Jevrejska deca u holokaustu. Židovska zvijezda koju su Židovi morali nositi pri izlasku van domova
Pojmovi holokaust (grčki: ὁλόκαυστος [holókaustos], "potpuno spaljen") i šoa (hebrejski: "katastrofa", "velika nesreća") označavaju u užem smislu pojam organiziranog, sistematskog genocida i ubistva oko 6 miliona evropskih Jevreja za vrijeme nacizma u Njemačkoj. Pojam holokausta se također odnosi na sistemsko istrebljenje Jevreja u zemljama saveznicama Nacističke Njemačke.
U širem smislu ti pojmovi označavaju također i sistematska ubistva Sintija, Roma, invalida, poljskih intelektualaca, sovjetskih vojnih zarobljenika, pripadnika slavenskih naroda, itd.
Provođenje holokausta u Nacističkoj Njemačkoj
Gering izdao nalog Hajnrihu da izvrši "sve potrebne pripreme za celokupno rešenje jevrejskog pitanja u Evropi". Ovim je započeto "konačno rešenje", odnosno, fizičko uništavanje evropskih Jevreja.[1]
– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 31. jula 1941.
Iako je antisemitizam i eliminacija Židova iz društvenog života bili jedni od temelja nacističke ideologije, te iako su Židovi, prvo u samoj Njemačkoj, a potom u okupiranim i satelitskim zemljama, bili izloženi različitim vrstama progona pa i o povremenih pogroma (od kojih je najpoznatija Kristalna noć), fizička eliminacija Židova - tzv. Konačno rješenje židovskog pitanja - je kao službena politika Nacističke Njemačke ustanovljena tek na konferenciji u Wansee početkom 1942. godine.
Holokaust je imao različite forme, ali je najčešća i najzloglasnija bilo masovno hvatanje Židova i njihovo trpanje u vlakove koji su ih dovozili do posebnih koncentracijskih logora - tzv. logora smrti - u Njemačkoj, Austriji i Poljskoj. Dio - najčešće žene, djeca i starci - je pri dolasku odmah likvidiran, dok je dio privremeno ostavljen na životu kao robovska radna snaga. Metode likvidacije su postupno evoluirala u masovno gušenje u gasnim komorama, a leševi su se spaljivali u krematorijima.
Cijeli je proces bio u nadležnosti Adolfa Eichmana, koji je pokazao velike organizacijske sposobnosti i bitno doprinio da ubijanje ide sve brže i sve efikasnije. Bez obzira na njegove napore, Holokaust je s vremenom ipak počeo crpiti velike logističke resurse Reicha i tako posredno utjecati na situaciju na bojnom polju. To je bio jedan od razloga zašto zapadni saveznici i SSSR, iako raspolažući s podacima što se događa, nisu uložili bitne napore u cilju da zaustave Holokaust. Holokaust se nastavio sve do samog kraja rata, odnosno sloma Nacističke Njemačke.
Konačno rješenje jevrejskog pitanja (Endlösung der Judenfrage)
Već u antisemitičkim diskusijama krajem 19. vijeka, javlja se pojam fizičkog uništenja Jevreja i njihove kulture na području Njemačke. Prvi prijedlozi ograničavaju se na oduzimanje građanskih prava i njihovo iseljavanje. Dolaskom Adolfa Hitlera na vlast i nacional-socijalista, ove misli dobijaju oblik u stvarnosti. Prve mjere deportacije počinju se sprovoditi poslije napada Njemačke na SSSR, 22. juna1941. godine. U dnevnoj naredbi za svoje jedinice SD-a (njemački: Sicherheitsdienst-jedinice za osiguranje), dijela nacističke organizacije SS, njen komandant Reinhard Heydrich naređuje Pogrom nad jevrejskim stanovništvom istočnih provincija. Pored toga, daje naredbu da se Jevreji koji se nalaze u političkim partijama ili na državnim položajima na mjestu likvidiraju. Dolazi do masovnih ubijanja muškaraca, te prevođenja žena u tzv. radne logore na zapad, pogotovo u osvojenim baltičkim zemljama. Da bi se spriječila osveta od strane jevrejskog stanovništva, od augusta 1941. dolazi do sveukupne deportacije bez obzira na pol. Pored specijalnih jedinica SD i SS u ove akcije se uključuju i jedinice policije i Gestapoa, u glavnom slučaju komandovane od strana viših oficira SS. Podršku im daju i regularne jedinice njemačke vojske Wehrmachta, koje za transport daju svoje kamione. Razmjer ubistava se može vidjeti u izvještajima ovih specijalnih jedinica. EK3 (Einsatzkommando 3-Specijalna jedinica 3) u svom izvještaju navodi:
Od početka jula 1941. do danas (datum izvještaja je 1. decembar1941.) je konačnom rješenju privedeno [likvidirano] 133.346 Jevreja sa područja Latvije i Minska. Daljnih 4.000 je pri akcijama lokalnih policijskih jedinica i pri sprovođenju sigurnosnih mjera likvidirano na mjestu događaja
U daljnjem tekstu, šef ove jedinice, SS-Standartenführer Jäger navodi:
...cilj rješenja jevrejskog problema na području Latvije, može se smatrati dostignutim. U Latviji sada više nema Jevreja osim radnika-Jevreja. Ove sam također želio eliminirati, ali mi je to onemogućeno od strane vojne uprave Wehrmachta.
