U starijim dokumentima može se naći još i ime Vanjska Mongolija (za razliku od Unutrašnje Mongolije koja je kao Autonomna oblast dio Kine . Do promjene Ustava 1992 zvala se Narodna Republika Mongolija.
Još u antičko vreme su Mongoliju zbog nestvarno surove klime naseljavala gotovo isključivo nomadska plemena stočara; u toj velikoj zemlji postojala su tek sporadično manja naselja Samojeda i Ujgura, kao i neka pod kineskim uticajem.
Još u to vreme dolazilo je do napada pojedinih plemena na Kinu i na put svile koja je prolazila zapadno srednjom Azijom. U srednjem veku uspelo je Džingis-kanu (1155—1227) ujediniti mongolska plemena u državu koja je nekoliko vekova vladala svetskim carstvom, koje je 1240. godine dosezalo čak do srednje Evrope. Njegov unuk Kublaj-kan (†1294 u Pekingu) osnovao je u Kini dinastiju Juan, i budističkim sveštenicima preneo pravo upravljanja Tibetom. Nakon nekoliko razdoblja slabosti oko 1400-e je pod Timur Lenkom opet stvoreno veliko carstvo koje je kasnije u razdoblju imeđu 1690. i 1757. godine prešlo na kinesku dinastiju Ćing.
Nakon njenog sloma 1911. Mongolija je proglasila nezavisnost, ali je ipak (uprkos ruskoj pomoći) potrajalo do 1921. da su kineske snage (severni militaristi) konačno isterane iz zemlje. 1924. godine proglašena je Narodna Republika Mongolija, i postala je zemlja-satelit Sovjetskog Saveza. U ambiciji sovjetskog vodstva da od Mongolije naprave modernu komunističku državu, gotovo potpuno je uništeno tradicionalno nomadsko stočarstvo, što je uzrokovalo velike ekonomske probleme. Za vreme staljinističkih čistki ubijeno je oko 38.000 Mongola, među ostalima, gotovo sva inteligencija zemlje i oko 18.000 budističkih monaha. Gotovo svi budistički manastiri Mongolije sa svim njihovim kulturnim blagom i bibliotekama bespovratno su uništeni.
Na krilima promena u istočnoj Evropi pojavio se 1990. i u Mongoliji demokratski pokret, a prvi slobodni izbori održani su 1992. Danas je demokratija u Mongoliji stabilnija nego u bilo kojoj drugoj državi srednje Azije. Na predsedničke izbore u maju2005. izašla su po dva pređašnja predsednika vlade i dva industrijalca, dakle četiri ugledna kandidata. Glavne predizborne teme bile su tržišna privreda i borba protiv nezaposlenosti i korupcije; ovo zadnje pripisivalo se obojici kandidata koji su ušli u drugi krug.
Od 1990. do 1996. vladali su reformirani komunisti, a onda do 2000. Demokratska stranka. Od 2004. na vlasti je velika koalicija reformiranih komunista i demokratskih stranaka.
Zemljopis
Mongolija je vrlo rijetko naseljena zemlja stepa , planina i pustinja . Sa 1,565.501 km² ona je 18-ta država po veličini od ukupno 193 države, tek nešto malo manja od Irana . Ali za razliku od Irana, sa svojih 2,66 miliona stanovnika ima samo 4 posto njegovog stanovništva - isto koliko i 140 puta površinom manji otok Jamajka . Takva rijetka naseljenost neće se, vjerojatno, u ovom stoljeću ozbiljnije mijenjati, iako je istina da se stanovništvo Mongolije u zadnjih 30 godina udvostručilo.
Klima
Zbog suhe , izraženo kontinentalne klime tijekom godine temperatura izrazito oscilira. Zimi prosječna dnevna temperatura se kreće oko -25 °C , a ljeti je prosječno +25 °C čime su razlike 2-3 puta veće nego u Zapadnoj Europi . Srednja godišnja količina padavina je jedva iznad 200 mm. Tek sa druge strane klimatske razdjelnice koju ovdje čini Mongol Shan , gorje kojim istovremeno prolazi i granica prema (danas Kineskoj Unutrašnjoj Mongoliji) Južnoj Mongoliji , količina padavina dosiže 400 mm.
Položaj na centralnoazijskoj visoravni donosi Mongoliji jednu od ekstremnih kontinentalnih ali i aridnih klima na svijetu. Već su razlike u prosječnim temperaturama između dana i noći neobično velike, dok one između zime i ljeta dosižu čak 100 °C. To je razlog zbog kojeg se u Mongoliji nalaze najjužnija područja trajno zaleđene zemlje koja se, osim najgornjih nekoliko sentimetara, nikada ne odledi, a osim toga i najsjevernije pustinje na Zemlji. Samo 10 % zemlje je šumovito, (pretežno u planinama sjevera i zapada) a manje od 1% je obradivo.
Stanovništvo
Velika većina stanovništva pripada narodu Mongola . Na zapadu zemlje živi nešto malo Kazaha i zanemarivi broj pripadnika raznih drugih naroda. Prirast stanovništva u Mongoliji je oko 2,2 posto. Prema podatcima UN pismenost među odraslima je veća od 98 posto, a nekoliko tisuća studenata se školuje na zapadu . Mongolski se uobičajeno koristi ćiriličnim pismom.
Glavna religija je Lamaizam (tibetanski oblik Budizma ), a uz to veliku ulogu ima i Šamanizam. Kazasi na zapadu zemlje pripadaju Islamu.
