Ime Angola potiče od titule Ngola kraljeva Kraljevstva Ndonga, vazalne države Kraljevstva Kongo, koje se nalazilo istočno od današnjeg glavnog grada Luande. Ovo područje oko Luande zadobilo je današnje ime dolaskom portugalskog moreplovca Dioga Sãoa 1483. godine na obalu rijeke Kongo, području koje je pripadalo Kraljevstvu Kongo. U 16. stoljeću su Portugalci na obali podigli kameni križ (Padrão) i time označili pripadnost Portugalu, a 1575. godine osnivaju grad Luandu.[5] Naziv se u 17. stoljeću proširio na područje oko grada Benguela, a u 19. stoljeću na cijelo portugalsko kolonijalno područje.
Sadašnja teritorija Angole bila je naseljena još od paleolita. Nacionalna država nastala je kao rezultat portugalske kolonizacije, koja je započela na priobalnim naseljima osnovanim u 16. vijeku. Portugalci su postepeno naseljevali i unutrašnjost zemlje, ali su im se opirale grupe kao što su Cuamato, Kwanyama i Mbunda.
Područje današnje Angole je bilo pretežno naseljeno nomadskim plemenima Khoi i San. Protjerali su ih plemena Bantu, koja su dolazila sa sjevera 1. milenija p. n. e, a većina ih je došla sa područja današnje sjeverozapadne Nigerije i južnog Nigera.[6]
Portugalski istraživač Diogo Cão stigao je na područje današnje Angole 1484. godine.[8] Portugalci su ustanovili svoju primarnu trgovačku postaju u Soyi, što je danas najsjeverniji grad u Angoli. Paulo Dias de Novais osnovao je današnji glavni grad Angole São Paulo de Loanda (Luanda) 1575. godine sa 100 porodica doseljenika i 400 vojnika. Kolonijalisti su ustanovili nekoliko drugih naselja, tvrđava i trgovačkih postaja uzduž obale Angole uglavnom trgujući angolskim robovima za plantaže u Brazilu. Lokalni trgovci robova pružali su velik broj robova Portugalskom carstvu,[9] obično u zamjenu za robu proizvedenoj u Evropi.[10][11]
Ovakav način trgovine robovima preko Atlantika nastavio se sve do nezavisnosti Brazila 1820-ih.
Unatoč teritorijalnim pretenzijama Portugala u Angoli, njegova kontrola nad većim dijelom države bila je minimalna. U 16. stoljeću Portugal je preuzeo kontrolu nad obalom kroz niz sporazuma i ratova.
Život evropskih kolonijalista bio je težak, a napredak spor. John Iliffe napominje: "Portugalski zapisi o Angoli iz 16. stoljeća pokazuju da se velika glad odvijala u prosjeku svakih 17 godina; u pratnji pandemije, ona bi mogla ubiti jednu trećinu ili pola stanovništva uništavajući demografski rast novih generacija te prisiljavajući kolonijaliste da se vrate u riječne doline."[12]
Tokom špansko-portugalskih ratova, Nizozemska zapadnoindijska kompanija okupirala je Luandu 1641. kako bi sa domorodcima izvršila napad na portugalske posjede na drugim mjestima.[13] Osvajanje Pungo Andonge 1671. godine bilo je posljednje veće širenje Portugala iz Luande jer pokušaji osvajanja Konga 1670. i Matambe 1681. nisu uspjeli. Kolonijalna naselja su se proširila sve do unutrašnjosti Benguele. Zbog niza političkih previranja početkom 1800-ih, Portugal se je polako pripremao za veliku aneksiju angolske teritorije. Trgovina robovima je ukinuta u Angoli 1836. a 1854. kolonijalna vlada je oslobodila sve robove. Četiri godine kasnije, naprednija administracija ukinula je robovlasništvo u potpunosti. Međutim, te su odbredbe ostale većinom neprovedive.
Sredinom 19. stoljeća, Portugal je proširio svoju vlast istočno sve do rijeke Kongo i južno do Mossâmedesa. U ovom periodu, Portugalci su naišli na različite oblike oružanog otpora raznih naroda u Angoli.[14]Berlinska konferencija je 1884. do 1885. postavila granice kolonije, razgraničivši portugalsko osvojeno zemljište u Angoli. Mnogi detalji su ostali neriješeni do 1920-ih. Trgovina između Portugala i njegovih afričkih teritorija također se naglo povećala kao rezultat zaštitnih tarifa, što je dovelo do povećanog razvoja i vala novih portugalskih doseljenika.