Dok se holokaust već nalazio u punom jeku, Göring traži od strane Heydricha (31. juli1941.) jedan prijedlog za rješenje ovog problema, te pripremu za cjelokupnu teritoriju Evrope pod kontrolom Njemačke. Poslije završetka plana, Heydrich 20. januara1942. poziva sve upućene ministre i vođe relevantnih odsjeka na konferenciju i prezentaciju u Berlinu (Wannsee konferencija). Plan je u glavnom predviđao deportaciju i ubistvo Jevreja u koncentracionim logorima te privođenje za rad sposobnih njemačkoj ratnoj privredi. Sa deportacijom njemačkih Jevreja je početo već u oktobru 1941. Njih se sprovodi u geta na istoku, pretežno u gradove Minsk, Riga i Lodz koji su pri početku iseljavanja njemačkih Jevreja već bili slobodni.
Varšavski geto
Ako na mjestu dolaska nije bilo mogućnosti smještaja, nacisti su ih likvidirali pri dolasku. Od 19. transporta iz Berlina u Rigu, od 1.500 deportiranih muškaraca, ubijeno je 1.440 dok ih je samo 60 pošteđeno kao radna snaga. Iako je za ratnu industriju bilo neophodno držati vagone slobodnim, nacisti su samo iz Berlina sa 22. transporta prevezli preko 13000 Jevreja u Lodz, Minsk, Kovno, Travniki i Reval.
Pri razgovoru sa Himmlerom i predstavnicima RSHA, Eichmann se odlučuje za likvidaciju plinom, kao učinkovitim i jeftinim sredstvom za masovnu likvidaciju. Ovaj plin, Ciklon-B, se od tada koristi u posebno uređenim prostorijama, takozvanim gasnim komorama, u skoro svim većim logorima. Jevreji su u ove prostorije uvođeni sa obrazloženjem da će biti posuti sredstvima za dezinfekciju i protiv buha, te je poslije zatvaranja komora kroz tuševe umjesto vode i sredstva puštan otrovni plin. Leševi mrtvih Jevreja su poslije toga bacani u jame ili spaljivani u krematorijima logora. Prije Ciklon-B je korišten ugljični monoksid u pokretnim gasnim komorama. Na ovaj način je u samom Auschwitzu ubijeno 145.500 Jevreja. Do 1945. godine u Auschwitzu je bilo 7 gasnih komora tako da se broj ubijenih samo može procjeniti. U logoru Treblinka je 700.000 leševa iskopano od strane Jevreja-radnika i spaljeno. 4. novembra1943. Kada se Crvena armija već nalazila na putu prema zapadu, Glabocnik javlja Himmleru:
19.10.1943 završio sam operaciju Reinhard (uništenje logora i zatvorenika) koju sam vodio na području Generalgouvernementa (Poljska).
Po pridržanoj procjeni u Poljskoj je u ovoj akciji ubijeno oko 1,75 miliona Jevreja.
