Afrički kup nacija službeno CAN (francuski: Coupe d'Afrique des Nations), ili AFCON, je međunarodno nogometno takmičenje nacionalnih nogometnih ekipa članica CAF-a za određivanje kontinentalnog prvaka Afrike. Prvenstvo je prvi put održano 1957. a od 1968. godine turnir se održava svake dvije godine. Ekipe pobjednice prvenstva stiču pravo igranja na Kupu konfederacija.
Na prvom šampionatu 1957. je učestvovalo samo tri reprezentacije: Egipat, Sudan i Etiopija. Južna Afrika je prvobitno planirala da učestvuje ali je diskvalificirana zbog apartheida politike koja je tad bila na vlasti.[1] Od tada, interesovanje za turnir je raslo, te se pojavila potreba i za kvalifikacijama. Broj učesnika na završni turnir je dostigao 16 na prvenstvu igranom 1998. godine (16 timova su se trebala natjecati 1996. godine ali se Nigerija povukla, te je na tom šampionatu učestvovalo 15 ekipa), i od tada, format takmičenja koji je promijenjen, 16 ekipa je podijeljeno u četiri grupe koje sačinjavaju četiri ekipe, s tim da prve dvije ekipe iz svake grupe obezbjeđuju plasman u četvrtfinale.
Egipat je najuspješnija nacija u historiji kupa, osvojivši turnir rekordnih sedam puta (uključujući i period kada je Egipat bio poznat kao Ujedinjena Arapska Republika između 1958 i 1961). Kamerun je šampionsku titulu osvojio pet puta, dok je Gana sa četiri naslova prvaka treća nacija po uspješnosti. Tri različita trofeja su dodijeljena u historiji turnira; Gani, Kamerunu i Egiptu za osvajanje prvenstava po tri puta. Obala Slonovače je trenutni šampion pobjedivši Nigeriju 2–1.
Od 2013. turnir se održava svake neparne godine zbog kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.[2]
Historija
Početak takmičenja
Korijeni ideje stvaranja Afričkog kupa nacija su nastali u junu 1956. na trećem kongresu FIFA-e u Lisabonu gdje je predloženo stvaranje treće FIFA-ine konfederacije. Neposredni planovi za stvaranje konfederacije prethodila je ideja stvaranja kontinentalnog nacionalnog turnira koji se održao u februaru 1957. godine. Prvi Afrički kup nacija održan je u Kartumu, Sudan. Kvalifikacijskog turnira nije bilo, te su učestvovale četiri nacije osnivači CAF-a (Sudan, Egipat, Etiopija i Južnoafrička Republika). Južnoafrička Republika je insistirala na odabiru samo bijelih igrača za njihov sastav zbog politike aparthejda koja je dovela do diskvalifikacije, a kao posljedica diskvalifikacije Etiopija je imala obezbjeđeno učešće u finalu. Stoga, samo dvije utakmice su odigrane na prvom prvenstvu gdje je Egipat okrunjen sa prvom titulom kontinentalnog prvaka nakon pobjede protiv domaćina Sudana u polufinalu te i Etiopije u finalu.[3] Dvije godine kasnije, Egipat je bio domaćin drugog kontinentalnog prvenstva u Kairu uz učešće istih ekipa kao i na prethodnom šampionatu. Aktuelni prvak Egipat je uspio ponoviti uspjeh gdje je u finalu pobijedio Sudan.[4]
Na trećem Afričkom kupu nacija je zbog povećanog interesovanja za učešće bilo prijavljeno devet ekipa te su se igrale kvalifikacije. Domaćin Etiopija i aktuelni prvak Egipat su već imali obezbjećeno učešće. U konačnici, Etiopija je nakon produžetaka u finalu pobijedila Ujedinjenu Arapsku Republiku i osvojila svoju do sada jedinu šampionsku titulu.
