Zadar (tal.Zara, lat.Jadera, grč.Diadora) je grad u Hrvatskoj. Nalazi se u sjevernoj Dalmaciji i administrativno pripada Zadarskoj županiji. Prema prvim rezultatima popisa iz 2011. godine, u gradu je živjelo 75.082 stanovnika, a u samom naselju je živio 71.471 stanovnik. Šira gradska aglomeracija broji oko 100.000 stanovnika.
Geografija
Zadar se nalazi na 44:07 sjeverne geografske širine i 15:14 istočne geografske dužine. Razvio se na povoljnom položaju u središtu istočne obale Jadranskog mora, zaštićen arhipelagom zadarskih otoka od utjecaja otvorenog mora, što je imalo veliku važnost u razdoblju dominacije pomorskog prometa. Na kopnu mu zaleđe čini prostrana ravnica Ravnih Kotara, koja mu omogućava nesmetano prostorno širenje, po čemu se razlikuje od drugih primorskih gradova. Masivom Velebita zadarsko je područje oštro odijeljeno od Like i kontinentalnog dijela Hrvatske, što je tek u najnovije doba izmijenjeno izgradnjom autoceste, odnosno tunela Sveti Rok.
Prometni položaj
Nakon što su u 20. vijeku prevladali kopneni putevi na račun morskih, Zadar je i dalje zadržao prometnu važnost - kroz grad prolazi jadranska magistralna cesta, a u njegovoj neposrednoj blizini autocesta Zagreb - Split, dovršena 2005. godine. Odvojkom željezničke pruge je od 1966. povezan s Kninom, gdje se spaja na glavnu prugu Zagreb - Split. Međunarodnom brodskom linijom povezan s talijanskim gradom Ancona. Zračna luka Zadar nalazi se u Zemuniku, oko 14 km istočno od grada. U planu je gradnja brze ceste od luke Gaženica u Zadru do čvora Zemunik na autocesti, a u daljnjoj budućnosti i tzv. jadranske željezničke pruge (Gospić - Zadar - Split).
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2001., Zadar broji 72.717 stanovnika. Po veličini je, nakon Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka, peti grad u Hrvatskoj.
Prije Drugog svjetskog rata, grad Zadar je imao oko 18.000 stanovnika. Nakon teških bombardiranja i iseljavanja Talijana neko je vrijeme stagnirao, ali s pojačanim gospodarskim razvojem naglo raste, i populacijski i teritorijalno. Tako 1961. ima 25.000 stanovnika, 1971. - 43.000, 1981. - 60.000, a 1991. čak 76.000. Ubrzanom izgradnjom su u njegov sastav do 1980 - ih uključena dotad zasebna naselja Bokanjac, Diklo i Dračevac.
Uprava
Administrativnom području Grada Zadra osim užeg gradskog područja pripadaju i obližnja naselja Babindub, Crno, Kožino, Las Vegas i Petrčane te otoci Ist, Iž, Molat, Olib, Premuda, Rava i Silba. Površina Grada, uključujući i navedene otoke, iznosi 194 km2.
Urbano područje Zadra upravno je podijeljeno na 21 mjesni odbor (Arbanasi, Belafuža, Bili Brig, Bokanjac, Brodarica, Crvene Kuće, Diklo, Dračevac, Gaženica, Jazine I, Jazine II, Maslina, Novi Bokanjac, Poluotok, Ploča, Puntamika, Ričina, Smiljevac, Stanovi, Vidikovac, Višnjik i Voštarnica ).
Historija
Od praistorije do rimskog doba
Šire zadarsko područje naseljeno je još od pradavnih vremena. Nalazi te ranije kulture datiraju još od starijeg kamenog doba, dok su u vrijeme neolitika arheološkim istraživanjima utvrđene brojne ljudske naseobine. Na periferiji današnjeg Zadra takve su se naseobine nalazile na području Arbanasa i Puntamike. Prije naseljavanja ilirskih plemena ovaj je prostor naseljavao pradavni mediteranski narod iz čijeg predindoeuropskog jezika vrlo vjerojatno potječe i sam naziv naselja - Jader, Jadra ili Jadera, koji su poslije preuzele i druge civilizacije. Ime naselja vezano je uz neki pradavni hidrografski pojam.