Prema kolonijalnom zakonu, crnim Angolcima je bilo zabranjeno da osnivaju političke stranke ili sindikate.[15] Prvi nacionalistički pokreti pojavili su se tek nakon Drugog svjetskog rata, a na čelu im je bila zapadno urbanizirana urbana klasa na portugalskom jeziku, koja je uključivala mnogo mješanaca (mestiça).[16] Tokom ranih 1960-ih pridružila su im se i druga udruženja koja su proizišla iz ad hoc radnog aktivizma radnika iz ruralnih krajeva.[15] Odbijanje Portugala da se pozabavi povećanim angolskim zahtjevima za samoopredjeljenjem, izazvalo je oružani sukob, koji je izbio 1961. godine pobunom u distriktu Baixa de Cassanje i postepeno se razvio u dugotrajni rat za nezavisnost koji je trajao narednih dvanaest godina.[17] Tokom sukoba, tri borbena nacionalistička pokreta sa vlastitim partizanskim gerilskim krilima pojavila su se iz borbi između portugalske vlade i lokalnih snaga, koju je u različitom stepenu podržavala Komunistička partija Portugala.[16][18]
Nacionalni front za oslobođenje Angole (FNLA) regrutovao je izbjeglice iz redova naroda Bakongo u Zairu.[19] Koristeći posebno povoljne političke okolnosti u Léopoldvilleu, a posebno zajedničku granicu sa Zairom, angolski politički prognanici uspjeli su izgraditi bazu moći među velikom emigracijskom zajednicom iz srodnih porodica, klanova i tradicija. Ljudi s obje strane granice govorili su međusobno razumljivim dijalektima i uživali u zajedničkim vezama s historijskim Kongo kraljevstvom. Kao stranci, kvalificirani Angolci nisu mogli iskoristiti program državnog zapošljavanja Mobutu Sese Seko, a neki su pronašli posao kao posrednici za vlasnike raznih odsutnih privatnih pothvata. Migranti su na kraju osnovali FNLA s namjerom preuzimanja političke vlasti nakon njihovog predviđenog povratka u Angolu.[20]
Pripadnici Nacionalnog fronta za oslobođenje Angole na vojnoj obuci 1973.
Gerilsku inicijativu Ovimbundu protiv Portugalaca u središnjoj Angoli iz 1966. godine predvodili su Jonas Savimbi i Nacionalna unija za potpunu nezavisnost Angole (UNITA).[19] Ova organizacija bila je hendikepirana zbog svoje geografske udaljenosti od granica prijateljskih zemalja, etničke podjele naroda Ovimbundu i izolacije seljaka na evropskim plantažama u kojima su imali malo prilika za mobilizaciju.[20]
Tokom kasnih 1950-ih, uspon marksističko-lenjinističkog narodnog pokreta za oslobođenje Angole (MPLA) na istoku i brežuljcima Dembos sjeverno od Luande dobio je poseban značaj. Osnovana kao koalicioni pokret otpora Komunističke partije Angole,[17] rukovodstvo organizacije bilo je pretežno sastavljeno od pripadnika naroda Ambundu i privlačilo je uglavnom radnike iz javnog sektora u Luandi. Iako su i MPLA i njeni takmaci prihvatili materijalnu pomoć od Sovjetskog Saveza ili Narodne Republike Kine, SSSR se zalagao za snažne antiimperijalističke stavove i otvoreno je kritizirao Sjedinjene Države i njenu podršku Portugalu.[18] To mu je omogućilo da osvoji važno mjesto na diplomatskom frontu, tražeći podršku nesvrstanih vlada u: Maroku, Gani, Gvineji, Maliju i Ujedinjenoj Arapskoj Republici.
MPLA je pokušala svoje sjedište iz Conakryja premjestiti u Léopoldville u oktobru 1961. obnovivši napore za stvaranje zajedničkog fronta s FNLA, tada poznatim kao Savez angolskih naroda (UPA) i njegovim vođom Holdenom Robertom. Roberto je odbio ponudu. Kad je MPLA prvi put pokušala ubaciti svoje pobunjenike u Angolu, kadrovi su postavili zasjede i uništili partizane UPA po nalogu Roberta - postavivši presedan za gorke frakcijske sukobe koji će kasnije uzrokovati angolski građanski rat.[17]
Tokom rata za nezavisnost, tri suparnička nacionalistička pokreta bila su ozbiljno otežana političkim i vojnim frakcionaštvom, kao i njihovom nesposobnošću da ujedine gerilske napore protiv Portugalaca. Između 1961. i 1975. MPLA, UNITA i FNLA natjecali su se za utjecaj kod stanovništva Angole i međunarodne zajednice. Sovjetski Savez i Kuba postali su posebno naklonjeni MPLA i opskrbljivali su ovu organizaciju oružjem, municijom, novcem i vojnom obukom.[21] Oni su također podržali militante UNITA dok nije postalo jasno da su potonji nepomirljivo sukobljeni s MPLA.[22]
Kolaps portugalske vlade Estado Novo nakon revolucije karanfila 1974. obustavio je sve portugalske vojne aktivnosti u Africi i posredovanje o prekidu vatre do pregovora o nezavisnosti Angole.[21] Ohrabreni iz Organizacije afričkog jedinstva, Holden Roberto, Jonas Savimbi i predsjedavajući MPLA Agostinho Neto sastali su se u Mombasi početkom januara 1975. i složili se da osnuju koalicijsku vladu. To je ratifikovano Alvorskim sporazumom kasnije tog mjeseca, kojim su zahtijevani opći izbori i određen datum nezavisnosti zemlje 11. novembar 1975. Sve tri frakcije su, međutim, nastavile primirje iskorištavajući postupno povlačenje Portugala kako bi preuzele različite strateške položaje, stekle više oružja i povećale svoje vojne snage. Brz priliv oružja iz brojnih vanjskih izvora, posebno Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država, kao i povećanja napetosti između nacionalističkih stranaka podstakli su novo izbijanje neprijateljstava.[23]. Uz prešutnu američku i zairsku podršku, FNLA je započela razmještanje velikog broja svojih vojnika u sjevernoj Angoli u pokušaju da stekne vojnu nadmoćnost. U međuvremenu, MPLA je započela kontrolu Luande, tradicionalnog uporišta Ambundu naroda.[21] Sporadično nasilje je izbilo u Luandi u narednih nekoliko mjeseci nakon što je FNLA napala snage MPLA u martu 1975. Borbe su se pojačale uličnim sukobima u aprilu i maju, a UNITA se uključila nakon što je u junu više od dvije stotina njenih pripadnika masakrirali vojnici MPLA.[23] Povećanje sovjetske isporuke oružja MPLA utjecalo je na odluku Centralne obavještajne agencije da također pruži značajnu prikrivenu pomoć FNLA i UNITA.