Doba dominacije Gane
Na četvrtom Afričkom kupu nacija 1963. godine domaćin Gana je ubilježila svoj prvi nastup i osvojila titulu pobijedivši Sudan u finalu. Isti uspjeh Gana je ponovila dvije godine kasnije pobijedivši domaćina turnira Tunis.[5]
Na prvenstvu 1968. format turnira je proširen na osam ekipa učesnika šampionata od 22 tima koliko ih je učestvovalo u kvalifikacijama. Congo-Kinshasa je osvojio svoju prvu titulu, pobedivši Gana u finalu. Počevši od 1968. godine Afrički kup nacija se redovito održavao svake dvije godine u parnim godinama. Na prvenstvima 1968. i 1970. reprezentativac Obale SlonovačeLaurent Pokou je postigao 14 golova te je taj rekord bio sve do 2008. godine. Afrički kup nacija 1970. je osvosjio Sudan pobijedivši Ganu u finalu kojoj je ovo bilo četvrto finale u nizu.[6]
Dekada šampiona
Šest različitih ekipa je osvojio titule u periodu 1970-1980: Sudan, Kongo-Brazzaville, Zair, Maroko, Gana i Nigerija. Zair je drugi naslov osvojio 1974. pobijedivši Zambiju u finalu. Prvi i jedini put u historiji takmičenja Afričkog kupa nacija finalna utakmica je ponovljena zbog neriješenog rezultata 2-2 i nakon odigranih produžetaka. Dva dana kasnije u ponovljenoj utakmici Zair je pobijedio rezultatom 2-0. Napadač Ndaye Mulamba je postigao sva četiri gola za Zair u ove dvije utakmice; također, bio je i najbolji strijelac turnira sa devet postignutih golova, te postavlja rekord koji je još uvijek nenadmašiv po broju postignutih golova nekog nogometaša na jednom od šampionata. Tri mjeseca ranije, Zair je postao prva crno-afrička nacija koja je uspjela da se kvalificira na Svjetsko prvenstvo. Maroko je svoju prvu titulu osvojio 1976. na prvenstvu igranom u Etiopiji. Dvije godine poslije Gana je dominirala na prvenstvu te osvojila treću šampionsku titulu te tako postala prva reprezentacija koja je osvojila tri šampionata. Nigerija kao domaćin 1980. pobijedivši u finalu Alžir sa visokih 3-0 osvaja svoju prvu titulu. Gana je četvrtu kontinentalnu titulu osvojila na turniru 1982. godine igranog u Libiji. Prethodno su u polufinalu nakon produžetaka pobijedili Alžir te i u finalu domaćina Libiju. Utakmica je završila neriješenim ishodom 1-1 nakon 120 minuta igre ali je boljim izvođenjem jedanaesteraca Gana bila uspješnija. Kamerun je 1984. prvi put u svojoj historiji osvojio prvenstvo pobijedivši Nigeriju u finalu. Dvije godine poslije Egipat je kao domaćin po treći put postao prvak Afrike. Afrički kup nacija 1988. je igran u Maroku. U finalu su se susreli Kamerun i Nigerija kao i prije četiri godine. Kamerun je i ovog puta bio uspješniji. Bilo je to treće finale u nizu za Kamerun. 1990. godine Alžir na svom domaćem terenu osvaja prvi put u svojoj historiji Afrički kup nacija. U finalu Alžir je pobijedio Nigeriju kao i Kamerun prije dvije godine identičnim rezultatom 1-0. Bilo je to treće izgubljeno finale Nigerije u posljednja četiri finala Afričkog kupa nacija.
Povratak Južnoafričke Republike
Na Afričkom kupu 1992. broj učesnika turnira se proširio na 12; timovi su bili podijeljeni u četiri grupe po tri reprezentacije, te su se dvije prvoplasirane ekipe iz svake grupe plasirale u četvrtfinale. Reprezentativac GaneAbedi Pele, koji je postigao tri gola na turniru, proglašen je za najboljeg igrača turnira nakon što je njegov doprinos pomogao Gani put do finala. Međutim, suspendovan je za meč finala gdje je Gana poražena u finalu od Obale Slonovače nakon jedanaesteraca gdje se čak 11 serija jedanaesterca izvodilo za određivanje novog prvaka. Obala Slonovače je postavila i rekord svih dotadašnjih takmičenja gdje nisu primili gol na prvenstvu.[7]
Dvije godine poslije u Tunisu primijenjen je isti format takmičenja. Domaćin Tunis se već u grupnoj fazi oprostio od daljnjeg takmičenja. Novim prvakom postala je Nigerija koja se uspjela prvi put u historiji plasirati i na Svjetsko prvenstvo. U finalu Nigerija je pobijedila Zambiju koja je prije godinu dana pogođena avionskom nesrećom gdje je većina nacionalnog tima poginula na putu ka Senegalu u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Najviše zasluga za novu šampionsku titulu Nigerije su imali napadač Rashidi Yekini koji je bio najbolji igrač i najbolji strijelac sa pet postignutih golova na turniru i Emmanuel Amuneke koji je postigao dva gola u finalu.[8]
