Epistemologija (starogrčki ἐπιστήμη – epistḗmē = "znanje", logos = govor) jest grana filozofije koja se bavi znanjem. Epistemolozi proučavaju prirodu, porijeklo i obim znanja, epistemičko opravdanje, racionalnost vjerovanja i razna srodna pitanja. Debate u (savremenoj) epistemologiji generalno su grupisane oko četiri ključna područja:[1][2][3]
struktura korpusa znanja ili opravdanog vjerovanja, uključujući to moraju li sva opravdana uvjerenja biti izvedena iz opravdanih temeljnih uvjerenja ili opravdanje zahtijeva samo koherentan skup vjerovanja;
filozofski skepticizam, koji dovodi u pitanje mogućnost znanja, i srodni problemi, kao što je pitanje je li skepticizam prijetnja našim uobičajenim tvrdnjama o znanju i je li moguće pobiti skeptične argumente.
U ovim i drugim debatama epistemologija ima za cilj da odgovori na pitanja kao što su "Šta ljudi znaju?", "Šta znači reći da ljudi nešto znaju?", "Šta opravdana uvjerenja čini opravdanima?" i "Kako ljudi znaju da znaju?"[1][4][5][6] Specijalisti u epistemologiji postavljaju pitanja poput "Kako ljudi mogu stvoriti formalne modele o pitanjima vezanim za znanje?" (u formalnoj epistemologiji), "Koji su historijski uvjeti promjena u različitim vrstama znanja?" (u historijskoj epistemologiji), "Koje su metode, ciljevi i predmet epistemološkog istraživanja?" (u metaepistemologiji) i "Kako ljudi znaju zajedno?" (u socijalnoj epistemologiji).
Uvodni časovi u epistemologiji često počinju svoju analizu znanja ukazivanjem na tri smisla "znanja" nečega: "znanje da" (znanje istinitosti tvrdnji), "znanje kako" (razumijevanje kako izvršiti određene radnje) i "znanje upoznavanjem“ (direktno opažanje predmeta, upoznavanje s njim ili na drugi način dolazak s njim u kontakt).[7] Epistemologija se prvenstveno bavi prvim od ovih oblika znanja, propozicionim znanjem. Sva tri smisla "znanja" mogu se vidjeti u našoj uobičajenoj upotrebi riječi. U matematici možete znati da je 2 + 2 = 4, ali postoji i znanje kako sabirati dva broja i poznavanje osobe (npr. poznavanje drugih osoba,[8][9] ili poznavanje sebe), mjesta (npr., nečiji rodni grad), stvar (npr., automobili) ili aktivnost (npr., dodavanje). Iako ove razlike nisu eksplicitne u bosanskom ili engleskom jeziku, one su eksplicitno napravljene na drugim jezicima, uključujući francuski, italijanski, portugalski, španski, rumunski, njemački i nizozemski (iako se za neke jezike koji su blisko povezani s engleskim govorilo da zadržavaju ove glagole, kao što je škotski). Na francuskom, portugalskom, španskom, rumunskom, njemačkom i nizozemskom "znati (osobu)" prevodi se koristeći connaître, conhecer, conocer, a cunoaște i kennen (i njemački i nizozemski), dok se "znati (kako učiniti nešto)" prevodi koristeći savoir, saber (i portugalski i španski), a şti, wissen i weten. Moderni grčki ima glagole γνωρίζω (gnorízo) i ξέρω (kséro). Italijanski ima glagole conoscere i sapere, a imenice za "znanje" su conoscenza i sapienza. Njemački ima glagole wissen i kennen; prvo podrazumijeva poznavanje činjenice, drugo poznavanje u smislu poznavanja i radnog znanja; postoji i imenica izvedena od glagola kennen; to je Erkennen, za koju se kaže da implicira znanje u obliku priznanja.[9](posebno poglavlje 1.) Sam glagol podrazumijeva proces: morate ići iz jednog stanja u drugo, iz stanja "ne-erkennen" u stanje pravog erkennena. Ovaj glagol čini se najprikladnijim u smislu opisa "episteme" na jednom od modernih evropskih jezika, pa otuda njemački naziv "Erkenntnistheorie". Teorijsko tumačenje i važnost ovih lingvističkih pitanja i dalje su kontroverzni. Razlika je najizraženija u poljskom, gdje wiedzieć znači "znati", umieć znači "znati kako", a znać znači "biti upoznat" ("znati" osobu).
