Stoicizam je škola helenističke filozofije koja je cvjetala u staroj Grčkoj i starom Rimu.^[1] Stoici su vjerovali da je vježbanje vrline dovoljno za postizanje eudemonije: dobro proživljenog života. Stoici su identifikovali put do postizanja eudemonije sa životom koji su proveli praktikujući četiri vrline u svakodnevnom životu: mudrost, hrabrost, uzdržljivost ili umjerenost, te pravednost i život u skladu s prirodom. Osnovao ga je Zenon Kitijski oko 300. godine p.n.e. na antičkoj Agori u Atini.

Pored Aristotelove etike, stoička tradicija čini jedan od glavnih temeljnih pristupa etici vrline. Stoici su posebno poznati po učenju da je "vrlina jedino dobro" za ljudska bića i da vanjske stvari, kao što su zdravlje, bogatstvo i zadovoljstvo, same po sebi nisu dobre ili loše (adiafora) već imaju vrijednost kao "materijal za vrlinu na koju treba djelovati". Mnogi stoici — kao što su Seneka i Epiktet — naglašavali su da bi mudrac bio emocionalno otporan na nesreću, budući da je "vrlina dovoljna za sreću". Stoici su također smatrali da određene destruktivne emocije proizlaze iz grešaka u prosuđivanju, i vjerovali su da ljudi trebaju težiti održavanju volje (prohairesis) koja je "u skladu s prirodom". Zbog ovoga, stoici su smatrali da najbolji pokazalac filozofije pojedinca nije ono što je osoba rekla, već kako se osoba ponašala.^[2] Da bi živjeli dobrim životom, morali su razumjeti pravila prirodnog poretka jer su vjerovali da je sve ukorijenjeno u prirodi.

Stoicizam je cvjetao u rimskom i grčkom svijetu sve do 3. vijeka nove ere, a među njegovim pristalicama bio je i poznati car filozof Marko Aurelije. Doživjeo je pad nakon što je kršćanstvo postalo državna religija u 4. vijeku nove ere. Od tada je doživio preporod, posebno u renesansi (neostoicizam) i u savremenoj eri (moderni stoicizam).^[3]

Poznata miskoncepcija stoicizma je da njegove pristalice nastoje pokušati potisnuti svoje emocije, ali to nije tačno. Stoici ističu važnost prihvatanja emocija, ali i činjenice da potiču iz utisaka, te da ih osoba treba nastojati kontrolisati.

Nakon što je dvadesetak godina u Atini izučavao filozofiju, Zenon je osnovao sopstvenu školu u javnoj zgradi s pogledom na agoru poznatu kao Stoa Poikile ili Oslikani trem, po kojoj je "žustro koračao diskutujući o filozofiji".^[4] Učenici koji su se tu okupljali najprije su se nazivali zenonistima, ali su kasnije preuzeli ime stoici, po tremu (stoa). To ime je vjerovatno bilo asocijacija na praktičnu, prizemljenu prirodu filozofije. Nastala je na ulicama Atine, usred javnog života, blizu trga gdje je Sokrat u svoje vrijeme raspravljao o mudrosti i vrlini. Promjena imena (iz zenonista u stoike) značajna je i zbog toga što, za razliku od drugih filozofskih grupa, osnivači stoičke škole nisu tvrdili da posjeduju savršenu mudrost. Zenonov odnos prema učenicima podsjeća na ono što je kasnije opisao Seneka, koji nije tvrdio da je stručnjak, poput ljekara, već je sebe vidio u ulozi pacijenta koji ostalim kolegama pacijentima opisuje sopstveni proces liječenja. Sa ovakvim stavom bili su snažno suprotstavljeni rivalskoj epikurejskoj školi, koja jeste bila nazvana po osnivaču. Epikur je tvrdio da posjeduje savršenu mudrost, i učenici su morali da uče napamet njegove izreke, slave njegov rođendan i poštuju njegov lik.^[4] Zenon je učenicima rekao da je došao do toga da mudrost cijeni više od bogatstva ili reputacije. Govorio je: „Putovanje na kome sam najviše stekao počelo je onoga dana kada sam doživeo brodolom i izgubio sve svoje bogatstvo".^[4]

