U oktobru 1834. godine, u skladu s očevim željama, upisao se na Pravni fakultet Sveučilišta u Napulju, ali glavni fokus njegovih interesa ostali su folklor i književnost. Upravo je u Napulju 1836. godine De Rada objavio prvo izdanje svoju najpoznatiju poemu na albanskom jeziku, Pjesme o Milosau (Këngët e Milosaos, 1836) pod talijanskim naslovom Poesie albanesi del secolo XV. Canti di Milosao, figlio del despota di Scutari ("Albanska poezija 15. stoljeća. Pjesme o Milosau, sinu skadarskogdespota"). Ubrzo je bio prisiljen napustiti studij zbog epidemije kolere u Napulju i vratio se kući u Kalabriju.
Njegovo drugo djelo, Canti storici albanesi di Serafina Thopia, moglie del principe Nicola Ducagino (Albanske povijesne pjesme Serafine Topije, supruge princa Nikole Dukađinija, Napulj 1839),[2]bourbonske su vlasti zaplijenile zbog navodne povezanosti De Rada sa zavjereničkom skupinom za vrijeme talijanskog preporoda. Djelo je ponovno objavljeno pod naslovom Canti di Serafina Thopia, principessa di Zadrina nel secolo XV (Pjesme Serafine Topije, zadrinske princeze u 15. stoljeću, Napulj 1843) i kasnijih godina u trećoj verziji kao Specchio di umano transito, vita di Serafina Thopia, Principessa di Ducagino (Ogledalo čovjekove prolaznosti, život Serafine Topije, dukađinske princeze, Napulj 1897). To djelo priča o tome kako se kći vojvode (duke) od Arte, lijepa Serafina, zaljubljuje u Bozdara Stresa, čemu se njezini roditelji protive i udaju je za princa iz obitelji Dukagjini; nakon toga ona polako vene, a kad sazna za Bozdarovu smrt, od tuge umire; u poemi je prikazan i povijesni kontekst 1441–1468.[3]
U svojoj najvećoj poemi, Nepobjedivi Skenderbeg (Skënderbeu i pafat), na kojoj je radio do kraja života, De Rada pjeva o albanskom herojskom dobu i o Skenderbegu, koji se pojavljuje kao opći heroj i kao simbol albanskog nacionalnog preporoda.[4] Njegova povijesna tragedija na talijanskom jeziku I Numidi (Numidijani, Napulj 1846, razrađena pola stoljeća kasnije kao Sofonisba, dramma storico (Sofonisba, povijesna drama, Napulj 1892), uživala je samo skroman ugled.
Revolucionarne 1848. godine De Rada je osnovao časopis L'Albanese d'Italia ("Talijanski Albanac"), koji su objavljivao i članke na albanskom jeziku. Ovaj dvojezični "politički, moralni i književni časopis" u konačnoj nakladi od 3200 primjeraka bio je prvo periodično izdanje na albanskom jeziku u svijetu. Prije nego što je Albanija postala samostalni politički entitet, ona je već postala pjesnička stvarnost u djelima Jeronima De Rade. Njegova vizija neovisne Albanije prerasla je u drugoj polovici 19. stoljeća iz jednostavne želje u realni politički cilj kojemu je strastveno bio predan.
De Rada je bio glasnik i prvi javni glas romantičarskog pokreta u albanskoj književnosti, pokreta koji je, nadahnut njegovom nepromjenjivom energijom u ime nacionalnog buđenja među Albancima u Italiji i na Balkanu, trebao evoluirati u romantični nacionalizam karakterističan za doba narodnog preporoda u Albaniji. Njegove novinarske, književne i političke aktivnosti imale su ključnu ulogu ne samo u poticanju svijesti o arbereškoj manjini u Italiji, već i u postavljanju temelja albanskoj nacionalnoj književnosti.
Njegovo je najpopularnije književno djelo spomenuta poema Pjesme o Milosau, na albanskom jeziku poznata kao Këngët e Milosaos, duga romantična balada koja prikazuje ljubav Milosaa, fiktivnog mladog plemića u Skadru (Scutari) iz 15. stoljeća, koji se vratio kući iz Soluna. Ovdje, na seoskoj fontani, susreće i zaljubljuje se u Rinu, kćer pastira Kologre. Razlika u društvenom položaju među ljubavnicima dugo priječi njihovo sjedinjenje sve dok potres ne uništi i grad i sav privid klasnih razlika. Nakon vjenčanja u inozemstvu, rađa se dijete. Ali razdoblje bračnog blaženstva ne traje dugo. Milosaov sin i supruga ubrzo umiru, a on sam, ranjen u borbi, stradava na obali rijeke u blizini Skadra.[5][3] Tu je pjesmu francuski književnik Victor Hugo nazvao "nadopunom moderne romantične poezije".[6]
De Rada je izdavao i časopis Fiamuri Arbërit, čiji se prvi broj pojavio 20. jula 1883. u Cosenzi u Italiji, u početku na albanskom, pisan abecedom na latinskoj osnovi koju je izmislio de Rada, a kasnije s prijevodima na talijanski.[2] Časopis je sadržavao teme vezane uz albansku književnost, politiku i povijest i brzo je postao popularan među Albancima i široko distribuiran.[7][2]
Politička djelatnost
Godine 1881. stavovi De Rade o budućnosti Albanije predviđali su zemlju podijeljenu u tri cjeline na temelju religije unutar jedne savezne države.[8] Do 1886. godine, De Rada se usprotivio grčkim prijedlozima o balkanskoj federaciji i podržao postojanje Albanije odvojene od Grčke jer bi svako ujedinjenje, po njemu, značilo kraj albanskog postojanja.[9] De Rada se svrstavao uz Osmanlije protiv zajedničkih neprijatelja i nije odobravao protuosmansku pobunu, promatrajući je kao djelovanje grčkog i srpskog stranog utjecaja i nadajući se da će Osmansko Carstvo Albancima dati njihova društveno-politička prava.[10]
U oktobru 1895. godine De Rada je zajedno s kolegama Italo-Albancima Giuseppeom Schiròom i Anselmom Lorecchiom organizirao kongres o albanskom nacionalnom, kulturnom i jezičnom samoodređenju, koji je sazvan u Coriglianu Calabru, a nakon njega je uslijedio drugi kongres u Lungru tijekom veljače 1897. godine.[11]
.jpg)