Ilirsko naselje potječe iz 9. vijek pne., koje je već u 7. i 6. vijek pne. značajno središte ilirskog plemena Liburni kojima je zadarska luka bila polazište za brojna trgovačka putovanja i sigurno sidrište. Jadasini kao stanovnici Idasse ili Jadera prvi se put spominju 384. pne. na grčkom natpisu iz Farosa (današnji Stari Grad na Hvaru) kao saveznici hvarskih starosjedilaca u borbi protiv novodoseljenih grčkih kolonista. Grčki geograf Skilaks Skarianderis spominje Zadar pod imenom Idassa, Jadar, a stanovnike naziva Jadasinima.
Sredinom 2. vijeka pne. zadarsko područje postupno osvajaju Rimljani, koji se sistematski naseljavaju u Zadru. Koloniju rimskih građana - Colonia Julia Jader osnovao je 48. pne. najvjerojatnije sam Julije Cezar. Zadar je postao samostalni municipij mahom isluženih rimskih vojnika, kojima je uz sam grad bila podijeljena i zemlja za obrađivanje.
Morska vrata (Porta Marina)
Jader je bio uređen po svim načelima rimskog urbanizma: pet uzdužnih i veći broj poprečnih ulica stvaralo je pravilnu mrežu gradskih komunikacija, koje su dijelile grad po strogom geometrijskom redu na pravokutne kvartove - insule. Na zapadnom kraju grada izgrađen je glavni trg - rimski forum, a do njega nešto povišeni kapitolij s hramom. Oba prostora bila su omeđena dvokatnim trijemom, a na prostoru okrenutom moru izgrađen je gospodarski trg - emporij. Rimski Jader bio je zaštićen jakim zidima, na više mjesta ojačanih monumentalnim kulama, a imao je i javni vodovod s vodom iz 40 km udaljene Vrane, sustav kanalizacije, terme, amfiteatar i druge značajke visoko razvijenog urbanog života.
Rani srednji vijek
U razdoblju seobe naroda i prodora barbara dolazi do postupne stagnacije Zadra, a u 5. vijeku, već pod vlašću Istočnih Gota, grad je sasvim osiromašio, a zbog dotrajalosti brojne su javne građevine postale ruševine. Zadar je u to vrijeme (6. vijek) zasigurno pogodio i težak potres u kojem su razoreni cijeli kompleksi monumentalne rimske arhitekture, čiji će ulomci kasnije poslužiti kao građevni materijal. U razdoblju između 4. i 6. vijeka u Zadru se razvija i nova religija - kršćanstvo; grad ima svog biskupa, gradi se novo vjersko središte sjeverno od foruma s bazilikom i krstionicom, kao i drugi sakralni objekti. Nakon povlačenja Istočnih Gota s područja Dalmacije 537 godine te konačnog pada Zapadnog Rimskog Carstva, Zadar dolazi pod vlast Bizanta. Istovremeno započinju prodori Avara i Slavena koji su u ranom 7. vijeku u potpunosti razorili i opustošili Salonu, čime Zadar, kao jedini grad koji se othrvao napadima novih osvajača, preuzima ulogu novog upravnog središta Bizantske provincije Dalmacije. Ulogu glavnog grada Dalmacije zadržat će sve do 1918 godine.
Početkom 9. vijekka bilježi se u Zadru živa diplomatska aktivnost biskupa Donata, te gradskog kneza Pavla u sporu između Franačke države Karla Velikog i Bizantskog Carstva. Franci su, naime, nakratko osvojili Zadar, ali je mirom u Aachenu812 godine grad vraćen Bizantu. Zadar se u potpunosti okrenuo k moru, pomorstvu i trgovini, a zahvaljujući novom strateškom položaju postaje gospodar prostora od kvarnerskih otoka do Kaštelanskog zaljeva. Bizantska Dalmacija nije bila teritorijalno jedinstvena cjelina, već skup gradskih općina na čelu sa Zadrom, a široka gradska autonomija doprinijela je razvitku dalmatinskih gradova kao slobodnih komuna. U svemu je tome prednjačio upravo Zadar, čiji je položaj u to doba bio jednak onome koji je imala Venecija.
