Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
Tokom 1990. grupa starijih srpskih oficira i stručnjaka iz Odsjeka za psihološke operacije Jugoslavenske narodne armije (JNA) izgradila je RAM plan, kojem je svrha bila da organizuje sve Srbe van Srbije, konsoliduje kontrolu nad Srpskom demokratskom strankom (SDS), te da pripreme oružja i municije u nastojanju da se uspostavi zemlja u kojoj bi "svi Srbi sa svojim teritorijama živjeli zajedno u istoj državi".[2][3]
Godine 1990. i 1991. Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini su proglasili niz Srpskih autonomnih oblasti (SAO) da bi ih kasnije ujedinili i stvorili Veliku Srbiju.[4][5] Već u septembru ili oktobru 1990. JNA je počela da naoružava Srbe u BiH i organizuje ih u milicije.[6] Iste godine, JNA je razoružala snage Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine (TOBiH).[7] Do marta 1991, JNA je podijelila oko 51.900 komada vatrenog oružja srpskim paravojnim jedinicama i 23.298 komada vatrenog oružja SDS-u.[6] Tokom 1991. i početkom 1992, SDS je snažno posrbio policiju kako bi povećao srpsku političku kontrolu.[7] Prema Noelu Malcolmu, "koraci Karadžića i njegove stranke – [proglašavanje srpskih] autonomnih oblasti, naoružavanje srpskog stanovništva, manji lokalni incidenti, neprestana propaganda, zahtjev za "zaštitom" savezne vojske – su se tačno poklapali sa onim što je urađeno u Hrvatskoj, malo je posmatrača moglo sumnjati da je jedan plan bio u funkciji."[8]
Na sjednici Skupštine SRBiH održanoj 15. oktobra 1991, uznemireni postojanjem RAM plana,[8] izglasan je "Memorandum o suverenitetu" korištenjem pokreta za ponovno otvaranje skupštine, nakon što ju je Krajišnik zatvorio i nakon što su srpski poslanici napustili istu.[9] SDS je 24. oktobra 1991. formirao Skupštinu srpskog naroda Bosne i Hercegovine i u novembru je održao referendum o ostanku srpskog naroda u Jugoslaviji. Istovremeno je izdalo "Uputstvo za organizaciju i djelovanje organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim uslovima" kojim je funkcionerima SDS-a naloženo da formiraju skupštine srpskih općina i krizne štabove, da osiguraju snabdijevanje Srba i stvore obimne komunikacione mreže.[10] U januaru 1992. Skupština je proglasila stvaranje Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine i njeno otcjepljenje.[10][11] Bosanskohercegovačka vlast je referendum proglasila neustavnim i samoproglašenu paradržavu priznala je samo SR Jugoslavija.[10]
Krajem decembra 1991. muslimanski i hrvatski političari zatražili su od Evropske ekonomske zajednice (EEZ) da prizna Bosnu i Hercegovinu, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom i Makedonijom, kao suverene države.[12]Badinterova arbitražna komisija, koju je osnovala EEZ, prvobitno je odbila da prizna Bosnu i Hercegovinu zbog njenog "izostanka referenduma", dok su dalje utvrdili, između ostalog, da je Jugoslavija u procesu raspada i unutrašnje granice njenih republika se ne moglo mijenjati bez dogovora.[13] U januaru 1992. EEZ je odlučio da se "ne može smatrati da je u potpunosti uspostavljena volja naroda Bosne i Hercegovine da konstituišu Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i nezavisnu" i predložila "referendum svih građana SR Bosne i Hercegovine". Međutim, ovo se nije moglo normalno održati, jer su srpske vlasti spriječile svoje ljude da učestvuju.[14][15] Tog mjeseca, Slobodan Milošević je izdao tajno naređenje da se svi oficiri JNA rođeni u Bosni i Hercegovini prebace u Socijalističku Republiku Srbiju i upišu u novu vojsku Srba u BiH.[11][16]Predsjednik Vijeća ministara EEC João de Deus Pinheiro je 23. januara rekao da će EEZ priznati Bosnu i Hercegovinu ako se odobri referendum o nezavisnosti.[17]
Dana 25. januara u Skupštini je održana rasprava o referendumu, koja je završila povlačenjem srpskih poslanika nakon što su muslimanski i hrvatski delegati odbili srpski prijedlog da ga utvrdi Vijeće za nacionalnu ravnopravnost, koje se tek trebalo formirati. Nakon što je Momčilo Krajišnik pokušao prekinuti sjednicu, njegov zamjenik, član SDA, nastavio je sjednicu, te je usvojen prijedlog za održavanje referenduma u odsustvu SDS-a.[18]
Budući da je referendum imao za cilj promjenu statusa Bosne i Hercegovine iz federalne države unutar SFR Jugoslavije u suverenu državu, time je prekršen Ustav Jugoslavije, pošto Skupština SRBiH nije imala nadležnost za takva pitanja.[20] Prema tom ustavu, promjena granica Jugoslavije bila je nemoguća bez saglasnosti svih republika.[19] Referendum je bio neustavan i u smislu Ustava SRBiH. Amandmanom LXX na Ustav ustanovljeno je vijeće kojem je povjereno ostvarivanje prava na ravnopravnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Prijedlog za raspisivanje referenduma o "statusu Bosne i Hercegovine" trebalo je da razmotri Vijeće, jer je takav referendum direktno uticao na "principe ravnopravnosti naroda i narodnosti".[20] Međutim, Badinterova komisija u Mišljenju broj 3 dana 11. januara 1992. zaključila je da „Granice između Hrvatske i Srbije, Bosne i Hercegovine i Srbije, i eventualnih drugih susjednih nezavisnih država ne mogu se mijenjati, osim uz slobodno postignut dogovor” i „Osim ako nije drugačije dogovoreno, bivše granice postaju granice zaštićene međunarodnim pravom”, zbog čega je dobila kritike zbog lošeg tumačenja Ustava Jugoslavije.[21]
Raspisivanje
Dana 25. januara 1992. Skupština SRBiH donijela je odluku o raspisivanju referenduma o nezavisnosti, koju su podržali SDA i HDZ BiH. SDS-a u svemu tome nije bilo, jer su Srbi u međuvremenu proveli u djelo odluku o osnivanju Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja je proglašena 9. januara 1992. Održavanje referenduma najavljeno je za 29. februar i 1. mart 1992.
Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) imala je primjedbu na referendumsko pitanje i postavila je zahtjev za nacionalnim kantonima. Iako to pitanje nije razmatrano u Skupštini SRBiH, prihvatila ga je međunarodna zajednica i kasnije je ponuđeno u raznim planovima i prijedlozima. Prijedlog HDZ BiH za referendumsko pitanje bio je sljedeći:
“
Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?
”
Bez obzira na to što je muslimanski vrh odbio promijeniti referendumsko pitanje, HDZ BiH, kao i službeni Zagreb, i dalje je u potpunosti podržavao nezavisnost BiH, te pozivao Hrvate da izađu na referendum i glasaju za nezavisnost.
Rezultati
Od onih koji su glasali, 99,7% glasalo je za nezavisnost. muslimanski i hrvatski glasači su snažno podržavali nezavisnost, dok su Srbi uglavnom bojkotirali referendum ili ih je SDS spriječio da učestvuju.[10][14] Prema SDS-u, nezavisnost bi rezultirala time da Srbi postanu "nacionalna manjina u islamskoj državi".[22] Blokirala je isporuku glasačkih kutija naoružanim paravojnim jedinicama i isporučivala letke u kojima se ohrabruje bojkot,[23] iako su hiljade Srba u većim gradovima glasale za nezavisnost.[24] Bilo je bombardovanja i pucnjave tokom čitavog perioda glasanja, posebno se istakao napad na svadbu u Sarajevu.[12][25] Izlaznost birača bila je 63,7%, od kojih je 99,7% glasalo za nezavisnost.[26] Međutim, referendum nije uspio postići ustavom propisanu dvotrećinsku većinu.[27] Ipak, Alija Izetbegović je 3. marta proglasio nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, a Skupština Republike je odluku kasnije i ratifikovala.[28]
Prvi dan referenduma donio je ljudske žrtve. Na cesti između Turbeta i Komara, nedaleko od Travnika, ubijena su dvojica ljudi, a jedan je teško ranjen nakon što su se pokušali probiti automobilom kroz barikadu koju su postavili mještani srpske nacionalnosti. Barikada je, navodno, postavljena kao odgovor na blokadu u Novom Travniku, gdje su Hrvatski mještani onemogućili transport oružja iz fabrike "Bratstvo". Oba poginula bili su Srbi.[30]
Saopćenjem se oglasio SDS, koji je ustvrdio da se ne radi samo o ugrožavanju života ljudi nego o napadu na dostojanstvo i integritet cijelog srpskog naroda.[31] Malo prije ponoći blokirano je Sarajevo. Na svim važnijim raskrsnicama postavljene su barikade. One su postavljene i u drugim gradovima u BiH: Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu, Derventi i Odžaku. SDS se oglasio saopćenjem iz kojeg je bilo jasno da je on organizator.[32] Prve noći na barikadama je ubijeno troje, a ranjeno četvero.[33]
U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne jedinice su nakon referenduma, 1. marta, podigli barikadu, koju su polahko pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana blokirali su most praznom cisternom.[34] Na policijsku patrolu koja je pokušala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon čega se sukob razbuktao i s manjim ili većim intenzitetom (razmjenjivanje pješačke i topovske paljbe) nastavio do eskalacije rata.
Na barikadama u Sarajevu bilo je i po nekoliko hiljada maskiranih osoba, uglavnom lokalnog srpskog stanovništva.[33] Bila je to generalna proba rata za glavni grad. Svjetske agencije izvještavale su o barikadama i žrtvama u Sarajevu. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izjavio je da je težište jugoslavenske krize preneseno u centar, na BiH, gdje treba tražiti rješenje da se ne bi proširilo ratno krvoproliće. Istakao je da se rješenje može pronaći samo pregovorima svih triju strana.[35]
Nakon što su barikade privremeno uklonjene, 5. marta, predsjednikPredsjedništva RBiHAlija Izetbegović ustvrdio je da je situacija pod kontrolom i pozivao je građane da iziđu u šetnju i da se druže.[36] Umjesto šetnje i druženja, širom Bosne i Hercegovine organizirani su različiti skupovi, čiji će vrhunac uslijediti 6. aprila 1992. u Sarajevu, najvećim antiratnim protestom.
Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995. 1. Washington: Office of Russian and European Analysis, Central Intelligence Agency. 2002. ISBN978-0-16-066472-4.
Halpern, Joel M. (2000). Neighbors at War: Anthropological Perspectives on Yugoslav Ethnicity, Culture, and History. University Park, PA: The Pennsylvania State University. ISBN9780271044354.
.svg){kind=small}
.svg)