U novembru 1943. je samo iz Lublina u Majdanek deportirano oko 17.000 Jevreja koji su sa već zatvorenim likvidirani. Geto u Lodzu je evakuiran u augustu i septembru 1944. pred dolaskom Crvene armije pri čemu je likvidirano oko 62.000 Jevreja. Prije toga je Himmler već 1942. naredio likvidaciju geta Pinsk čime je Ukrajina postala od Jevreja slobodna.
Nemoguće je utvrditi tačan broj likvidiranih Jevreja za vrijeme Nacističke Njemačke, tako da procjene variraju između 4,5 i 6 miliona stradalih.
Ulaz u logor Auschwitz-Birkenau
Provođenje holokausta na Balkanu
Nacisti i podrška koju su oni dobili na Balkanu doveli su do drastične transformacije etničke kompozicije u regionu. Jevrejsko stanovništvo palo je sa 856.000 u 1930. godini na manje od 50.000 u 1950.[2]
Kada su u Grčkoj uvedene mere protiv Jevreja, niz različitih organizacija i institucija, uključujući crkvu, atinsku policiju i komuniste, pružio je efikasnu i jasnu podršku. Arhiepiskop Damaskin sreo se sa opunomoćenikom Rajha u Grčkoj i uložio snažan prigovor u vezi s merama koje se preduzimaju protiv Jevreja u Solunu. Narodnooslobodilačka fronta, najsnažnija među grčkim organizacijama otpora, bila je najefikasnija u pružanju pomoći Jevrejima da se sakriju ili da pobegnu, i tako prežive. Pripadnici ove organizacije izigravali su planove nacista uništavajući podatke o jevrejskoj zajednici u Atini, a pomogli su i rabinu da prebegne na slobodnu teritoriju. EAM-ova ilegalna štampa redovno je objavljivala pozive stanovništvu da pomaže jevrejskim sugrađanima, dok je sama organizacija omogućavala grčkim Jevrejima da se prebace na Bliski istok ili ih regrutovala kao dobrovoljce u svoje redove.[2]
Broj židovskih žrtava
žrtve, na Muhlhausenu
Zemlja
minimum
maksimum
Austrija
58.000
60.000
Belgija
25.000
28.000
Čehoslovačka (1936)
233.000
243.000
Francuska
60.000
65.000
Grčka
57.000
60.000
Italija
8.500
9.500
Jugoslavija
55.000
58.000
Luksemburg
3.000
3.000
Mađarska (u granicama od 1938)
180.000
200.000
Nizozemska
104.000
104.000
Norveška
200
700
Njemačka (u granicama od 1938)
160.000
180.000
Poljska
2.350.000
2.600.000
Rumunjska (u granicama od 1940)
200.000
220.000
SSSR (u granicama od 1939) i baltičke države
700.000
750.000
UKUPNO ŽRTVE AKCIJE "KONAČNOG RJEŠENJA"
4.194.200
4.581.200
Navedeni najniži i najviši broj žrtava, do kojih se došlo istraživanjima koja su provedena neovisno jedno o drugome, odnose se na fazu iskorjenjivanja židovstva u tijeku "konačnog rješenja židovskog pitanja" (izvori: dokumentation zur Massenvergasung – dokumentacija o masovnom trovanju, izd. Savezna centrala domovinskih službi, 1958. godine. G. reitlinger, Die Endlösung - Konačno rješenje židovskog pitanja, Berlin, 1956). Pritom nisu uzete u obzir žrtve koje se na posredan način mogu pripisati nacionalsocijalističkim progonima. Zbog toga je sveukupni broj žrtava još mnogo veći, te se vjerojatno može računati s više od pet milijuna židovskih žrtava.
(Preneseno iz: Keller, Werner: Povijest Židova, Zagreb:1992, str. 511)
Posljedice
Pregled dobiti po zatvoreniku u koncentracionim logorima (original).Pregled dobiti po zatvoreniku u koncentracionim logorima (prevod).
Holokaust je iza sebe ostavio trajne posljedice. Računa se da je u njemu ubijeno pet do šest milijuna Židova, odnosno trećina svih Židova koji su prije rata živjeli u svijetu. Demografska slika u Europi se bitno promijenila, pogotovo u Istočnoj i Srednjoj Europi gdje su židovske zajednice prestale postojati. Najveći dio preživjelih je odlučio emigrirati u SAD, odnosno u Palestinu, gdje je stvorena židovska nacionalna država zvana Izrael.