Zadar u srednjem vijeku
U vrijeme silnog uspona srednjovjekovnog Zadra, grad postaje sve veća smetnja ambicijama moćnije Venecije, a u zaleđu se formira i raste hrvatska država. Zadar postupno uspostavlja ponajprije trgovačke, a potom i političke veze s Hrvatima, koji se sve više prihvaćaju i integriraju u gradskom životu. U 10. vijeku, bilježe se u Zadru hrvatska imena i to priora, suca, svećenika, opatica i redovnica, što svjedoči da je hrvatski etnički element osvojio sve gradske staleže. Zadrani poduzimaju napore za vlastito osamostaljenje od Bizanta u čemu svakako prednjači najmoćnija zadarska patricijska obitelj – Madijevci. U sporazumu s Bizantom Zadar je s ostalim dalmatinskim komunama 1069 godine pripojio svojoj državi hrvatski kralj Petar Krešimir IV., a poslije dinastičkih borbi i smrti kralja Dmitra Zvonimira1089 godine, Zadar od 1105 priznaje vlast prvog hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana. Od tada Zadar počinje sve češće ratovati s Venecijom. Prvi put Mlečani su napali i zauzeli Zadar 1000 godine, a siloviti će nasrtaji i povremena osvajanja uz otpor i pobune Zadrana potrajati sve do 1358 i zaključenja Zadarskog mira.
Zadarski Arsenal
Zadar je posebno teško stradao 1202 godine kada je mletački dužd Enrico Dandolo za napadaj i opsadu iskoristio križare na 4. pohodu u Palestinu kada je počinjen jedan od najokrutnijih zločina u povijesti Zadra. Križari su se Mlecima obvezali platiti prijevoz brodovima do Egipta, a kako im nisu mogli platiti, Mlečani su ih iskoristili za razaranje, rušenje i pljačku Zadra. Hrvatsko-ugarski kralj Emerik osudio je križarski napad, jer je nastao sukob oko toga je li pravovjerno da Božja vojska napadne kršćanski grad. Zadar je ipak bio razrušen i osvojen, a stanovništvo raseljeno. Papa Inocent III ekskomunicirao je Mlečane i križare koji su sudjelovali u osvajanju. Poslije novih pobuna, grad je došao pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. i to (mirom u Zadru) 1358 godine.
Stanovništvo Zadra u razvijenom srednjovjekovnom razdoblju bilo je pretežno hrvatsko, o čemu svjedoči zapisa kardinala Bosona koji je 1177 godine pratio papu Aleksandra III. na putu za Veneciju. Kada su se papinske lađe zbog oluje sklonile u zadarsku luku, Zadrani su papu dočekali pjevajući na hrvatskom jeziku. Razdoblje od 11. do 14. vijeka, iako burno i puno opsada i stradanja, bilo je zlatno doba Zadra. Zadar je vještom politikom i trgovinom, te sposobnim pomorcima osigurao ključnu ulogu među gradovima na istočnoj obali Jadrana, što se odrazilo i na njegov izgled i kulturu (sagrađene su brojne crkve, bogati samostani, raskošne palače uglednih obitelji, izrađena je škrinja Sv. Šimuna). Jedan od najboljih primjera sjaja i moći tadašnjeg Zadra je i prvo Sveučilište na hrvatskom tlu kojeg su 1396 godine osnovali Dominikanci.
Od 15. do 18. vijeka
Poslije Ludovikove smrti Zadar priznaje vlast kralja Žigmunda, a zatim Ladislava Napuljskog koji je 1409., vidjevši da sve više gubi utjecaj u Dalmaciji, prodao Zadar i svoja dinastička prava na Dalmaciju Veneciji za 100.000 dukata. Tako je Venecija ponovno preuzela Zadar 31. srpnja 1409. godine, ovaj put bez borbe, ali uz napetosti i otpor zadarskog plemstva koji su ugušeni progonom i pljenidbom imovine. Zadar je i dalje administrativno središte Dalmacije, ovaj put pod mletačkom vlašću koja se proširila nad cjelokupnim dalmatinskim prostorom (izuzevši Dubrovačku Republiku). Mlečani su znatno ograničili političku i gospodarsku autonomiju Zadra, koji je unatoč svoj toj represiji, još uvijek grad izraženog prosperiteta. U tom vremenu u Zadru je rođen jedan od najslavnijih hrvatskih kipara i graditelja – Juraj Matejev Dalmatinac, glasovit prvenstveno po svom radu na šibenskoj katedrali, zatim velika imena renesansne umjetnosti – braća Lucijan i Franjo Vranjanin (Laurana), koji su se svojim kiparskim i graditeljskim djelima posebno proslavili u Italiji.
