princip jednog slova za jedan glas, a koristio je dijakritičke znakove za druge osobite glasove albanskog jezika.[4][6] U Hamburgu 1902. godine Mjedinu abecedu odobrio je Međunarodni kongres orijentalista, a u maju većina katoličkog svećenstva u Skadru.[5][6] Knjige koje je subvencionirala Austro-Ugarska objavljivane su na "agimskom pismu", koja je konkurirala baškimskom pismu za pisanje na albanskom jeziku.[6] Godine 1908. Mjeda je bio delegat na Manastirskom kongresu, gdje je predstavljai društvo Agimi.[7] Mjeda je podržavao latinični karakter istanbulske abecede, jer je sadržavao princip jednog slova za jedan glas, a latinični znakovi bili su slični suparničkoj beškimskoj abecedi.[8] U kasnom osmanskom razdoblju, Mjeda je podržavao austrougarsku intervenciju u albanskim zemljama unutar Osmanskog Carstva.[9]
.jpg)
.svg){kind=small}
