Urugvaj je druga najmanja zemlja u Južnoj Americi, ali i jedna od politički i gospodarski najstabilnijih.
Povijest
Ime "Urugvaj" dolazi iz jezika Guaraní domorodačkog stanovništva ove regije, a znači "rijeka obojanih ptica".
Prvi Europljani stigli su na područje današnjeg Urugvaja u ranom 16. stoljeću. I Španjolska i Portugal pokušali su kolonizirati zemlju, a konačnu su pobjedu odnijeli Španjolci. Budući glavni grad Montevideo osnovan je početkom 18. stoljeća i ubrzo je postao rival Buenos Airesu preko Rio de la Plate. Ipak, u španjolskom kolonijalnom sustavu Montevideu je pripala više vojna, a Buenos Airesu trgovačka uloga.
U ranom 19. stoljeću diljem Južne Amerike, pa tako i u Urugvaju (zvanom tada i Banda Oriental, "Istočno područje") nastali su oslobodilački pokreti. Urugvajski teritorij bio je predmetom spora novonastalih država Brazila i Argentine. Brazil je priključio područje 1821. pod imenom Provincia Cisplatina, ali nakon pobune 25. kolovoza1825 Urugvaj je izvojevao neovisnost potvrđenu ugovorom u Montevideu 1828.
Domorodačko stanovništvo Indijanaca Charrúa je tijekom tri stoljeća kolonizacije desetkovano, a taj je proces kulminaciju doživio 11. travnja 1831. u masakru kod Salsipuedesa kojeg je vodio general Fructuoso Rivera, prvi predsjednik Urugvaja. Posije tog datuma preostali Charrúe su raspršeni i njihova je kultura prestala postojati, iako charrúanska krv još uvijek teče žilama mnogih Urugvajaca kao rezultat miješanja španjolskog i indijanskog stanovništva u kolonijalno doba. Četiri pripadnika naroda Charrúa – Senaqué, zatim vođa Vaimaca Pirú, ratnik Tacuabé i njegova žena Guyunusa – odvedeni su 1833. u Pariz i tamo pokazivani kao cirkuska atrakcija.
Ropstvo je ukinuto 1846. godine.[1] U drugoj polovici 19. stoljeća Urugvaj je sudjelovao u Ratu trojnog saveza (s Brazilom i Argentinom) protiv Paragvaja.
Zemljom je vladao niz izabranih, ali i imenovanih predsjednika, prolazila je kroz povremene sukobe sa susjedima, doživjela političke i ekonomske fluktuacije i modernizaciju te velik priljev imigranata, najviše iz Europe. Za mandata predsjednika Joséa Batllea y Ordóñeza Urugvaj je postao napredna država sa složenim sustavom socijalne zaštite; većim dijelom 20. stoljeća zemlja je bila ravnopravna europskim nacijama. Zbog naprednog socijalnog sustava i stabilne demokracije Urugvaj je dobio nadimak "ŠvicarskaLatinske Amerike".
Urugvajsko se gospodarstvo temelji na izvozu poljoprivrednih proizvoda. Dva su svjetska rata donijela zemlji blagostanje zbog povećanog izvoza žitarica i govedine u ratom opustošene europske zemlje. Nakon drugog svjetskog rata svjetske cijene prehrambenih proizvoda naglo su pale što je prouzročilo velike probleme urugvajskoj privredi. U 1960-ima se počeo raspadati sustav socijalne zaštite. Vlada je izgubila potporu javnosti, osobito studenata, radnika i obitelji niže socio-ekonomske klase koji su najjače osjetili posljedice prilagodbe na marginalizaciju poljoprivrede u svjetskom gospodarstvu. Na krizu je nasiljem odgovorila radikalno lijeva skupina Tupamaros što je potaklo vladu da pojača represivne mjere, uključujući i ukidanje osobnih prava pod predsjednicima Jorgeom Pachecom Arecom i njegovim nasljednikom Juanom Maríom Bordaberryjem. Na koncu je 1973. vlast u zemlji preuzela vojska, čime je započelo 11-godišnje razdoblje diktature u nekoć najstabilnijoj demokraciji na kontinentu. Demokracija je ponovno uspostavljena 1984. izborom Julia Maríe Sanguinettija za predsjednika.
Politika
Ustavom iz 1967. stvorena je snažna institucija predsjednika, uravnotežena zakonodavnom i sudbenom vlasti, slično SAD-u. Predsjednik je istovremeno šef države i vlade, a bira ga se na općim izborima, zajedno s potpredsjednikom, na razdoblje od 5 godina. Vladu (kabinet) čini 13 ministara koje imenuje predsjednik.