Razdoblje 16. i 17. vijeka obilježeno je u Zadru prodorima turskih osvajača koji su već početkom 16. vijeka osvojili zadarsko zaleđe, a sam grad se gotovo neprestano nalazi na dometu turskog topništva. Stoga započinje izgradnja novog sustava utvrda i zidina koji su bitno promijenili izgled grada. Za potrebe izgradnje novih moćnih peterokutnih utvrda srušene su mnoge kuće i crkve, pa čak i čitavo zadarsko predgrađe – Varoš Sv. Martina. Po svršetku njezine 40-ogodišnje izgradnje Zadar postaje najveći grad-utvrda u Mletačkoj Republici sa sustavom utvrda, bastiona, obrambenih kanala ispunjenih morem i novih velikih javnih gradskih cisterna. Tijekom temeljite pregradnje Zadra izgrađen je i cijeli niz sasvim novih javnih zgrada (Gradska loža i Gradska straža na tadašnjem Gospodskom trgu, više novih vojarni i skladišta, ali i raskošnih novih palača).
Uslijed stalne turske opasnosti stanovništvo se znatno prorijedilo te je došlo do opće stagnacije gospodarstva. Gradom je u 16. i 17. vijeku haralo i više žestokih epidemija kuge. Nakon više od 150 godina turske prijetnje, Zadar je oslabljen u ljudstvu, ali i materijalno osiromašen. Venecija naseljava novo stanovništvo, a pod nadbiskupomVickom Zmajevićem u tri navrata se doseljavaju i Arbanasi koji formiraju novo naselje u predgrađu. Unatoč oskudici, u Zadru je 1783 godine izgrađeno «Plemićko kazalište» (Teatro Nobile) koje će biti u funkciji više od stotinu godina.
Nakon pada Venecije (1797) Zadar i Dalmacija pripojeni su Austriji, ali prva austrijska vladavina nad Zadrom trajala je samo do 1806 godine.
Zadar u 19. i 20. vijeku
Nakon osmogodišnje vlasti, Austrija je mirom u Požunu Napoleonu prepustila Veneciju, zapadnu Istru, Dalmaciju i mletačku Albaniju. Francuska vladavina nad Zadrom započela je u februaru 1806 godine i trajala je do decembra 1813 U to kratko vrijeme došlo je do značajnih društvenih reformi, a osnovan je i cijeli niz novih institucija, među kojima je i obnovljen zadarski univerzitet (studij medicine, niže i više kirurgije, farmacije, prava, graditeljstva i geodezije). Već u junu 1806 pokrenute su u Zadru i prve novine na hrvatskom jeziku «Kraljski Dalmatin», koje će izlaziti do 1810 godine.
U novembru 1813 započinje austrijska opsada Zadar, potpomognuta i britanskim trupama, a već 7. decembra austrijska vojska ponovno ulazi u Zadar. Druga austrijska vlast potrajala je sve do 1918, a Zadar i dalje zadržava status glavnog grada Kraljevine Dalmacije i sjedište je Dalmatinskog sabora (osnovano 1861.) i crkvene metropolije za čitavu Dalmaciju. Administrativne funkcije Zadra rezultirale su većim naseljavanjem stranog činovništva (1910. godine 60% stanovništva grada čine Talijani). Također, Zadar je jedina općina u Dalmaciji u kojoj autonomaši nikad nisu izgubili vlast.
S austrijskom vladavinom, Zadar je dobio gimnaziju (1816), otvara se prvi javni perivoj (1829), osniva se i Narodni muzej (1832); 1833 godine dovršena je cesta koja je Zadar preko Velebita povezivala sa Zagrebom i Bečom, a 1838 godine stavljen je u upotrebu prvi moderni gradski vodovod.