Kubanski tenk na ulicama Luande, 1976.
U augustu 1975. MPLA je zatražila izravnu pomoć od Sovjetskog Saveza u obliku kopnenih trupa.[24] Sovjeti su odbili, nudeći da pošalju savjetnike, ali ne i vojnike. Međutim, Kuba je bila susretljivija pa je krajem septembra dopremila gotovo pet stotina borbenog osoblja u Angolu, zajedno sa sofisticiranim oružjem i zalihama.[22] Do nezavisnosti, u zemlji je bilo preko hiljadu kubanskih vojnika, koji su bili opskrbljivani masivnim zračnim mostom izvedenim sovjetskim avionima.[24] Nagomilavanjem kubanske i sovjetske vojne pomoći omogućilo je MPLA da otjera svoje protivnike iz Luande i spriječi vojnu intervenciju zairskih i južnoafričkih trupa, koje su se rasporedile u zakašnjelom pokušaju pomoći FNLA i UNITA.[23] FNLA je bila uglavnom uništena, iako je UNITA uspjela povući svoje civilne dužnosnike i miliciju iz Luande, te potražiti utočište u južnim provincijama.[21] Odatle je Savimbi nastavio sa odlučnim pobunjeničkim pohodima protiv MPLA.[24]
Između 1975. i 1991., MPLA je sprovela ekonomski i politički sistem zasnovan na principima naučnog socijalizma, koji je
objedinjavao plansku ekonomiju i marksističko-lenjinističkujednopartijsku državu. Političko rukovodstvo Angole je krenulo u ambiciozni program nacionalizacije, a domaći privatni sektor je u suštini bio ukinut. Preduzeća u privatnom vlasništvu su nacionalizirana i uklopljena u jedan kišobran državnih preduzeća poznatih kao Unidades Economas Estatais (UEE). Prema MPLA, Angola je doživjela značajan stepen moderne industrijalizacije.[25] Međutim, korupcija i ucjenjivanje su se također povećali, a kao posljedica toga javni resursi su ili neefikasno dodijeljivani ili su ih službenici jednostavno pronevjerili radi ličnog bogaćenja.[26] Godine 1977. vladajuća stranka preživjela je pokušaj državnog udara Komunističke organizacije Angole (OCA) orijentirane na maoiste, koji je potisnut nakon niza krvavih političkih čistki u kojima je stradalo hiljade pristalica OCA.
MPLA je napustila svoju bivšu marksističku ideologiju na trećem partijskom kongresu 1990. godine i proglasila socijaldemokratiju svojom novom političkom platformom.[27] Angola je nakon toga postala član Međunarodnog monetarnog fonda, a ograničenja tržišne ekonomije smanjena su i u pokušaju privlačenja stranih ulaganja. Do maja 1991. godine postignut je mirovni sporazum sa UNITA-om, (Bicesse sporazum), kojim su zakazani novi opći izbori za septembar 1992. Kad je MPLA osigurala veliku izbornu pobjedu, UNITA se protivila rezultatima predsjedničkog i zakonodavnog broja glasova i vratila se ratnim dejstvima.[28] Nakon izbora dogodio se Masakr na Noć vještica od 30. oktobra do 1. novembra, gdje su snage MPLA ubile hiljade pristalica UNITA.[29]
Angola u 21. vijeku
Luanda doživljava široku urbanu obnovu i preuređenje u 21. stoljeću, poduprtom u velikoj mjeri dobitima od naftne i dijamantske industrije.
Dana 22. marta 2002. Jonas Savimbi ubijen je tokom oružane akcije protiv vladinih trupa. UNITA i MPLA ubrzo su postigli primirje, pri čemu je UNITA odustala od oružanog krila i preuzela ulogu velike opozicione stranke. Iako se politička situacija u zemlji počela stabilizirati, redovni demokratski procesi nisu prevladavali sve do izbora u Angoli 2008. i 2012. te donošenja novog ustava 2010. godine. Posljedica ovakve situacije je to da su svi ojačali preovlađujući sistem dominantnih stranaka.