Južnoafrička Republika je bila domaćin 20. po redu Afričkog kupa nacija i obilježili svoj prvi nastup nakon desetljeća duge zabrane koja je ukinuta krajem aparthejda u zemlji i neuspjelog pokušaja da se kvalificiraju 1994. godine. Broj učesnika Afričkog kupa nacija 1996. je proširen na sadašnjih 16. Ekipe su bile podijeljene u četiri grupe po četiri reprezentacije. Međutim, stvarni broj ekipa na turniru je bio 15 jer se Nigerija povukla sa turnira u posljednjem trenutku zbog političkih razloga. Bafana Bafana su osvojile svoju prvu titulu na domaćem terenu, pobijedivši Tunis u finalu.[9][10]
Dvije godine poslije na prvenstvu igranom u Burkini FasoJužnoafrikanci su opet stigli do finala. Međutim, Egipat je bio uspješniji rezultatom 2-0 i osvojio svoju četvrtu šampionsku titulu.[11]
Doba neprikosnovenog Egipta
Zajednički domaćini Gana i Nigerija su organizirali prvenstvo 2000. godine. Kamerun je u finalu bio uspješniji boljim izvođenjem jedanaesteraca od Nigerije.[12] Dvije godine poslije Kamerun je ponovio isti uspjeh. I ovog puta je bio bolji izvođenjem jedanaesteraca u finalu. Ovog puta uspješniji su bili od Senegala. Drugim uzastopnim naslovom Kamerun je ponovio uspjeh Egipta i Gane koje su jedine uspjele odbraniti titulu 1959, odnosno 1965. godine.[13] Na prvenstvu igranom u Tunisu 2004. godine domaćin turnira je uspio da osvoji zlatnu medalju pobijedivši Maroko u finalu.[14] Uslijedila su naredna tri turnira gdje je Egipat bio dominantan i osvojio tri šampionske titule u nizi. Prvo su kao domaćini 2006. godine u finalu bili uspješniji od Obale Slonovače boljim izvođenjem jedanaesteraca. Nakon toga su u Gani 2008. godine u finalu pobijedili Kamerun rezultatom 1-0, te i Ganu istim rezultatom na prvenstvu igranom u Angoli 2010. godine.[15][16][17] Egipat je jedina ekipa koja je u dosadašnjoj historiji Afričkog kupa nacija uspjela osvojiti tri titule u nizu. Dominacija Egipta je bila apsolutna, u 18 odigranih utakmica čak je 15 puta pobijedio te tri utakmice završio neriješenim ishodom, te postigao 42 gola a primio tek 10. Egipat je sa osvajanjem tri uzastopne titule postavio i nekoliko rekorda: postao je prva Afrička nacija koja je uspjela osvoji tri uzastopna šampionata te se pridružiti Meksiku, Argentini i Iranu koji su osvojili tri uzastopna turnira na svojim kontinentima. Također, Egipat je najduže ne poražena ekipa na prvenstvima Afrike sa 19 utakmica u nizu. Računajući i kvalifikacije taj broj je 20 utakmica.
Novije doba
Uoči Afričkog kupa 2008. nekoliko evropskih klubova je pozvalo na preispitivanje o rasporedu turnira, pošto se odvija u toku nogometne sezone. Igrači koji učestvuju na prvenstvu su nekoliko utakmica odsutni za svoje klubove.
U januaru 2008. godine, predsjednik FIFA-e Sepp Blatter je izjavio da želi održavanje turnira u junu ili julu od 2016. godine, te bi se uklopio i u međunarodni kalendar, iako bi to sprječavalo mnoge zemlje u srednjoj i zapadnoj Africi u organizaciji domaćinstva.
U maju 2010. godine, najavljeno je da će se turnir preseliti u neparne godine od 2013. To znači da se turnir neće održati u istoj godini kao i Svjetsko prvenstvo nakon 2013.
Na prvenstvu 2012. godine, Zambija je pobijedila u finalu nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca protiv Obale Slonovače. Turnir je povećano skrenuo pažnju medija, jer utakmica finala je odigrana u Gabonu, samo nekoliko stotina metara od mjesta avionske nesreće iz 1993. godine u kojoj je poginulo 30 nogometaša i članova posade Zambije. Prvenstvo 2013. koje se igralo u Južnoafričkoj Republici osvojila je Nigerija, pobijedivši u finalu Burkinu Faso.[18][19]Afrički kup nacija 2015. koje se održalo u Ekvatorijalnoj Gvineji osvojila je Obala Slonovače. Bila je to repriza finalne utakmice iz 1992. godine u kojoj je Obala Slonovače i ovaj put bila uspješnija od Gane nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca.[20]
Na Afričkom kupu nacija 2017. koji se održao u Gabonu Kamerun je u finalu bio uspješniji od Egipta rezultatom 2-1 te po peti put u svojoj historiji osvojio prvenstvo Afrike.
Trofej
Kroz historiju Kupa nacija, tri različita trofeja su dodijeljena za pobjednike. Originalni trofej, Abdelaziz Abdallah Salem, nazvan je po prvom predsjedniku konfederacije, egipćaninu Abdelaziz Abdallah Salemu. Kao prvi dobitnik tri turnira Kupa nacija, Gana je dobila pravo da trajno zadrži trofej 1978. godine.[21]
Drugi trofej koji je dodijeljivan pobjednicima u periodu 1980-2000, je bio trofej pod nazivom Trofej afričkog jedinstva ili Afrički kup jedinstva.[22]Kamerun je osvojio Kup jedinstva nakon što su postali treći put kontinentalni prvaci 2000. godine.
Treći trofej u trajno vlasništvo je osvojio Egipat nakon što su postali tri puta u nizu prvaci 2010. godine.
.jpg)
,_Flag_of_Syria_(1980%E2%80%932024).svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
