Polugrm (lat.suffrutex) – polužbun ili patuljasti grm – je kratka drvenasta biljka. Prizemni ili položeni grm je srodni pojam. "Polugrm" se često koristi naizmjenično s "grm".[1]
Budući da su kriteriji više stupanj, a ne vrsta, definicija polugrma nije oštro razdvojena od pojma grm; primjeri za opisivanje biljaka kao podzemnih, uključuju I stabljike prizemlja ili habitus niskog rasta. Polugrm može biti u velikoj mjeri zeljasti, s prezimljujućim višegodišnjim drvenastim rastom, znatno niže od listopadnog ljetnog rasta. Neke biljke opisane kao grmovi slabo su drvenaste, a neke traju samo nekoliko godina; druge, međutim, poput Oldenburgia paradoxa žive neograničeno, ukorijenjeni u stjenovitim pukotinama.
Malo, niski grmlje poput lavande, zimzelenih vrsta roda Vinca i timijan, te mnogi članovi porodice Ericaceae, poput brusnica i niskih vrsta roda Erica, često se klasificiraju kao polugrmovi.
Definicija
Chamaephyte ili patuljasti grmovi su biljke koje imaju hibernacijske pupoljke na trajnim izdancima u blizini zemlje – obično drvenaste biljke sa trajnim pupoljcima blizu zemlje, obično niže od 25 cm iznad površine tla. Značaj blizine tla je u tome što pupoljci ostaju unutar površinskog sloja tla i tako su donekle zaštićeni od raznih štetnih uticaja. Prema tome, hamaefitni habitus je posebno čest u stresnim okruženjima, na primer:
ekosistemi na tlima siromašnim hranjivim tvarima ili stijenama;[2]
izloženi alpski ili arktički ekosistemi u kojima su sezonski ili višegodišnji vjetroviti i uslovi smrzavanja skloni ubijanju rastućih izdanaka ;[3]
ekosistemi koji su predmet čestih požara, gdje mnoge vrste (npr. roda Banksia ili Eucalyptus regeneriraju se iz lignogomolja ili kaudeks (koji je u osnovi rezervoar hranljivih hranjivih sastojaka u korijenu, a nije struktura za apsorpciju);[4]
jako iscrpljeni ili pretrpani pašnjački ekosistemi.[5]
