Sura Eš-Šu'ara' (arapski: الشعراء; bosanski: Pjesnici) dvadeset šesta je sura Kur'ana. Sastoji se od 227 ajeta i spada u mekanske sure (sure koje su objavljene u Meki). Jedna je od sura koje počinju s karakterističnim početkom jer počinje harfom Ta-sin-mim[1]. U suri se spominju neki od poslanika.
Sadržaj
Sura počinje karakterističnim početkom Ta-sin-mim koji dijeli sa surom El-Kasas i jedna je od ukupno 29 takvih sura.[1] Poslije prvog ajeta, koji predstavlja jednu od posebnosti Kur'ana, indirektno se spominje posljednji poslanik Muhammed kada mu se Allah obraća u vidu utjehe zbog postupaka vlastitog naroda gdje mu predstavljaju slučajevi davnih naroda kojima su također kao milost slani poslanici. O tome se kaže sljedeće:
U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!"
"Ta-sin-mim."
"Ovo su ajeti Knjige jasne!"
"Zar ćeš ti sebe uništiti zato što oni neće da postanu vjernici?"
"Kad bismo htjeli, Mi bismo im s neba jedan znak poslali pred kojim bi oni svoje šije sagnuli."
"I njima ne dođe nijedna nova opomena od Svemilosnoga, a da se od nje ne okrenu."
"I oni poriču, a dođi će im vijesti o onome čemu se izruguju."
"Zar oni ne vide kako činimo da iz zemlje niče svakovrsno bilje plemenito?"
"Zbilja, u tome Znak je, ali većina njih ne vjeruje",
U sljedećem dijelu sure (od 10 do 68. ajeta) govori se o Musau, najčešće spominjanom poslaniku u Kur'anu, i pozivu u misiju narodu koji se prema sebi ogriješio. U ovom dijelu sure spominje se i njegov brat Harun kojem je na osnovu Musaove molbe: Gospodaru moj, bojim se da me oni u laž ne utjeraju. Da mi ne postane teško u duši i da mi se jezik ne saplete; zato podaj poslanstvo i Harunu, a oni protiv mene optužbu za zlodjelo imaju, pa se plašim da me ne ubiju, dato poslanstvo i koji je bio velika podrška Musau. Poznato je da je zbog želje da pomogne svom sunarodnjaku Musa nenamjerno ubio Kopta zbog čega je morao napustiti Egipat te je smatrao da će povratak u Egipat bez brata Haruna biti znatno teža misija.
Nastavak sure predstavlja jedno od najpoznatijih kur'anskih kazivanja o poslanicima gdje se u tranziciji razgovora između Allaha i Musaa a potom između Musaa i faraona i njegovih čarobnjaka, kroz vid direktnog dijaloga, Musaova trenutna inferiornost, uslovljena nizom otežavajućih okolnosti u datom trenutku, prerasta u suštu suprotnost što rezultira potpunim uspjehom misije slanja Musaa faraonu i konačnim izbavljenjem njegovog naroda iz Egipta i oslobođenjem od faraona. Kroz niz mudžiza, potpomognut Harunom, Musa uspjeva spasiti svoj narod čime potvrđuje svojstvo jednog od najodabranijih poslanika.
I oni ih, kad se sunce rađalo, sustigoše,
pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: 'Samo što nas nisu stigli!'
'Neće!', reče on, 'Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.'
'I Mi objavismo Musau: 'Udari štapom svojim po moru!', i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo,
i Mi onda tamo one druge približismo,
a Musaa i sve one koji bijahu s njim spasismo,
i one druge potopismo.
To je, zaista, pouka, i većina njih nisu bili vjernici,
U nastavku sure govori se također o jednom od Ulul-'azm poslanika, Ibrahimu. I ovdje se u formi direktnog dijaloga govori o razgovoru između Ibrahima i njegovog oca, odnosno pripadnika njegovog naroda.