Zadar je u drugoj polovici 19. vijeka i žarište pokreta za kulturni i nacionalni preporod u Dalmaciji, a ovo razdoblje od posebne je važnosti za povijest grada koji se naglo razvija kao moderan europski grad. Ukazom cara Zadar je 1868 godine prestao biti grad-utvrda što se brzo odrazilo na njegov urbanistički razvitak. Izgrađeni su brojni javni i privatni objekti, među njima i Novo kazalište (kasnije Teatro Verdi) 1865 godine. Zadar postaje grad bogato uređenih trgovina i javnih prostora, luksuznih kavana i hotela, javnih knjižnica i čitaonica. Zadar je imao 6 tiskara i u njemu izlazi oko 40 različitih novina i časopisa, među kojima i Narodni list (1862) – danas najstarije živuće hrvatske novine. U gradu ponovno djeluju brojni važni hrvatski književnici kao što su Ivo Vojnović, Rikard Katalinić Jeretov, Milan Begović, Vladimir Nazor i dr.
Koncem stoljeća u Zadru se počela naglo razvijati prerađivačka industrija, posebice proizvodnja 33 vrste likera od kojih je Maraschino postao poznat širom svijeta. Na Silvestrovo 1894 u Zadru je zasjala električna gradska rasvjeta, prva sistematski provedena električna mreža u Hrvatskoj.
U Prvom svjetskom ratu Austro-Ugarska Monarhija doživjela je slom i raspad na više država. Zahvaljujući diplomatskim igrama saveznika prilikom pridobivanja Italije na svoju stranu, ali i nejasnom stavu pregovarača iz Kraljevine SHS, Rapallskim ugovorom (12. novembra 1920) Zadar je pripojen Italiji kao enklava na istočnoj obali Jadrana. U njenom sastavu Zadar je ostao sve do 1945. godine. 1921 godine proglašen je slobodnom lukom, te proživljava razdoblje talijanske uprave u čudnoj atmosferi lažnog izobilja. To je razdoblje intenzivne talijanizacije i iseljavanja Hrvata i privrednog propadanja grada uslijed neprirodne izolacije od zaleđa. Ulogu središta Dalmacije u potpunosti preuzima Split.
Konačno pripojen Hrvatskoj koja je tada bila jedna od konstitutivnih jugoslavenskih republika, Zadar je završetak rata dočekao gotovo potpuno razoren i napušten, s jedva 6.000 stanovnika. Nakon rata dolazi do iseljavanja talijanskog stanovništva, ali i velikog broja Hrvata, u Italiju. Na njihovo mjesto ubrzo i u velikom broju dolaze žitelji zadarskih otoka i zaleđa.
Nakon Drugog svjetskog rata grad se razvija u snažan ekonomski i kulturni centar, posebno nakon izgradnje željezničke pruge Zadar-Knin i osnivanja Filozofskog fakulteta. 1991. Krajinski pobunjenici i Jugoslavenska narodna armija (JNA) napali su Zadar koji se tada našao na rubu okupiranog područja. Veze sa Zagrebom odvijale su se isključivo preko otoka Paga. Zadar je opet proživio ozbiljna razaranja, uključujući neke povijesne objekte. Opsada Zadra trajala je do 1993. kada je Zadarsko zaleđe oslobođeno u vojnoj akciji " Maslenica". Povremeni napadi na grad su se nastavili sve do 1995 kada je operacijom "Oluja" završen rat u Hrvatskoj.
Zadar je do Domovinskog rata bio jedan od ekonomski najrazvijenijih gradova u Hrvatskoj s raznovrsnim industrijskim granama. Upravo ta raznovrsnost omogućila mu je relativno brz oporavak nakon ratnih stradanja, pojačan izgradnjom autoceste Zagreb - Split i njezinog nastavka, nove luke u Gaženici. Ta teretno - industrijska luka će kad bude dovršena biti dio najbrže veze između Italije i Srednje Europe, te tako omogućiti daljnji razvoj Zadra.