Od svih škola antičke filozofije, stoicizam je najviše tvrdio da je potpuno sistematičan.^[5] Po mišljenju stoika, filozofija je praksa vrline (arete), a vrlina, čiji je najviši oblik korisnost, je općenito govoreći, izgrađena od ideala logike, monističke fizike i naturalističke etike. Ova tri ideala čine vrlinu koja je neophodna za "življenje dobro razumnog života", budući da su svi dijelovi logosa, ili filozofskog diskursa, koji uključuje racionalni dijalog uma sa samim sobom. Od njih, stoici su isticali etiku kao glavni fokus ljudskog znanja, iako su njihove logičke teorije bile od većeg interesa za kasnije filozofe.

Stoicizam poučava razvoj samokontrole kao sredstva za prevazilaženje destruktivnih emocija; filozofija smatra da postajanje jasnim i nepristranim misliocem omogućava razumijevanje univerzalnog razuma (logosa). Primarni aspekt stoicizma uključuje poboljšanje etičkog i moralnog blagostanja pojedinca: "Vrlina se sastoji u volji koja je u skladu s prirodom". Ovaj princip se takođe odnosi na oblast međuljudskih odnosa; "biti oslobođen ljutnje, zavisti i ljubomore", i prihvatiti čak i robove kao "jednake drugim ljudima, jer su svi ljudi podjednako proizvodi prirode".

Stoička etika zastupa determinističku perspektivu; što se tiče onih kojima nedostaje stoička vrlina, Kleant je jednom iznijeo mišljenje da je zao čovek „kao pas vezan za kola i primoran da ide kuda god ide“. Stoik vrline, nasuprot tome, izmijenio bi svoju volju kako bi odgovarao svijetu i ostao, po riječima Epikteta, "bolestan, a opet sretan, u opasnosti, a opet sretan, umirući a opet sretan, u izgnanstvu i sretan, u sramoti i sretan“, čime se postavlja „potpuno autonomna“ individualna volja i istovremeno univerzum koji je „rigidno deterministička jedinstvena cjelina“. Ovo gledište je kasnije opisano kao "klasični panteizam" (a usvojio ga je holandski filozof Baruh Spinoza).^[6]

Diodor Kron, koji je bio jedan od Zenonovih učitelja, smatra se filozofom koji je prvi uveo i razvio pristup logici danas poznat kao propoziciona logika, koji se zasniva na iskazima ili propozicijama, a ne na terminima, koji se uveliko razlikuju od Aristotelovog pojma logike. Kasnije je Hrizip razvio sistem koji je postao poznat kao stoička logika i uključivao je deduktivni sistem, stoički silogistički, koji se smatrao rivalom Aristotelovoj silogistici.

Stoici su smatrali da su sva bića (ὄντα) — iako nisu sve stvari (τινά) — materijalna.^[7] Osim postojećih bića, priznali su četiri bestjelesna (asomata): vrijeme, mjesto, prazninu i izgovorivo.^[8] Smatralo se da su oni samo 'izdržavani', dok je takav status bio uskraćen univerzalima.^[9] Tako su prihvatili Anaksagorinu ideju (kao i Aristotel) da ako je predmet vruć, to je zato što je neki dio univerzalnog toplinskog tijela ušao u predmet. Ali, za razliku od Aristotela, oni su proširili ideju na sve nesreće. Dakle, ako je predmet crven, to bi bilo zato što je neki dio univerzalnog crvenog tijela ušao u objekt. Smatrali su da postoje četiri kategorije:

1. Supstanca (ὑποκείμενον): primarna materija, bezoblična supstanca, (ousia) od koje su stvari napravljene
2. Kvalitet (ποιόν): način na koji je materija organizovana da formira pojedinačni objekat; u stoičkoj fizici, fizički sastojak (pneuma: vazduh ili dah), koji informiše materiju
3. Nekako raspoređen (πως ἔχον): posebne karakteristike, koje nisu prisutne u objektu, kao što su veličina, oblik, radnja i držanje
4. Nekako raspoređen u odnosu na nešto (πρός τί πως ἔχον): karakteristike vezane za druge pojave, kao što je položaj objekta u vremenu i prostoru u odnosu na druge objekte