Početkom 21. vijeka Angola se suočavala sa ozbiljnom humanitarnom krizom, koja je posljedica dugotrajnog rata, mnogobrojnih minskih polja, stalnih političkih (i u mnogo manjem broju) vojnih aktivnosti u korist nezavisnosti eksklaveCabinde (izvedenih u kontekstu dugotrajnog sukoba u Cabindi sa Frontom za oslobođenje enklave Cabinda - FLEC). Dok se većina interno raseljenih stanovnika ove zemlje nastanila oko glavnog grada u četvrtima poznatim
pod nazivom "musseques", opća situacija za Angolance ostaje očajna.[30][31]
Suša iz 2016. izazvala je najgoru prehrambenu krizu u Južnoj Africi u zadnjih 25 godina, a pogodila je 1,4 miliona ljudi u sedam od 18 provincija Angole. Cijene hrane su porasle, a akutna stopa pothranjenosti se udvostručila, pri čemu je pogođeno više od 95.000 djece.
Godine 2017. José Eduardo dos Santos odstupio je s dužnosti predsjednika Angole nakon 38 godina vladavine, a mirnim putem ga je naslijediom João Lourenço, lični izabranik dos Santosa.
Vlada
Vladavina u Angoli sastoji se od tri grane vlasti: izvršne, zakonodavne i sudske. Izvršnu vlast vlasti čine predsjednik, potpredsjednici i Vijeće ministara.
Zakonodavna grana sastoji se od jednopartijskog zakonodavnog tijela s 220 sjedišta, Nacionalne skupštine Angole, izabrane iz pokrajinskih i nacionalnih zajednica. Decenijama se u predsjedništvu koncentrisala politička moć.
Nakon 38 godina vladavine, 2017. godine José Eduardo Dos Santos odstupio je od vođstva vodstva MPLA.[32] Lider pobjedničke stranke na parlamentarnim izborima u augustu 2017. postaje sljedeći predsjednik Angole. MPLA je izabrala bivšeg ministra obrane João Lourenço za Santosovog izabranog nasljednika.
U onome što je opisano kao politička čistka kako bi učvrstila svoju moć i smanjila utjecaj porodice Dos Santos, Lourenço je otpustio šefa nacionalne policije, Ambrósia de Lemosa i šefa obavještajne službe, Apolinária Joséa Pereira. Obojica se smatraju saveznicima bivšeg predsjednika Dos Santosa. Također je uklonio Isabel Dos Santos, kćer bivšeg predsjednika, sa čelnog mjesta državne naftne kompanije u zemlji Sonangol.[33]
Angola se nalazi na zapadnoj obali Atlantskog okeana u Srednjoj Africi između Namibije i Republike Kongo, a također graniči sa Demokratskom Republikom Kongo i Zambijom na istoku. Prostire se na području između 4° 22′ i 18° 02′ južne geografske širine, te između 11° 41′ i 24° 05′ istočne geografske dužine. Zemlja je podijeljena na neplodni obalni pojas koji se prostire do Namibije pa sve do Luande, vlažnu unutarnju visoravan na jugu i jugoistoku i tropsku šumu na sjeveru. Rijeka Zambezi i nekoliko pritoka rijeke Kongo izviru u Angoli. Većina angolskih rijeka izvire na Visoravni Bié, gdje se nalazi i najviši vrh Môco sa 2619 m. Veće rijeke su Cuanza, Cuango, Cubango i Cunene.
Klima
Iako smještena u tropskoj zoni s, klima u Angoli je nekarakteristična zbog utjecaja tri faktora:
Benguelska struja, hladna morska struja koja se kreće duž južnog dijela obale, tako da je česta pojava magle;
Klima u Angoli ima dvije sezone: kišnu od novembra do aprila i sušnu, sa nižim temperaturama, poznatu kao Cacimbo. Iako obalni dio ima veći nivo padavina koji se kreće od sjevera prema jugu od 800 mm do 50 mm sa prosječnim temperaturama od 23 °C. Klimatska zona u unutrašnjosti može se podijeliti na sljedeće:
Sjeverna zona, veće količine padavina i veće temperature.
Centralni plato, sušna sezona i prosječne temperature od oko 19 °C
Južna, zbog blizine pustinje Kalahari vrlo visoke stope tempereturne oscilacije i utjecaj tropskog zraka.[35][36]
Hidrologija
Klimatske zone sa glavnim riječnim slivovima
Većina vodene mase Angole je u visoravniBié, te se tu Angola dijeli na pet riječnih slivova: Dva najveća su slivovi rijeke Kongo i Zambezi, koji zauzimaju oko 40% ukupne površine države. Slivovi rijeka Okavango i Cuanza zauzimaju oko 12%, rijeka Kunene 8%, dok je Oshana sistem sliv na jugu zemlje. Ostalih 20% su male i kratke rijeke u priobalju Atlantskog okeana.[37] Najveće jezero je Dilolo, koje se nalazi u pokrajini Moxico na nadmorskoj visini 1086 m površine oko 18,9 km2.[38]
Životinjski svijet je raznolik i u Angoli se mogu sresti slonovi, nilski konji, gepardi, gnu, nojevi, nosorozi i zebre. Širenje poljoprivrednog zemljišta, ekološke poslijedice ratnih razaranja, kao i trgovina slonovačom, ugrožavaju ekološki sistem i opstanak mnogih vrsta životinja.[39]
Angola ima 13 zaštićenih prirodnih područja od čega su devet nacionalni parkovi, a četiri su rezervati. Ukupna površina ovih područja je 162.642 km2, ili 12,6% povšine zemlje.
