Rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995, vodio se između tri većinske etničke grupe: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Dok je bošnjački pluralitet tražio nacionalnu državu po svim etničkim linijama, Hrvati su stvorili autonomnu zajednicu koja je funkcionisala nezavisno od centralne vlasti u Sarajevu, a Srbi su proglasili nezavisnost za istočne i sjeverne oblasti, sa većinskim srpskim stanovništvom. Svi mirovni planovi predloženi su s ciljem da se Bosna i Hercegovina posmatra kao suverena država u cijelosti njenog teritorijalnog integriteta (kao što je to bilo u SFR Jugoslaviji, kao SR Bosna i Hercegovina) i bez neravnoteže veće decentralizacije i autonomije dodijeljene bilo kojoj zajednici ili regiji.
Originalni Carrington-Cutileiro mirovni plan, nazvan po svojim autorima Lordu Carringtonu i portugalskom ambasadoru Joséu Cutileiru, proizašao je iz Mirovne konferencije Evropske komisije održane u februaru 1992, u pokušaju da se spriječi klizanje Bosne i Hercegovine u rat. Nazivao se i Lisabonskim sporazumom. Predložio je etničku podjelu vlasti na svim administrativnim nivoima i decentralizaciju centralne vlasti na lokalne etničke zajednice. Međutim, svi bosanskohercegovački kantoni bi, prema planu, bili klasifikovani kao bošnjački, srpski ili hrvatski, čak i tamo gdje nije bilo vidljive etničke većine. U kasnijim pregovorima, bilo je kompromisa oko promjene granica kantona. Bosna i Hercegovina je 3. marta 1992. proglašena nezavisnom nakon referenduma održanog nekoliko dana ranije, 29. februara i 1. marta.
Dana 11. marta 1992. Skupština srpskog naroda Republike Srpske (samoproglašeno zakonodavno tijelo Srba u BiH) jednoglasno je odbacila prvobitni mirovni plan, izlažući vlastitu mapu koja je zauzimala gotovo dvije trećine teritorije BiH, sa nizom etnički podijeljenih gradova i izolovanih enklava i ostavljajući Hrvatima i Bošnjacima nepovezani pojas zemlje u centru države. Taj plan je Cutileiro odbacio. Međutim, iznio je revidirani nacrt originala u kojem se navodi da će tri sastavne jedinice biti "zasnovane na nacionalnim principima i uzimajući u obzir ekonomske, geografske i druge kriterije".[1]
Sve tri strane su 18. marta 1992. potpisale sporazum; Alija Izetbegović za Bošnjake, Radovan Karadžić za Srbe i Mate Boban za Hrvate. Plan je odredio da svaka od 109 općina bude podijeljena između tri etničke strane. Raspodjela općina je uglavnom zasnovana na rezultatima popisa stanovništva iz 1991, koji je završen godinu dana prije potpisivanja sporazuma. Sporazum je predviđao da bi bošnjački i srpski kantoni pokrivali svaki po 44% teritorije države, dok bi hrvatski kantoni pokrivao preostalih 12%.[2]
Dana 28. marta 1992, nakon sastanka sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermannom u Sarajevu, Izetbegović je povukao svoj potpis i izjavio da se protivi bilo kakvoj podjeli BiH. Šta je i ko rekao, ostaje nejasno. Zimmermann je negirao da je Izetbegoviću rekao da će Sjedinjene Američke Države, ako povuče svoj potpis, priznati BiH kao nezavisnu državu. Ono što je nesporno jeste da je Izetbegović istog dana povukao svoj potpis i odrekao se sporazuma.[3][4]
Vance–Owenov plan
Prva verzija Vance-Owenovog plana, koji bi uspostavio 10 kantona:
Početkom januara 1993. specijalni izaslanik UN-a Cyrus Vance i predstavnik EK Lord Owen započeli su pregovore o mirovnom prijedlogu sa liderima zaraćenih strana u BiH. Prijedlog, koji je postao poznat kao "Vance-Owenov mirovni plan", uključivao je podjelu BiH na deset poluautonomna kantona i dobio je podršku UN-a.[5][6]PredsjednikRepublike SrpskeRadovan Karadžić potpisao je plan 30. aprila. Međutim, Narodna skupština Republike Srpske ga je odbacila 6. maja,[7][8] te isti uputila na referendum.[9] Plan je odbacilo 96,79% birača, [10] iako su posrednici referendum nazvali "prevarom". [7] Lord Owen je 18. juna izjavio da je plan "mrtav".
S obzirom na tempo kojim je došlo do teritorijalne podjele, fragmentacije i etničkog čišćenja, plan je već bio zastario u vrijeme kada je objavljen. To je postao posljednji prijedlog koji je nastojao spasiti mješovitu, ujedinjenu Bosnu i Hercegovinu; kasniji prijedlozi su ili pojačavali ili sadržavali elemente podjele Bosne i Hercegovine.
Cyrus Vance je 1. aprila podnio ostavku na mjesto specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN-a. Njega je 1. maja zamijenio norveški ministar vanjskih poslova Thorvald Stoltenberg.
Vance-Owenov plan je bio grubo skicirana mapa, nije utvrdio konačan nacrt 10 kantona i zavisio je od konačnih pregovora između tri etničke grupe koji su se odvijali.
Krajem jula predstavnici tri zaraćene bosanskohercegovačke strane ušli su u novu rundu pregovora. Dana 20. augusta, posrednici UN-a Thorvald Stoltenberg i David Owen predstavili su mapu koja će podijeliti Bosnu i Hercegovinu u zajednicu triju etničkih republika,[11] u kojoj će sprskoj strani biti dato 53% teritorije Bosne i Hercegovine, bošnjačkoj 30%, a hrvatskoj preostalih 17%. U Grudama je 28. augusta, u skladu sa mirovnim prijedlogom Owen–Stoltenberg, proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna kao „republika Hrvata u Bosni i Hercegovini“.[12][5] Dana 29. augusta 1993. bošnjačka strana je odbacila plan.[3]
Plan bi dao 49% Bosne i HercegovineRepublici Srpskoj, oko trećinu manje nego što su imali pod kontrolom u to vrijeme.[15] Odbilo ga je 96,65% birača.[16] Nakon referenduma, tadašnji predsjednik Republike SrpskeRadovan Karadžić rekao je "Tražit ćemo još jednu kartu... Očekujemo novu konferenciju, nove mirovne pregovore."[15] Međutim, Kontakt grupa je referendum nazvala prevarom.[15]
Bilo je i ostalih prijedloga od za reorganizaciju Bosne i Hercegovine:
Kako su etničke tenzije rasle, jedan od prvih muslimanskih prijedloga objavljen je 25. juna 1991. Pozivao je na uspostavu tri entiteta (muslimanski, srpski i hrvatski), svaki sastavljen od dvije ili tri nesusjedne teritorije.
^Glaurdić, Josip (2011). The Hour of Europe: Western Powers and the Breakup of Yugoslavia. London: Yale University Press. str. 294. ISBN978-0300166293.
Atiyas, N.B., 1995. Mediating regional conflicts and negotiating flexibility: Peace efforts in Bosnia-Herzegovina. The Annals of the American Academy of Political and Social Science, 542(1), pp. 185–201.