Josip-Joško Gatara, prof., jedan od legendi zadarskog sporta, nogometaš, rukometaš, plivač, vaterpolist, vaterpolo sudac, sportski novinar, utemeljitelj i osnivač ŠRK Donat
Borut Gatara,bivši igrač i kapetan Vaterpolo kluba Zadar 1952,osnivač jedinstvenog vaterpolskog natjecanja VAKANZA
Marko Popović, košarkaški reprezentativac Hrvatske i Žalgirisa iz Kaunasa
Crkva Sv. Donata iz 9. st. sagrađena na ostacima rimskog foruma
Najpoznatiji je spomenik i simbol grada Zadra, ujedno i najpoznatija monumentalna građevina u Hrvatskoj iz ranog srednjeg vijeka. Sagrađena je na tradicijama ranobizantske arhitekure u ranom srednjem vijeku, najvjerojatnije početkom 9. st. Kružnog je oblika i nije se sačuvala u obliku kako je prvotno sagrađena. Nedostaje joj južna prigradnja, pa joj je središnja kružna jezgra s te strane vidljiva. Do 15. stoljeća nazivala se crkva Sv. Trojstva, a od tada nosi ime Sv. Donat, po biskupu koji ju je dao sagraditi. Prvi put crkva se spominje sredinom 10. stoljeća u spisima bizantskog cara Konstatina Porfirogeneta. Danas se njezin prostor zbog izvanrednih akustičnih karakteristika koristi za glazbene programe ("Glazbene večeri u sv. Donatu").
Forum
Ostatci rimskog Foruma u Zadru
Ispod temelja crkve Sv. Donata i biskupske palače proteže se pločnik glavnog trga iz rimskih vremena - Forum. Počeci mu sežu u 1. st. prije Krista. S tri strane Forum je bio opkoljen monumentalnim trijemom kojega su krasile akantusove vitice, girlande i maskeroni.
Kalelarga ili Široka ulica je glavna i najpoznatija zadarska ulica, koja se proteže u smjeru istok-zapad od Narodnog trga do Foruma. U Drugom svjetskom ratu su uništene gotovo sve zgrade u ulici, te je ona obnovljena u modernističkom stilu zadržavajući samo osnovni smjer.
Zadarsku katedralu posvećenu Sv. Stošiji ukrašava izvana na pročelju ruža te na zabatu glavne lađe manja gotička ruža, naknadno umetnuta. Portali imaju karakterističan romanički oblik, danas unutrašnjost katedrale doima se svojom monumentalnošću (glavna lađa je triput šira od sporednih). Zvonik katedrale koji danas dominira Zadrom, započet je još u kasnom srednjem vijeku, da bi ga tek 1892. dovršio engleski arhitekt Thomas Graham Jackson po uzoru na zvonik rapske katedrale.
Crkva Sv. Marije
Unutrašnjost crkve Sv. Marije
Crkva Sv. Marije pripada ženskom benediktinskom samostanu sv. Marije koji je osnovala plemkinja Čika1066. godine. Na mjestu nekadašnje neugledne crkve podigla je trobrodnu crkvu koja je posvećena 1091. godine. Njezina kći Vekenega početkom 12. st. sagradila je kapitularnu dvoranu i monumentalni zvonik. U samoj crkvi nalazi se i grobnica opatice Vekenge koja je umrla 1111. godine. Samostanski arhiv čuva vrlo vrijednu zbirku povelja u kojima se spominju hrvatski kraljevi iz 11. st. Pročelje crkve i njezin južni bočni zid, kao i glavni portal u renesansnom su stilu. Na zvoniku se nalazi natpis u spomen Kolomanovog ulaska u Zadar 1102. godine. Crkva je razrušena u anglo-američkom bombardiranju u Drugom svjetskom ratu, ali je uspješno rekonstruirana.
Crkva Sv. Krševana
Crkva Sv. Krševana - apsida
Trobrodna bazilika s tri bogato ukrašene polukružne apside pripadala je muškom benediktinskom samostanu. Sagrađena je u romaničkom stilu i posvećena 1175., a ime je dobila po sv. Krševanu mučeniku, zaštitniku grada Zadra. Pročelje je jednostavno. U donjem dijelu nema nikakvih ukrasa osim glavnog portala. Unutrašnjost crkve krase freske romaničko-bizantinskih karakteristika. U svetištu se nalazi monumentalni glavni oltar izgrađen 1701. godine na kojega su 1717. postavljena četiri kvalitetna kipa od bijelog mramora koji predstavljaju zaštitnike Zadra. Rad su mletačkog kipara Alavise Tagliapiete. Zvonik se počeo graditi potkraj 15. st., ali nikada nije dovršen. Najljepši dio fasade je vanjski ukras, apsida.
