Maks Fabiani bio je dvanajesto (od njih 14) dijete furlanskog veleposjednika Antonija Fabianija i tršćanskearistokratkinje Charlotte von Kofler (porijeklom iz Tirola). Djetinstvo i osnovno školovanje proveo je u selu Štanjel (općina Nova Gorica) u Vipavskoj dolini. Kako je rođen u multietičnoj porodici, odmalena je govorio talijanski i njemački a u školi naučio slovenski,[2] nakon osnovne škole pohađao je gimnaziju u Ljubljani a nakon toga studij arhitekture na Technische Hochschule u Beču (1883./84.-1889.)
Nakon diplome zaposlio se kao asistent na Technische Hochschule u Grazu (1890.-1892.)[1] Nakon toga dobio je stipendiju i dvije godine proveo na studijskim putovanjima prokrstarivši cijelu Evropu i Malu Aziju od 1892. do 1894.
Nakon povratka u Beč zaposlio se u birou tada slavnog secesijskog arhitekta Otta Wagnera u kojem je radio na izgradnji bečkog metroa od 1894. do 1896. Od 1896. do 1910. radi kao asistent kod profesora Karla Königa na Technische Hochschule u Beču, tad je i doktorirao 1902 kao prvi diplomant na visokogradnji na istom fakultetu.
Od 1910. do 1917. radio je kao izvaredni profesor za ornamentiku i unutrašnju arhitekturu na Technische Hochschule, pred sam kraj rata 1917./18. imenovan je za redovnog profesora na Technische Hochschule, ali je 1918. napustio fakulet i Beč i vratio se u Goricu u tadašnju Kraljevinu Italiju gdje je preuzeo mjesto šefa biroa za obnovu Gorice[3], na tom mjestu radio je do 1922.[1] U Gorici je radio i na gimnaziji kao profesor historije umjetnosti (1924.-1927) a prihvatio se i duštvenog rada kao sekretar goričkog društva inženjera i arhitekata (1924.-1945.).[1]
Pred kraj 1935. prihvatio je kanditaturu za predsjednika općine (podestà) svog rodnog Štanjela - u ime Partito Nazionale Fascista taj posao radio je i za vrijeme rata, uglavnom nastojeći da mu vojske ne oštete dvorac (do kojeg mu je bilo izuzetno stalo) i mjesto, tako da je kolaborirao sa svim zaraćenim stranama, pa i slovenskim partizanima.[4] Pri samom završetku rata preselio se ponovno u Goricu gdje je i umro 1962 u dubokoj starosti sa 97 godina.
Fabiani kao arhitekt
Fabiani je od 1896.-1917. radio kao samostalni arhitekt u Beču, tad je napravio svoje najznačajnije projekte; potpuno u duhu bečke secesijeVilu Kellner (1896), Upravnu zgradu za trgovce namještja Portois & Fix (1899. -1901.), zgradu Artaria (1901. -1902.) i svoj najslavniji objekt Palaču Urania (1909.) Nakon ljubljanskogpotresa1895, pobjedio je na natječaju za novu regulatornu osnovu grada, tadašnjeg velikog austrijskog autoriteta za urbanizam - Camilla Sittea. Na osnovu njegova plana izgrađen je današnji historijski centar Ljubljane. U Ljubljani se sprijateljio sa tadašnjim gradonačelnikom Ivanom Hribarom, te izveo nekoliko većih objekata u Ljubljani, a uz njegovu pomoć i zgrade slovenskih Narodnih domova u Trstu i Gorici.
Nakon Prvog svjetskog rata preselio se u Goricu, gdje je radio na obnovi teško stradalog grada.[5] Pred početak Drugog svjetskog rata, potpuno se posvetio uređenju rodnog mjesta Štanjela, gdje je podigao općinski ured, osnovnu školu, ambulantu, kino i plesnu dvoranu u Casa del Fascio.
Nagrade i priznanja
Rebublika Italija dodjelila mu je 10. februara1951. Medalju za zasluge u kulturi i umjetnosti. Fabiania je 1952 predložio za doživotnog senatora tadašnji talijanski predsjednik vlade Alcide de Gasperi ali je to odbio zbog svojih poodmaklih godina (tad je imao 87)
Grad Beč je 1984. u 11. bezirku (Simmering) imenovao jednu ulicu po njemu - Fabianistraße
Anegdote vezane uz Fabiania
U intervjuju za talijansku reviju La Nazione, koji je objavljen tek 1966., Fabiani je izjavio, da je nešto prije prvog svjetskog rata u njegovu ateljeu u Beču radio Adolf Hitler, kojeg je on odpustio zbog netalentiranosti i slabog zalaganja na poslu.[6]