Sa Bruto domaćim proizvodom (BDP) od 95,8 milijardi američkih dolara 2016. godine[40] Angola je nakon Južnoafričke Republike i Nigerije treća privreda Supsaharske Afrike.[41] Istovremeno većina stanovništa živi u siromaštvu. U istoj godini BDP po stanovniku iznosio je 3.502 $ čime je Angola bila 120-a na svijetu od ukupno 200 država.[42] Po procjeni Međunarodnog monetarnog fonda iz 2019. godine, Angola je sa 105,902 milijardi dolara BDP bila rangirana na 63-em mjestu.[43]
Angola ima velike mineralne i naftne rezerve i njena ekonomija je jedna od brzorastućih u svijetu. Standard življenja ostaje nizak za većinu stanovništa, uz nisku životnu dob i visok mortalitet kod novorođenčadi.[44] Prati ga i nejednak ekonomski rast.[45] Mala i srednja preduzeća mogu se osnovati za izgradnju hotela i gostionica, motela, agencija za iznajmljivanje automobila, deviznih agencija, restorana, turističkih vozila, kao i u drugim sektorima ekonomije, poput distribucije plina i povezanih usluga, jedinica zdravstvene zaštite, i drugo.[46]
Angola je bogata željeznom rudom, a najveći rudnik je Cassing u provinciji Huíla, sa rezervama koje se procjenjuju na 1 milijardu tona sa stepenom čistoće od 30%.[47]Dijamanti se kopaju u rudniku Camafuca sa godišnjom proizvodnjom od 0,2 miliona karata i procjenjenimm rezervama od 23,04 miliona karata;[48]Rudnik Catoca je imao 2001. godišnju proizvodnju od 2,6 miliona karata;[49]Fucauma oko 120.000 (2005);[50] a Luarica 95.000 karata u 2003. godini.[51] Većina dijamantskih rudnika je u vlasništvu nacionalne kompanije Endiama, ruske kompanije Alrosa i brazilske Odebrecht
Organizacija African Economic Outlook navodi da "Angoli treba 4,5 miliona tona žita godišnje, ali da uzgaja samo oko 55% kukuruza, 20% pirinča i samo 5% pšenice".[57] Uz to, Svjetska banka procjenjuje da se "obrađuje manje od 3 posto plodne zemlje u Angoli, a ekonomski potencijal šumarskog sektora ostaje uglavnom neiskorišten".[58] Prije nezavisnosti 1975. godine, Angola je bila žitnica južne Afrike i glavni izvoznik banana, kafe i sisala, ali su tri decenije građanskog rata (1975–2002) uništile plodno tlo. Zemlja sada ovisi o skupom uvozu hrane, uglavnom iz Južne Afrike i Portugala, dok se više od 90% poljoprivrede obavlja na porodičnom nivou.
Tvornice ribe
Elizabete Dias Dos Santos uložila je 25 miliona dolara u svoju tvornicu ribe Solmar. Prerađivački pogon otvoren je 2016. godine. Ova vrsta proizvodnje jedinstvena je u Angoli. U fabrici radi 120 ljudi. Korist imaju i dobavljači, jer više od 50.000 ljudi živi od tradicionalnog ribolova, a 40% kupovina se vrši od malih ribara. Kako bi privukla privatne investitore, angolska vlada poboljšala je uslove za domaće i strane kompanije, između ostalog, poreskim olakšicama, pomoći u finansiranju i pojednostavljenim procedurama za osnivanje kompanija.[59]
Industrija
Ovaj odlomak potrebno je proširiti.
Privatizacija
Krajem 2018. godine, predsjedničkom uredbom br. 141/1, osnovano je tijelo za privatizaciju IGAPE (Institito de Gestão de Activos e Participação do Estado),[60] s kojim vlada namjerava privatizirati 195 državnih preduzeća u cjelosti ili dijelom u cilju jačanja privatnog sektora. Program pokriva najvažnije gospodarske sektore kao što su energetski sektor (Sonangol), telekomunikacijski i IT sektor, financijski sektor (bankarstvo (BAI), osiguranje (ENSA), kapitalni fondovi), sektor prometa (TAAG), turizam kao i proizvodni sektor, uključujući preradu hrane i poljoprivredu. Očekuje se da će se većina kompanija prodati 2020. godine.[61]
Korupcija
Ovaj odlomak potrebno je proširiti.
Regionalne razlike
Ovaj odlomak potrebno je proširiti.
Državni proračun
Ovaj odlomak potrebno je proširiti.
Strane investicije
Ovaj odlomak potrebno je proširiti.