Prvobitno ranokršćanska trobrodna bazilika iz 5. st., potom pregrađena crkva Sv. Stjepana s gotičkim elementima iz 14. st., dok je današnji izgled s baroknim detaljima dobila u 16. st. Poznata srebrna škrinja Sv. Šimuna iz 1380. nalazi se na glavnom oltaru crkve. Škrinja je zlatarsko djelo velike vrijednosti koju je za relikviju Sv. Šime dala izraditi ugarsko-hrvatska kraljica Elizabeta. Škrinju je izradio zlatar Franjo iz Milana, nastanjen u Zadru. Južno od crkve nalazi se rimski stup postavljen 1729. godine, a sastavljen je od dvaju stupova rimskog hrama koji su se do tada čuvali na kapitoliju Foruma.
Crkva se nalazi na zapadnom kraju grada. Crkva je najstarija dalmatinska gotička crkva. Posvećena je 1280. Unutrašnjost je jednostavna. Iz kora se ulazi u sakristiju. Iza glavnog oltara crkve iz 1672. godine nalazi se nekadašnje svetište i u njemu korska sjedala bogato ukrašena rezbarijama u stilu cvjetne gotike iz 1394. godine, rad Gaicoma da Borga Sansepolcra.
Sakristija, koja se nastavlja na kor, vazna je za hrvatsku povijest, jer je u njoj 1358. godine sklopljen Zadarski mir između mletačke Republike i ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika Anžuvinca, kojim su se Mlečani odrekli svojih pretenzija na Dalmaciju.
Crkva Gospe od Zdravlja
Crkva Gospe od Zdravlja u Zadru
Podignuta je u 18. stoljeću u baroknom stilu na mjestu starije crkve, kao mauzolej nadbiskupa Zmajevića. U njoj se čuvala slika Gospe od Kaštela koju je naslikao Blaž Jurjev Trogiranin u 15.st (danas je u stalnom postavu izložbe crkvene umjetnosti). Uživa veliki ugled i popularnost u brojnim generacijama Zadarskih žitelja. U drugom svjetskom ratu bila je potpuno razorena, te je preostao samo zvonik i malo svetište. Obnovljena je tek 1990. godine vrijednom donacijom pokojnog Msgr. Simeona Duce, koji je u njoj i pokopan.
Crkva Svetog Andrije i Svetog Petra
Jednobrodna crkva Sv. Andrije odlikuje se jednostavnom fasadom iz 17. stoljeća, te ostatcima fresaka romano-bizantskih karakteistika sa kraja 12. stoljeća dok su južni bočni zid i apsida sagradeni u 5. stoljeću. Na njenu apsidu nadovezuje se crkvica Sv. Petra s antičkim elementima.
Crkva i samostan Svetog Mihovila
Crkva Sv. Mihovila
Pročeljem crkve Sv. Mihovila dominira reljefno ukrašen gotički portal iz 14. stoljeća. U njenoj jednobronoj unutrašnjosti nalazi se drevno oslikano polureljefno raspelo iz 13. stoljeća. U samostanu je smještena i manja zbirka umjetnina.
Crkva Svetog Dominika
Gotička crkva sv. Dominika nalazi se zapadno od Kopnenih vrata. U sklopu samostana djelovalo je i prvo sveučilište koje se spominje još davne 1396. godine.
Crkva Svetog Ilije Proroka
Pravoslavna crkva podignuta neposredno uz Forum u 16. stoljeću za potrebe grčkih pomoraca i trgovaca. U 18. stoljeću je nadograđena i predana na upotrebu srpskoj zajednici.