Romi su druga grupa koja je bila objekt genocida. Broj njihovih žrtava procjenjuje se na 220.000 ili više (do 800.000), između četvrtine i polovice njihovog ukupnog broja u Europi. Sa svim drugim grupama koje su sustavno istrebljivane, broj žrtava holokausta (u širem smislu riječi, ne uključujući samo Židove) obično se procjenjuje na devet do 11 milijuna, iako neke procjene idu i do 26 milijuna.
Slično kao i prvi svjetski rat, Holokaust je predstavljao veliki šok za tadašnju zapadnu civilizaciju. Mnogi su se teško mirili s time da je ubijanje u takvom opsegu i s takvom razinom bešćutnosti moguće u 20. stoljeću, pogotovo kada dolazi od strane tako napredne, prosvijećene i civilizirane države kao što je Njemačka. Još se teže bilo pomiriti s činjenicom da su u svrhu tog projekta korištena najmodernija dostignuća znanosti.
Zato se Holokaust često opisuje kao jedinstveni događaj u svjetskoj povijesti, odnosno odgovornost za njega se pripisuje ograničenom broju ljudi – najčešće samom Adolfu Hitleru i uskom krugu njegovih pristaša – i specifičnom spletu okolnosti za koje je malo vjerojatno da će se ikada ponoviti.
S druge strane, u posljednje vrijeme se sve više iznose teze da Holokaust ne bi bio moguć, barem ne u tako masovnom opsegu, da nacisti nisu uživali prešutnu ili otvorenu podršku nežidovskog stanovništva, čak i u okupiranim zemljama poput Poljske, motiviranu pohlepom i latentnim antisemitizmom.
——— (1989). „Rescue by negotiations? Jewish attempts to negotiate with the Nazis”. u: Michael R. Marrus. The Nazi Holocaust, Part 9: The End of the Holocaust. Walter de Gruyter. str. 3–21.
——— (1998) [1994]. „Gypsies”. u: Yisrael Gutman; Michael Berenbaum. Anatomy of the Auschwitz Death Camp. Bloomington, IN: Indiana University Press. str. 441–455.
——— (2002). Rethinking the Holocaust. New Haven, CT: Yale University Press.
Benz, Wolfgang (2007). Die 101 wichtigsten Fragen- das dritte Reich (2nd izd.). C.H. Beck.
Berenbaum, Michael (2005). The World Must Know: The History of the Holocaust as Told in the United States Holocaust Memorial Museum. United States Holocaust Memorial Museum , Johns Hopkins University Press. ISBN978-0801883583.
Berghahn, Volker R. (1999). „Germans and Poles, 1871–1945”. Yearbook of European Studies13: 15–36.
Black, Edwin (2001). The Transfer Agreement: The Dramatic Story of the Pact Between the Third Reich and Jewish Palestine. New York, NY: Carroll & Graf Publishers.
Bloxham, Donald (2000). 'Extermination through work: Jewish Slave Labour under the Third Reich. Holocaust Educational Trust Research Papers, vol.1, no. 1, pp. 01-37.
Brechtken, Magnus (1998). Madagaskar für die Juden: antisemitische Idee und politische Praxis 1885–1945 (2nd izd.). Munich: Oldenbourg Wissenschaftsverlag.
Breitman, Richard (1991). The Architect of Genocide: Himmler and the Final Solution. New York: Alfred A. Knopf.
——— (1992). Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in Poland. New York: HarperCollins.
——— (2004). The Origins of the Final Solution: The Evolution of Nazi Jewish Policy, September 1939 – March 1942. Jerusalem: Yad Vashem.
Buchheim, Hans (1968). „Command and Compliance”. u: Helmut Krausnick; Hans Buchheim; Martin Broszat ; Hans-Adolf Jacobsen. The Anatomy of the SS State. New York: Walker and Company. str. 303–396.
Buchholz, Werner (1999). Pomern. Deutsche Geschicte im Osten Europas. Berlin: Siedler.
Burleigh, Michael (2000). „Psychiatry, Society and Nazi 'Euthanasia'”. u: Omer Bartov. The Holocaust: Origins, Implementation, Aftermath. London: Routledge. str. 43–62.