Stoici su istakli da su naši postupci, misli i reakcije pod našom kontrolom. U uvodnom paragrafu Enhiridiona se navode kategorije kao: "Neke stvari u svijetu ovise o nama, dok druge nisu. Na nama su naše sposobnosti prosuđivanja, motivacije, želje i odbojnosti. Ukratko, sve što je naše vlastito djelovanje."^[10]  Ovo sugeriše prostor koji je na nama ili u našoj moći. Jednostavan primjer stoičkih kategorija koje se koriste dao je Jacques Brunschwig:

Ja sam određena gruda materije, a samim tim i supstancija, postojeće nešto (i za sada je to sve); Ja sam čovjek, i taj individualni čovjek kakav jesam, i time kvalificiran zajedničkim i posebnim kvalitetom; Sjedim ili stojim, raspoložen na određeni način; Ja sam otac svoje djece, sugrađanin svojih sugrađana, raspoložen na određen način u odnosu na nešto drugo.^[7]

Stoici su tvrdili da se znanje može postići upotrebom razuma. Istina se može razlikovati od zablude – čak i ako se u praksi može napraviti samo procjena. Prema stoicima, čula neprestano primaju senzacije: pulsacije koje prolaze od predmeta preko čula do uma, gdje ostavljaju utisak u mašti.

Um ima sposobnost da prosuđuje (συγκατάθεσις, sinkatateza) — odobrava ili odbacuje — utisak, omogućavajući mu da razlikuje pravu reprezentaciju stvarnosti od one koja je lažna. Neki utisci se mogu odmah prihvatiti, ali drugi mogu postići samo različite stepene neodlučnog odobravanja, što se može nazvati vjerovanjem ili mišljenjem (doxa). Samo razumom stičemo jasno razumijevanje i uvjerenje (katalepsis). Određeno i istinsko znanje (episteme), koje je dostigao stoički mudrac, može se steći samo provjeravanjem uvjerenja stručnošću svojih vršnjaka i kolektivnim prosuđivanjem čovječanstva.

Prema stoicima, Univerzum je materijalna supstanca rasuđivanja (logos), koja je podijeljena u dvije klase: aktivnu i pasivnu. Sve je podložno zakonima Sudbine, jer Univerzum djeluje prema svojoj vlastitoj prirodi i prirodi pasivne materije kojom upravlja.

Pojedinačne duše su po prirodi propadljive, i mogu se "transmutirati i raspršiti, poprimajući vatrenu prirodu primanjem u sjemeni razum ("logos spermatikos") Univerzuma". Pošto je pravi razum temelj i čovječanstva i univerzuma.

Prostor i Univerzum nemaju ni početak ni kraj, već su ciklični. Trenutni Univerzum je faza u sadašnjem ciklusu, kojoj prethodi beskonačan broj Univerzuma, osuđenih da budu uništeni (ekpyrōsis) i ponovo stvoreni, a da ih prati još jedan beskonačan broj Univerzuma. Stoicizam sve postojanje smatra cikličnim, a kosmos vječno samostvarajućim i samouništavajućim.

Temelj stoičke etike je da dobro leži u stanju same duše, u mudrosti i samokontroli. Stoga se treba truditi da se oslobodimo strasti. Za stoike, razum je značio korištenje logike i razumijevanje procesa prirode - logosa ili univerzalnog razuma, svojstvenog svim stvarima. Grčka riječ patos bila je široki pojam koji označava nanošenje koje neko trpi. Stoici su koristili tu riječ da razgovaraju o mnogim uobičajenim emocijama kao što su ljutnja, strah i pretjerana radost. Strast je uznemirujuća i obmanjujuća sila u umu koja se javlja zbog neuspjeha pravilnog rasuđivanja.

• Filozofija
• Antička filozofija