Vojska
Oružane snage Angole (portugalski: Forças Armadas Angolanas) broje oko 110.000 vojnika i oficira. Angola izdvaja oko 2,2% od Bruto domaćeg proizvoda za vojni budžet, što je 2017. iznosilo oko 3 milijarde dolara,[62] što je čini državom sa najvišim izdatcima za odbranu u Africi. Vojska se sastoji od kopnenog sastava, mornarice i zrakoplovstva. Vojna oprema je uglavnom porijeklom iz bivšeg Sovjetskog Saveza, a manje jedinice su smještene u Kongu i DR Kongu. Zapovjednik generalštaba je oid 2010. godine general Geraldo Sachipengo Nunda.[63]
Infrastruktura
Željeznički promet
U Angoli postoje tri nepovezane željezničke pruge, koje su obnovljene polovinom 1990-ih godina: Luanda pruga koja povezuje Luandu i Malanje dužine 424 km
[64] (479 km)[65]; Benguela pruga dužine 1302 km koja povezuje Benguelu sa rudarskim područjima u DR Kongu i Zambiji; te Namibie pruga na jugu zemlje dužine 858 km. koja povezuje gradove Namibie i Menongue.[65]
Cestovni promet
Novi autoput u AngoliKarta Transafričkih autoputova
Mreža saobraćajnica je duga oko 75.000 km, od kojih je 7.955 km asfaltirano. Glavna osovina povezuje glavni grad s unutrašnjošću (od istoka prema zapadu). Istovremeno, postoji niz ogranaka koji povezuju glavne prometnice i omogućavaju komunikaciju sa susjednim zemljama, posebno s Namibijom, Demokratskom Republikom Kongo i Republikom Kongo.[46] Autobusni prevoz je organizovan od firmi Macon i Grupo SGO, koji povezuju Luandu sa većim gradovima, dok Macon nudi i međunarodne linije povezujući Windhoek i Kinshasu.[66][67]
Po popisu iz 2014. u Angoli živi 24.383.301 stanovnika, što je ujedno bio i prvi popis nakon 15. decembra 1970.[1] Prema podacima prikupljeniih od strane worldometers.info temeljenim na posljednjim podacima UN-a, stanovništvo Angole broji 32.841.235 stanovnika na dan 27. juna je 2020. UN je za 2020. godinu stanovništvo Angole procijenio na 32.866.272 stanovnika. Stanovništvo Angole čini 0,42% svjetske populacije, a po broju stanovnika država je na 44-om mjestu u svijetu. Srednja životna dob stanovnika Angole je tek 16,7 godina, a 66,7% stanovništva živi u urbanim sredinama.[70]
Očekivana životna dob u Angoli je 62,22 godine - 65,1 godina za žene i 59,5 za muškarce. Prosjek smrtnosti novorođenčadi je 53,4 na 1.000 živorođene djece, a prosjek smrtnost djece do 5 godina starosti je 70,3 na 1.000 živorođenih.[70] Procjena prirodnog priraštaja u Angoli za 2020. je 3,43% što Angolu pozicionira na treće mjesto u svijetu.[71]
Skoro svi jezici u Angoli pripadaju porodici bantu jezika. Zvanični jezik u Angoli je portugalski i 71,2% stanovništva na popisu je naveo ovaj jezik, a govori ga od toga 85% gradskog stanovništa - 45% seoskog stanovništva.[75] Slijede Umbundu 23%, kojim govori uglavnom etnička grupa Ovimbundu; Kikongo 8,2% zastupljen u etničkoj grupi Bakongo; Kimbundu 7,8% etničke grupe Ambundu; Chokwe 6,5% koji koristi istoimena grupa; Nhaneca 3,4%, Nganguela 3,1%, Fiote 2,4%, Kwanhama 2,3%, Muhumbi 2,1%, Luvale 1%, ostali jezici 3,6%. Dati procenti su rezultati Popisa iz 2014. godine i navedeni udio je viši od 100% obzirom da su ispitanici birali više od jednog ponuđenog odgovora.[71]
Kampus Univerziteta Agostinha Neta u Talatona, susjednoj općini Luande
Obrazovanje u Angoli je podijeljeno u dvije faze: Osnovna škola koja je obavezna i besplatna, te započinje u dobi od sedam godina i traje četiri godine; i srednjoškolsko obrazovanje koje započinje s jedanaest godina i traje osam godina. Osnovna pismenost odraslih i dalje je izuzetno niska. Statistički podaci UNICEF-a 2001. godine procijenili su da je pismenost odraslih 56% za muškarce i 29% za žene. S druge strane, univerzitetski se sistem u posljednjim decenijama znatno razvijao. Najpoznatiji univerzitet u Angoli je Univerzitet Agostinha Neta osnovan 1962. godine u Luandi i na njemu je 2011. godine studiralo 29.827 studenata i 832 profesora.[80]
Urbanizacija
Najveći gradovi u Angoli
Popis stanovništva 2014.[81]
Angolska kultura bila je pod snažnim utjecajem portugalske kulture, posebno u pogledu jezika i religije, kao i na kulturu starosjedilačkih etničkih grupa Angole, pretežno Bantu naroda.