Zakonodavnu vlast ima dvodomna Opća skupština (Asamblea General) koja se sastoji od 30-članog senata (Cámara de Senadores) kojim predsjeda potpredsjednik Republike i 99-članog zastupničkog doma (Cámara de Representantes). Mandat zastupnika oba doma, izabranih na općim izborima, traje 5 godina.
Najviši sud u zemlji je Vrhovni sud; pod njim su prizivni i niži sudovi te mirovni suci. Usto postoje tri izborna i upravna suda, proračunski sud i vojni sudovi.
Tijekom većeg dijela urugvajske povijesti na vlasti su se smjenjivale stranke Colorado i Blanco. Međutim, na izborima 2004. pobijedila je koalicija lijevih stranaka "Široka fronta" (Frente Amplio) dobivši većinu u oba parlamentarna doma, a njen je kandidat Tabaré Vázquez postao predsjednik s apsolutnom većinom glasova.
Geografija
Urugvaj je druga najmanja zemlja Južne Amerike. Reljef se uglavnom sastoji od brežuljkastih nizina i niskih brdskih lanaca te plodnog obalnog pojasa pokrivenog travom i idealnog za uzgoj goveda i ovaca. Najviši vrh zemlje je Cerro Catedral (514 m). Na jugoistoku Urugvaj izlazi na Rio de la Plata, zajednički estuarij rijeka Uruguay (koja čini zapadnu granicu zemlje) i Parane koja ne prolazi kroz Urugvaj. Od ostalih rijeka ističe se jedino Rio Negro. Na obali Atlantika nalazi se nekoliko laguna.
Klima je u Urugvaju umjerena, ali prilično topla pa su temperature ispod nule praktički nepoznate. Zbog ravnog reljefa zemlja je izložena brzim premještanjima vremenskih fronti, te pamperu, hladnom i povremenom vrlo jakom vjetru koji puše s argentinskih pampa.
Gospodarstvo
Urugvajsko gospodarstvo karakteriziraju izvozno orijentiran poljoprivredni sektor, dobro obrazovana radna snaga, visoka razina državne potrošnje i razvijeni sektor industrije. Nakon što je u razdoblju od 1996. do 1998. bilježilo prosječni godišnji rast od 5%, gospodarstvo je u godinama između 1999. i 2001. osjetilo negativne učinke smanjene potražnje u Argentini i Brazilu kamo odlazi polovica urugvajskog izvoza. Unatoč ozbiljnim potresima u vanjskoj trgovini, urugvajski su financijski pokazatelji ostali stabilnijima nego kod njegovih susjeda, što je odraz čvrste reputacije među investitorima i investicijskog rejtinga državnih obveznica, jednog od dva takva u Južnoj Americi. U zadnjih nekoliko godina Urugvaj je usmjerio svoje napore na razvoj informatičke industrije i postao najvećim latinoameričkim izvoznikom softvera.
Iako su neki dijelovi gospodarstva izbjegli veću krizu, obični građani Urugvaja jako su pogođeni gospodarskim problemima; nezaposlenost se popela na iznad 20%, realne su se plaće smanjile, peso je devalvirao, a stopa siromaštva dosegnula je gotovo 40%. Ovakvo pogoršanje ekonomskih prilika dovelo je do pada popularnosti urugvajske vlade koja je tijekom 1990-ih zastupala politiku slobodnog tržišta, te neuspjeha referenduma o privatizaciji državne naftne i vodoopskrbne tvrtke 2003. odnosno 2004. Novoizabrana vlada Široke fronte (Frente Amplio) obećala je pokrenuti programe javnih radova kako bi ubrzala zapošljavanje i smanjila siromaštvo, ali nije odustala od redovite otplate urugvajskog vanjskog duga.
Stanovništvo
Urugvajci su dio španjolske jezične i kulturne sfere, iako četvrtina stanovništva potječe iz Italije. Oko 88% stanovnika porijeklom su Europljani, s 8% mestika i 4% crnaca. Religija je službeno odvojena od države, a najveća je vjerska zajednica Katolička crkva kojoj pripada 66% stanovništva, uz manje protestantsku (2%) i židovsku (1%) zajednicu, te veliku skupinu ateista i agnostika (31%).
Urugvaj se ističe visokom stopom pismenosti stanovništva, velikom srednjom klasom i ravnomjernom raspodjelom nacionalnog bogatstva. U posljednja dva desetljeća oko 500.000 Urugvajaca emigriralo je, uglavnom u Brazil i Argentinu. Dobna struktura stanovništva je prilično nepovoljna zbog niskog nataliteta, visoke očekivane životne dobi i velike emigracije mladih.
Urugvaj je 1830. imao oko 70 000, a 1870-ih otprilike 300 000 stanovnika od kojih je više od četvrtine živjelo u Montevideu.
.svg)