Još u antičko vrijeme su Mongoliju zbog nestvarno surove klime naseljavala gotovo isključivo nomadska plemena stočara; u toj velikoj zemlji postojala su tek sporadično manja naselja Samojeda i Ujgura , kao i neka pod kineskim utjecajem.
Još u to vrijeme dolazilo je do napada pojedinih plemena na Kinu i na cestu svile koja je prolazila zapadno centralnom Azijom. U srednjem vijeku uspjelo je DŽingis Kanu (1155-1227) ujediniti mongolska plemena u državu koja je nekoliko stoljeća vladala svjetskim carstvom , koje je 1240 dosezalo čak do srednje Europe . Njegov unuk Kublaj Kan (†1294 u Pekingu ) osnovao je u Kini Juan dinastiju , i budističkim svećenicima preneo pravo upravljanja Tibetom . Nakon nekoliko razdoblja slabosti oko 1400-te je pod Timur Lenkom opet stvoreno veliko carstvo koje je kasnije u razdoblju imeđu 1690 i 1757 prešlo na kinesku kving dinastiju .
Nakon njenog sloma 1911 Mongolija je proglasila nezavisnost, ali je ipak (uprkos ruskoj pomoći) potrajalo do 1921 da su kineske snage ( sjeverni militaristi ) konačno istjerane iz zemlje. 1924 godine proglašena je Narodna Republika Mongolija, i postala je zemlja-satelit SSSRa . U ambiciji sovjetskog vodstva da od Mongolije naprave modernu komunističku državu, gotovo potpuno je uništeno tradicionalno nomadsko stočarstvo, što je uzrokovalo velike gospodarske probleme. Z vrijeme staljinističkih čistki ubijeno je oko 38.000 Mongola, među ostalima, gotovo sva inteligencija zemlje i oko 18.000 budističkih redovnika. Gotovo svi budistički samostani Mongolije sa svim njihovim kulturnim blagom i bibliotekama bespovratno su uništeni.
Na krilima promjena u istočnoj Europi pojavio se 1990 i u Mongoliji demokratski pokret, a prvi slobodni izbori održani su 1992. Danas je demokracija u Mongoliji stabilnija nego u bilo kojoj drugoj državi centralne Azije. Na predsjedničke izbore u svibnju 2005 izašla su po dva prijašnja predsjednika vlade i dva industrijalca, dakle četiri ugledna kandidata. Glavne predizborne teme bile su tržišna privreda i borba protiv nezaposlenosti i korupcije; ovo zadnje pripisivalo se obojici kandidata koji su ušli u drugi krug.
Od 1990 do 1996 vladali su reformirani komunisti, a onda do 2000 Demokratska stranka. Od 2004 na vlasti je velika koalicija reformiranih komunista i demokratskih stranaka.
Upravna podjela
Mongolija je podijeljena na 21 provinciju i jedan grad. Provincije se dijele dalje na uprave jedinice uporedive sa našim županijama (ima ih 329) a one opet na okruge slično općinama (ukupno 1.620)
Mongolska privreda je pretežno agrarna; tradicionalni proizvodi su meso , mlijeko i vuna. Osim toga, proizvodi se nešto žitarica (na samo par promila površine), krompir i povrće. U ukupnom društvenom bruto proizvodu poljoprivreda - jednako kao i industrija - sudjeluje sa nepunih 30 posto.
Nakon dužeg razdoblja stagnacije (1990-2002) u zadnjih par godina gospodarstvo se oporavlja i pokazuje rast od 5,3 do 10 posto. Taj rast počiva večim dijelom na uslužnim djelatnostima čiji je udio u ukupnom gospodarstvu narastao na oko 40 posto, i na nešto povoljnijim svjetskim cijenama bakra i zlata. Međutim, rezultat tog porasta je uglavnom zaobišao siromašno stanovništvo. Ispod granice siromaštva i dalje živi oko 36 posto stanovništva, slično kao i 1990. Teške godine reformi povećale su doduše udio privatnog poduzetništva na oko 80 posto, ali su se povećale socijalne razlike kao i one između grada i sela. Vlada barata podatkom o oko 4% nezaposlenih, međutim, neki međunarodni stručnjaci smatraju da je procjena od oko 25% bliža istini.
Mongoli su tradicionalno nomadski narod, narod jahača. Do sredine prošlog stoljeća njihov svakodnevni život bio je neraskidivo povezan sa konjima. Još i danas izvan gradova djeca nauče jahati prije nego što prohodaju. Nakon 1990 godine, ljudi se pokušavaju vratiti svojim korijenima i nomadskom životu.
Nažalost, kontinuitet u prijenosu neophodnih znanja za preživljavanje u takvim uvjetima je većim dijelom izgubljen. Mukotrpno se pokušava oživjeti sjećanja starih ljudi i obilazi onaj mali dio stanovništva koji je uspio oduprijeti se pokušajima "moderniziranja" u vrijeme ovisnosti o SSSRu kako bi se za buduća pokoljenja sačuvala uspomena na tradiciju staru više tisućljeća.
Nacionalni praznici
Mongolski nacionalni praznik je 11. lipanj i zove se Naadam . Na taj dan sjećaju se revolucije od 1921 kad je protjerana kineska okupacijska vojska. Međutim, cijena za to je plaćena velikom ovisnošću od tadašnjeg SSSRa. U to se vrijeme održavaju natjecanja u mongolskom hrvanju, gađanju lukom i strijelom i konjičke utrke jednogodišnjaka.
26. studeni je također nacionalni praznik u čast osnivanja Narodne Republike Mongolije 1924. godine.
.svg)