Različite etničke zajednice - Ovimbundu, Ambundu, Bakongo, Čokve, Mbunda i drugi narodi - u različitoj mjeri održavaju svoje kulturne osobine, tradiciju i jezike. Međutim, u gradovima u kojima sada živi nešto više od polovine stanovništva, mješovita kultura nastala je još od kolonijalnih vremena, a u glavnom gradu Luandi od njenog osnivanja u 16. vijeku.
U ovoj urbanoj kulturi portugalsko naslijeđe postaje sve dominantnije. Afrički korijeni su vidljivi u muzici i plesu i oblikuju način na koji se govori portugalski jezik. Ovaj proces je veoma uočljiv u savremenoj angolskoj književnosti, posebno u djelima angolskih autora.
Godine 2014. Angola je nakon 25-godišnje pauze nastavila sa nacionalnim festivalom angolske kulture. Festival se odvijao u svim glavnim gradovima provincija i trajao je 20 dana, a tema je bila "Kultura kao faktor mira i razvoja."[82]
Kinematografija
Godine 1972, redateljka Sarah Maldoror snimila je film u međunarodnoj koprodukciji pod nazivom Sambizanga, koji je bio jedan od prvih dugometražnih filmova u Angoli. Prvi put je objavljen na četvrtom Filmskom festivalu u Kartagi, gdje je dobio dobre ocjene filmskih kritičara, osvojivši Tanit d'Or, najvišu nagradu festivala.[83] Koprodukcijski portugalsko-angolski film O Herói režisera Zézé Gamboa, na filmskom festivalu Sundance 2005. godine dobio je glavnu nagradu žirija za dramu.[84]
Muzika Angole oblikovana je kako širim muzičkim tokovima, tako i političkom historijom zemlje, a[85] istovremeno angolska muzika je utjecala i na muziku drugih zemalja sa portugalskog jezičkog govornog područja (luzofon). Zauzvrat, muzika Angole bila je ključna u stvaranju i jačanju angolanidade, angolanskog nacionalnog identiteta. Glavni grad i najveći grad Angole - Luanda - dom je raznolikih muzičkih stilova poput: kilapandu, sembu, kizombu i kuduro. Neposredno uz obalu Luande nalazi se Ilha do Cabo, grad u kojem se njeguje stil muzike koji se temelji na harmonici i usnoj harmonici, a naziva se rebita.
Angola je u 20. stoljeću bila opterećena nasiljem i političkom nestabilnošću, a muzičari iz ove zemlje bili su ugnjetavani kako u doba portugalske kolonizacije, tako i nakon nezavisnosti.[86]
Mediji
Po Indeksu slobode medija, kojeg svake godine izrađuje nevladina organizacija Reporteri bez granica, Angola se 2020. godine nalazila na 106-om mjestu.[87] Od 2017. godine, Angola posjeduje telekomunikacioni satelitAngoSat-1, koji je bio predviđen za telekomunikaciju, televiziju, radio i internet. Zbog pogreške u startu, satelit se udaljio od predviđene putanje, tako da trenutno nije u funkciji. Predviđeno je lansiranje zamjenskog satelita AngoSat-2.[88][89]
Industrija telekomunikacije se smatra jednom od glavnih strateških sektora u Angoli.[90] Brzine LTE mobilne mreže dostižu do 400 Mbit/s, a pokriva oko 75% teritorije. Instalirano oko 25.000 kilometara optičkog vlakna u čitavoj zemlji.[91][92] Prvi Angolski satelit AngoSat-1 je lansiran u orbitu 26. decembra 2017.[93] Nakon što je lansiran sa svemirskog centra u Bajkonuru ustanovilo se da satelit koji je izgradila Ruska firma RSC Energia (podružnica Rosscosmosa) nema komunikaciju sa prijemnicima na zemlji. Satelit je bio zamišljen da pruža razne vrste telekomunikacijskih usluga kao što su TV i internet.[94] Novi satelit AngoSat-2 je u izgradnji i planirano je da bude u upotrebi 2020.[95]
Zbog dugogodišnje portugalske vladavine, Angolska kuhinja ima mnoge elemente portugalske kuhinje. Glavni sastojci su mahunarke i riža, svinjetina i piletina, razni sosevi i povrće kao što su paradajz i crveni luk. Začini poput bijelog luka su vrlo česti. Neka od najpopularnijih jela su Funge i Muamba de galinha, koji se smatraju nacionalnim jelima.
