Razarači klase Beograd

Razarači klase Beograd
Karijera:
>
Jugoslavenska kraljevska ratna mornarica
Kobilica postavljena: .?
Porinut:
  • Beograd 23. decembar 1937.[1]
  • Zagreb 3. mart 1938.[1]
  • Ljubljana 28. jun 1938.[1]
    • U službi od:
  • Beograd august 1938.[1]
  • Zagreb novembar 1939.[1]
  • Ljubljana septembar 1939.[1]
    • Sudbina:
  • Beograd potopljen 1. maja 1945.[1]
  • Zagreb potopljen 17. aprila 1941.[1]
  • Ljubljana potopljena 1. april 1943.[1]
    • Glavne karakteristike
    Deplasman (T): 1 210 standardni
    1 655 puni
    Dužina: 98 m
    Širina: 9,45 m
    Gaz: 3,18 m
    Pogon: 3 kotla 2 turbine
    Snaga: 40 000 KS
    Brzina: 38 čvorova (70 km/h)
    Doplov/samostalnost: 3000 nm.
    Posada: 145 mornara i oficira
    Naoružanje:
  • topovi 4 x 1 - 120 mm/46 Škoda
  • 2 x 2 - 40 mm/56 Bofors
  • mitraljezi 2 × 1 12,7 mm
  • torpeda 2 x 3 - 550 mm
  • 30 mina
  • 1 klizač dubinskih bombi [1]
    • Oklop:

    Razarači klase Beograd, bila su tri razarača Jugoslavenske kraljevske ratne mornarice; Beograd, Zagreb i Ljubljana, izgrađena od 1937. do 1938.[1]

    Historija gradnje

    Nakon faze suradnje sa Velikom Britanijom od koje je ranih 1930-ih nabavljen razarač Dubrovnik. Kraljevina Jugoslavija se nakon reobnove Male Antante ponovno zbližila sa Francuskom. Ona je na kraju pristala ugrađivati škodine topove pa je Jugoslavenska kraljevska ratna mornarica od nje naručila seriju od 3 razarača, po uzoru na njihov razarač - L`Adroit, koji je u to vrijeme slovio kao vrlo brzi i moderno koncipirani brod.

    Prema sklopljenom ugovoru, prvi brod Beograd projektiran je i izgrađen u francuskom brodogradilištu - Siege Social Ateliers et Chanties de la Loire iz Nantesa od 1936. do decembra 1937.[1], a slijedeća dva Ljubljana i Zagreb izgrađena su po istom dizajnu u splitskom brodogradilištu Jadranska brodogradilišta A.D. - 1938.[1] koje su Francuzi tehnološki osposobili za taj posao.[1][2]

    Oprema i naoružanje

    Prema sklopljenom ugovoru, dobavljač za glavne topove bila je čehoslovačka firma Škoda, zbog političkog savezništva u Maloj Antanti. Tako da su razarači bili naoružani sa 4 topa od 120 mm sa štitovima, 4 protuavionska topa kalibra 40 mm međusobno razdvojena (koje je isporučila švedska firma Bofors), 6 torpednih cijevi od 550 mm, 2 mitraljeza od 12,7 mm, 30 mina i jednim klizačem dubinskih bombi. Za pogonski dio dobavljači su bile britanske kompanije; kotlove je isporučio Yarrow Shipbuilders, a turbine Parsons Marine Steam Turbine Company za razarače Zagreb i Ljubljana, a Curtiss za Beograd.[1]

    Izvori

    1. ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 „Yugoslaavian Navy” (engleski). Navypedia. Pristupljeno 28. 8. 2012. 
    2. ↑ Denis Krnić. „Povijest splitske brodogradnje: Francuzima dugujemo škver” (Hrvatski). Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 28. 08. 2012. 

    Vanjske veze