Fleming, Gerald (1987). Hitler and the Final Solution. Berkeley & Los Angeles, CA: University of California Press.
Fogelman, Edith (1994). Conscience and Courage: Rescuers of Jews During the Holocaust. Doubleday.
Förster, Jürgen (1998). „Complicity or Entanglement?”. u: Michael Berenbaum; Abraham Peck. The Holocaust and History. Bloomington, IN: Indiana University Press. str. 266–283.
Frank, Anne (2007) [1947]. The Diary of a Young Girl. London: Penguin Books.
Friedlander, Henry (1994). „Step by Step: The Expansion of Murder, 1939–1941”. German Studies Review17 (3): 495–507. DOI:10.2307/1431896. JSTOR1431896.
——— (1995). The Origins of Nazi Genocide: From Euthanasia to the Final Solution. Chapel Hill, NC: University of North Carolina Press.
——— (1997). „Registering the Handicapped in Nazi Germany: A Case Study”. Jewish History11 (2): 89–98. DOI:10.1007/BF02335679. JSTOR20101303.
Friedländer, Saul (1997). The Years of Persecution: Nazi Germany and the Jews 1933–1939. London: Weidenfeld & Nicolson.
——— (2007). The Years of Extermination: Nazi Germany and the Jews 1939–1945. London: Weidenfeld & Nicolson.
Garbe, Detlef (2001). „Social Disinterest, Governmental Disinformation, Renewed Persecution, and Now Manipulation of History?”. u: Hans Hesse. Persecution and Resistance of Jehovah's Witnesses During the Nazi-Regime 1933–1945. Bremen: Edition Temmen. str. 251–265.
Hedgepeth, Sonja M.; Saidel, Rochelle G. (2010). Sexual Violence against Jewish Women During the Holocaust. Lebanon, NH: University Press of New England.
Hilberg, Raul (1980). „The Ghetto as a Form of Government”. Annals of the American Academy of Political and Social Science450: 98–112. DOI:10.1177/000271628045000109. JSTOR1042561.
Kats, Alfred (1970). Poland's Ghettos at War. New York, NY: Twayne Publishers.
Kárný, Miroslav (1998) [1994]. „The Vrba and Wetzler Report”. u: Yisrael Gutman; Michael Berenbaum. Anatomy of the Auschwitz Death Camp. Bloomington, IN: Indiana University Press. str. 553–568.
Kennedy, David M., ur. (2007). The Library of Congress World War II Companion. New York, NY: Simon & Schuster.
Kermish, Joseph, ur. (1968). „Emmanuel Ringelblum's Notes, Hitherto Unpublished”. Yad Vashem Studies7: 173–183.
Krakowski, Shmuel (1989). „The Death Marches in the Period of the Evacuation of the Camps”. u: Michael R. Marrus. The Nazi Holocaust, Part 9: The End of the Holocaust. Walter de Gruyter. str. 476–490.
Krausnick, Helmut (1968). „The Persecution of the Jews”. u: Helmut Krausnick; Hans Buchheim; Martin Broszat; Hans-Adolf Jacobsen. The Anatomy of the SS State. New York, NY: Walker and Company. str. 1–125.
Kudryashov, Sergei (2004). „Ordinary Collaborators: The Case of the Travniki Guards”. u: Mark Erickson; Ljubica Erickson. Russia: War, Peace and Diplomacy Essays in Honour of John Erickson. London: Weidenfeld & Nicolson. str. 226–239.
Lemkin, Raphael (2005). Axis Rule in Occupied Europe: Laws of Occupation, Analysis of Government, Proposals for Redress. New York, NY: Lawbook Exchange.
——— (2010). Holocaust: The Nazi Persecution and Murder of the Jews. Oxford: Oxford University Press.
——— (2012). Heinrich Himmler. Oxford: Oxford University Press.
Lower, Wendy (2006). „The 'reibungslose' Holocaust? The German Military and Civilian Implementation of the 'Final Solution' in Ukraine, 1941–1944”. u: Gerald D. Feldman; Wolfgang Seibel. Networks of Nazi Persecution: Bureaucracy, Business, and the Organization of the Holocaust. New York & Oxford: Berghahn Books. str. 236–256.
Lumsden, Robin (2002). A Collector's Guide To: The Allgemeine — SS. Ian Allan Publishing, Inc. ISBN0-7110-2905-9.