Ostaci crkve Stomorica
Danas su sačuvani samo temelji nekoć šesterolisne predromaničke crkve (isprva posvećene Sv. Uršuli), koja je još imala i kupolu, a umjesto jedne apside sagrađen joj je pravokutni krak sa zvonikom. U 16. stoljeću je porušena, 1883. godine arheološki istražena, nakon toga zasuta, te napokon 1966. godine otkopana i konzervirana. Priča kaže da oblik tlocrta ove crkvice, koja podsjeća na ključ, simbolizira ključeve Sv. Petra.
Monumentalna Kopnena vrata (Porta terraferma) Michelea Sanmichelija iz 1543. godine u luci Foša
Sačuvani su ostaci iz rimskog doba, iz srednjeg vijeka te najviše iz 16. st. Uz bedeme se nalazi srednjevjekovna "Kapetanova kula", a najslikovitiji se dio nalazi na južnom dijelu kod lučice "Foše", gdje se nalaze i Kopnena vrata iz 1543 (Michele Sanmicheli). Prema luci, blizu crkve Sv. Krševana nalaze se Morska vrata iz 1573.
U građevnom sklopu crkve Sv. Marije odnosno njezinog samostana, čiji su objekti tijekom drugog svjetskog rata bili teško oštećeni, 1972. godine formiran je reprezentativni postav - Stalna izložba crkvene umjetnosti, i jedna od najvrijednijih izložbi u Hrvatskoj, popularno nazvana “Zlato i srebro Zadra”.
Osnovan 1832. a izloženi su arheološki ostaci od 7. do 12. st. Izloženi su predmeti iz rimskog doba i prapovijesni arheološki materijal iz paleolika, neolitika, i metalnih doba.
Glavni zadarski trg i okupljalište. S njegove zapadne strane je crkva sv. Lovre iz 11.st; zgrada Gradske straže iz 1562. i toranj sa satom iz 18. st., a nasuprot se nalazi Gradska loža iz 13. st. Na sjevernoj strani trga je Gradska vijećnica podignuta 1934. godine u doba fašističke vladavine.
Dominantna točka zadarske panorame s mora, velebna zgrada na Novoj rivi izgrađena je početkom 20. stoljeća u neoklasicističkom stilu za potrebe Liceja Svetog Dimitrija. U njenom sklopu je i nedavno obnovljena kapela Sv. Dimitrija.
Zadarske morske orgulje na Novoj riviZnak morskih orgulja
Morske orgulje, izvedene su po projektu arhitektaNikole Bašića, smještene su u blizini novog pristaništa za cruisere, u sklopu zadarske rive, te su prepoznatljive kao posebno oblikovana obala u nekoliko redova stepenica koje se spuštaju prema moru. Stepenice se protežu na sedamdesetak metara obale, ispod kojih je, na razini najniže oseke mora, okomito na obalu ugrađeno 35 cijevi različitih dužina, promjera i nagiba, koje se koso uzdižu do obalnog poločanja i završavaju u kanalu (servisnom hodniku). Tu se na cijevima nalaze LABIUMI (zviždaljke), koje sviraju 7 akorda od 5 tonova. Iznad kanala su performirane kamene stepenice kroz koje izlazi zvuk, morem potisnut zrak.
Originalni zadarski liker Maraschino priznat diljem svijeta. Prepoznatljiv je po karakterističnom slatkom okusu i aromatičnom mirisu. Priprema se po tradicionalnoj recepturi koju su stvorili ljekarnici dominikanskog samostana početkom 16. stoljeća.
Zadarski barkarijoli
Jedan od zaštitnih znakova grada Zadra. Oni već 800 godina s malim čamcima na vesla povezuju dva kraja gradske luke po svim vremenskim uvjetima, štedeći na taj način vrijeme svojim vjernim putnicima. Ova tradicija se već stoljećima prenosi s koljena na koljeno u nekoliko obitelji, a uspjela se održati unatoč svim izazovima modernog vremena.
Arsenal je spomenik kulture nulte kategorije, izgrađen u 18. stoljeću za vrijeme mletačke uprave kao skladište za vojnu flotu. Nakon obnove funkcionira kao mediteranski gradski trg u zatvorenom prostoru i jedno je od središta javnog, kulturnog i zabavnog gradskog života bogato događanjima.
.JPG)
.jpg)