Razne vrste žestokih pića kao što su capatica (pravi se od banana, specijalitet iz Cuanza Norte), caporoto (pravi se od kukuruza, specijalitet iz Malanje); cazi ili caxipembe (pravi se od krompira i kore cassave), kimbombo (pravi se od kukuruza), maluva ili ocisangua (pravi se od soka drveta palme), ngonguenha (pravi se od maniokovog brašna), i ualende (pravi se od šerećne trske, batata, kukuruza i voća).[99] Popularna nealkoholna pića su Kissangua, specijalitet u južnoj Angoli, pravi se od kukuruznog brašna.[99]
Poštanska marka Portugalske Angole iz 1917. godine, sa greškom u tisku pečata.(MiNr.117 F I)
Prva poštanska marka Angole, nakon osamostaljenja izdata je 11. novembra 1975. godine, povodom proglašenja nezavisnosti. Nominalna vrijednost joj je bila 1,50 eskuda i prikazuje ispruženu ruku sa puškom, a u pozadini je zvijezda petokraka. Tiskana je u ofset kvalitetu, a po njemačkom filatelističkom katalogu Michel nosi redni broj MiNr.607 i sa numerisanim motivom mm.[100] Sve do uvođenja nove valute kwanze, marke su bile nominalne vrijednosti u eskudima. Tematika angolanskih marki je priroda, leptirovi, lokomotive, historija Angole i sport; Tematike koje su omiljene u filatelističkim krugovima. Prva marka iz vremena koloniziranosti je izašla 1. jula 1870. godine u nominalnoj vrijednosti od 5 reisa, crne je boje i prikazuje portugalsku kraljevsku krunu. Marka je raznih nazubljenja: 12½ i 13½.[101] Izdavanje poštanski marki Angole i upravljanje poštanskim prometom vrši Pošta Angole (portugalski: Empresa Nacional de Correios e Telégrafos de Angola)[102] Angola je članica Svjetske poštanske unije od 3. marta 1977,[103] i Međunarodne filatelističke organizacije (engleski: Inter-Governmental Philatelic Corporation).[104]
^Iliffe, John (1996). Africans: the history of a continent. Cambridge University Press. str. 68. ISBN0-521-68297-5.
^Cellelo, Thomas (1991). Angola, a Country Study. Area Handbook Series (Third ed.). str. 14-26. ISBN978-0160308444.
^See, René Pélissier (1977). Résistance et revoltes en Angola, (1845-1941). 78630 Orgeval, Francuska.CS1 održavanje: lokacija (link)
^ abOkoth, Assa (2006). A History of Africa: African nationalism and the de-colonisation process. Nairobi: East African Educational Publishers. str. 143–147. ISBN9966-25-358-0.
^ abcCornwell, Richard (1. 11. 2000). "The War of Independence"(PDF). Pretoria: Institute for Security Studies. Arhivirano s originala(PDF), 21. 2. 2015. Pristupljeno 20. 2. 2015.
^ abStockwell, John (1979) [1978]. In Search Of Enemies. London: Futura Publications Limited. str. 44–45. ISBN978-0393009262. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
^ abcdRothschild, Donald (1997). Managing Ethnic Conflict in Africa: Pressures and Incentives for Cooperation. Washington: The Brookings Institution. str. 115–120. ISBN978-0815775935.
^Akongdit, Addis Ababa Othow (2013). Impact of Political Stability on Economic Development: Case of South Sudan. Bloomington: AuthorHouse Ltd, Publishers. str. 74–75. ISBN978-1491876442.
^Tucker, Spencer (2013). Encyclopedia of Insurgency and Counterinsurgency: A New Era of Modern Warfare. Santa Barbara: ABC-CLIO Ltd, Publishers. str. 374–375. ISBN978-1610692793.
^For an overall analysis see Ricardo Soares de Oliveira, Magnificent and Beggar Land: Angola since the Civil War, London: Hurst, 2015
^"Bloomberg - Are you a robot?". bloomberg.com. Arhivirano s originala 7. 4. 2017. Pristupljeno 17. 5. 2020. Referenca upotrebljava generalan naslov (pomoć)CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
^Mulenga, Henry Mubanga (1999). Southern African climate anomalies, summer rainfall and the Angola low. PhD Dissertation. University of Cape Town. OCLC85939351.
^"Life expectancy at birth". World Fact Book. United States Central Intelligence Agency. 2014. Arhivirano s originala, 20. 1. 2016. Pristupljeno 4. 3. 2010.
^Fátima Viegas: Panorama das Religiões em Angola Independente (1975–2008). Ministério da Cultura/Instituto Nacional para os Assuntos Religiosos, Luanda 2008
^Lawrence W. Henderson: The Church in Angola: A river of many currents. Pilgrim Press. Cleveland/Ohio 1989; Benedict Schubert: Der Krieg und die Kirchen: Angola 1961–1991. Exodus, Luzern 1997.
^Posthumus, Bram (2006). "Angola". u Simon Broughton; Mark Ellingham; Jon Lusk; Duncan Clark (ured.). The Rough Guide to World Music. 1 (3rd edition. izd.). London: Rough Guides Ltd. str. 27–34.
Harenberg (1998). Harenberg Länderlexikon - Alle 192 Staaten der Welt auf einen Blick (jezik: njemački). Dortmund: Harenberg Lexikon Verlag. ISBN3-611-00681-5. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
Micel (1993). Michel Afrika 1993 (A-L) Übersee Band 3 (jezik: njemački). München: Schwaneberger Verlag GmbH. ISBN3-87858-740-6. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
1 1975 is the year of East Timor's Declaration of Independence and subsequent invasion by Indonesia. In 2002, East Timor's independence was fully recognized.
.jpg)
,_Bestanddeelnr_927-8518_(cropped).jpg)
![[icon]](Datoteka:Wiki_letter_w_cropped.svg){kind=small}
.jpg)
_(cropped).jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.svg)