Matthäus, Jürgen (2004). „Operation Barbarossa and the Onset of the Holocaust, June–December 1941”. In Christopher Browning . The Origins of the Final Solution: The Evolution of Nazi Jewish Policy, September 1939 – March 1942. Jerusalem: Yad Vashem. str. 244–308.
Mayer, Arno (2012). Why Did the Heavens Not Darken?: The “Final Solution” in History. London and New York: Verso Publishing.
Montague, Patrick (2012). Chelmno and the Holocaust: A History of Hitler's First Death Camp. London: I.B.Tauris.
Möller, Horst (1999). Der rote Holocaust und die Deutschen. Die Debatte um das 'Schwarzbuch des Kommunismus'. Munich: Piper Verlag.
Mommsen, Hans (2003). „The New Historical Consciousness”. u: Ernst Piper. Forever in the Shadow of Hitler?. Humanities Press, Atlantic Highlands. str. 114–124.
Müller, Rolf-Dieter; Ueberschär, Gerd R. (2002). Hitler's War in the East, 1941–1945: A Critical Assessment. New York & Oxford: Berghahn Books.
Müller-Hill, Benno (1998). Murderous Science: Elimination by Scientific Selection of Jews, Gypsies, and Others in Germany, 1933–1945. Plainview, NY: Cold Spring Harbor Laboratory Press.
Murray, Williamson; Millett, Allan R. (2000). A War To Be Won. Cambridge, MA: Harvard University Press.
Naimark, Norman M. (2001). Fires of Hatred. Cambridge, MA: Harvard University Press.
Neugebauer, Wolfgang (1998). „Racial Hygiene in Vienna 1938”. Wiener Klinische Wochenschrift (Special Edition). Arhivirano iz originala na datum 2012-12-21. Pristupljeno 2015-04-14.
Nicosia, Francis R. (2000). The Third Reich & the Palestine Question. New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Niewyk, Donald L. (2012). „The Holocaust: Jews, Gypsies, and the Handicapped”. u: Parsons, Samuel; Totten, William S.. Centuries of Genocide: Essays and Eyewitness Accounts. New York, NY: Routledge. str. 191–248.
Peukert, Detlev (1987). Inside Nazi Germany: Conformity, Opposition and Racism In Everyday Life. London: Batsford.
——— (1994). „The Genesis of the 'Final Solution' from the Spirit of Science”. u: David F. Crew. Nazism and German Society, 1933–1945. London: Routledge. str. 274–299.
Piper, Franciszek (1998) [1994]. „Gas chambers and Crematoria”. u: Yisrael Gutman; Michael Berenbaum. Anatomy of the Auschwitz Death Camp. Bloomington, IN: Indiana University Press. str. 157–182.
Poprzeczny, Joseph (2004). Odilo Globocnik: Hitler's Man in the East. Jefferson, NC: McFarland & Company.
Porat, Dina (2002). „The Holocaust in Lithuania: Some Unique Aspects”. u: David Cesarani. The Final Solution: Origins and Implementation. London: Routledge. str. 159–174.
Steinweis, Alan E. (2001). „The Holocaust and American Culture: An Assessment of Recent Scholarship”. Holocaust and Genocide Studies15 (2): 296–310. DOI:10.1093/hgs/15.2.296.
Swiebocki, Henryk (1998) [1994]. „Prisoner Escapes”. u: Yisrael Gutman; Michael Berenbaum. Anatomy of the Auschwitz Death Camp. Bloomington, IN: Indiana University Press.
Tooze, Adam (2006). The Wages of Destruction: The Making and Breaking of the Nazi Economy. London: Allen Lane.
Trunk, Isaiah (1996) [1972]. Judenrat: The Jewish Councils in Eastern Europe under Nazi Occupation. Lincoln, NE: University of Nebraska Press.
Vrba, Rudolf (2006) [2002]. I Escaped from Auschwitz. London: Anova Books.
Wachsmann, Nikolaus; Caplan, Jane., ur. (2010). Concentration Camps in Nazi Germany: The New Histories. New York: Routledge.
Wiesel, Elie (2002). After the Darkness: Reflections on the Holocaust. New York, NY: Schocken Books.
