Bijeli luk ili češnjak (lat.Allium sativum) je ljekovita biljka i začin iz porodice Alliaceae.[1][2] Razmnožava se vegetativno putem češnjeva i generativno putem plodova koji su takođe u obliku češnja. Cvetovi se pojavljuju u julu i avgustu druge godine, okupljeni u višecvetne loptaste, štitolike cvasti (ili globulozne ombele).
Karakteristike
Cvjetovi bijelog luka okupljeni su u višecvjetne loptaste, štitolike cvasti
Bijeli luk je višegodišnja biljka, koja naraste 30 do 90 cm. Pljosnati, plavo-sivi listovi su do 15 mm široki. Lukovica je ovijena bijelom ili crvenkastom ovojnicom i sastoji se od glavnog i 5 do 20 uredanih česana, iz čije sredine izrasta stabljika. Na njenom vrhu rastu trozubi, bijeli ili ružičasto-ljubičasti cvjetovi. Bijeli luk ima neplodne i plodne cvjetove, u kojima u obliku cilindra bude do 20 lukovica. Uobičajeno je da se razmnožava (sadi) vegetativno, češnjevima lukovice, ali može i iz onih koje nastaju generativno, formiranih nakon oplodnje cvjetova.
U jesen ili proljeće posađena česna će u kasno ljeto procvjetati. Posađene dobijene lukovice čine generativno razmnožavanje. Veće lukovice se mogu dobiti od dvogodišnjih biljaka. Zbog karakterističnog mirisa, bijeli luk ostaje pošteđen mnogih štetočina. Zato ga se često sadi u blizini biljaka koje treba zaštititi npr. jagode, krastavci, maline, mrkve, cikla ili paradajz.
Bijeli luk se upotrebljava kuhan i, u hladnim jelima i salatama, sirov. Pečen dobija gorak okus. Jak miris bijelog luka, nakon konzumiranja, kroz pluća, u izdahu, je neprijatan, naročito za osobe koje ga izbjegavaju.
Postoji i kineski bijeli luk (Allium sativum var. pekinense), koji je nešto blažeg okusa i mirisa. Raste u jednoj lukovici tj. čini ga jedno česne.
Djeluje antibakterijski, antimikrobski i sprječava formiranje trombova, odnosno arteriosklerotičnih promjena. Liječi prehladu, neke vrste raka i stimulira obnavljanje oštećenog DNA.
Hemijski sastav
Bijeli luk sadrži sumporne tvari, koje mu daju miris. Njihovim razgradnjom u ljudskom organizmu od aliina prelaze u alicin.
Narodno vjerovanje
Poznavali su ga Egipćani, Grci i Rimljani. Njegovo uživanje pominje se u Talmudu. U srednjem vijeku bijeli luk je služio za liječenje od crijevnih parazita, ujeda i kuge. Karlo Veliki proglasio je bijeli luk "kultiviranom, korisnom biljkom".
Kao i sve biljke jakog mirisa i bijeli luk služio je za "oslobađanje i protjerivanje zla", štitio je od demona, vampira i duhova.