U svom radu "O označavanju" i kasnijoj knjizi "Problemi filozofije", Bertrand Russell skrenuo je veliku pažnju na razliku između "znanja po opisu" i "znanja putem poznanstva". Gilbert Ryle je na sličan način zaslužan za privlačenje veće pažnje na razliku između znanja kako i znanja toga u "Konceptu uma". U "Ličnom znanju" Michael Polanyi argumentira epistemološku relevantnost znanja kako i znanja o tome; koristeći primjer čina ravnoteže uključenog u vožnju biciklom, on sugeriše da teorijsko znanje fizike uključeno u održavanje stanja ravnoteže ne može zamijeniti praktično znanje o tome kako se vozi te da je važno razumjeti kako su oboje uspostavljeno i utemeljeno. Ova pozicija u suštini je Ryleova, koja je tvrdila da neuspjeh da se prizna razlika između "znati to" i "znati kako" vodi ka beskonačnom nazadovanju.
A priori i a posteriori znanja
Jedna od najvažnijih razlika u epistemologiji je između onoga što se može spoznati a priori (nezavisno od iskustva) i onoga što se može spoznati a posteriori (kroz iskustvo). Termini potiču iz analitičkih metoda AristotelovogOrganona i mogu se grubo definirati na sljedeći način:[10]
A priori znanje je znanje koje je nezavisno od iskustva. To znači da se može znati ili opravdati prije ili nezavisno od bilo kojeg specifičnog empirijskog dokaza ili senzornog zapažanja. Takvo znanje dolazi kroz rasuđivanje, logičku analizu ili introspekciju. Primjeri a priori znanja uključuju matematičke istine, logičke tautologije (npr. "Sve neženje su neoženjene") i određene temeljne principe razuma i logike. Jedan od ključnih zagovornika a priori znanja bio je racionalistički filozof Immanuel Kant. On je tvrdio da određene fundamentalne istine o prirodi stvarnosti, kao što su koncepti prostora, vremena, kauzalnosti i kategorije razumijevanja, nisu izvedene iz iskustva nego su inherentne strukturi samog uma. Prema Kantu, ove a priori kategorije nam omogućavaju da organizujemo i interpretiramo svoja osjetilna iskustva, pokrećući naše razumijevanje svijeta.
A posteriori znanje je znanje koje je izvedeno iz iskustva. Zasnovano je na empirijskim dokazima, senzornoj percepciji i opažanjima vanjskog svijeta. A posteriori znanje zavisi od informacija dobijenih putem naših čula i oslanja se na prikupljanje i tumačenje podataka. Naučna zapažanja i eksperimentalni rezultati su tipični primjeri a posteriori znanja.
Stavovi koji naglašavaju važnost a priori znanja generalno se klasifikuju kao racionalistički. Stavovi koji naglašavaju važnost a posteriori znanja generalno se klasifikuju kao empiristički.[11][12]
Jedan od osnovnih pojmova u epistemologiji je vjerovanje. Vjerovanje je stav koji osoba ima u pogledu svega što smatra istinitim.[13] Naprimjer, vjerovati da je snijeg bijel uporedivo je s prihvaćanjem istinitosti tvrdnje "snijeg je bijel". Vjerovanja se mogu pojaviti (npr., osoba koja aktivno misli "snijeg je bijel"), ili mogu biti dispozicijska (npr., osoba koja bi na pitanje o boji snijega rekla "snijeg je bijel"). Iako ne postoji univerzalno slaganje o prirodi vjerovanja, većina savremenih filozofa smatra da se sklonost izražavanju vjerovanja B kvalifikuje kao držanje vjerovanja B.[13] Postoje različiti načini na koje su savremeni filozofi pokušali opisati vjerovanja, uključujući kao reprezentaciju načina na koji bi svijet mogao biti (Jerry Fodor), kao dispozicije da se ponašamo kao da su određene stvari istinite (Roderick Chisholm), kao interpretativne sheme za davanje smisla nečijih postupaka (Daniel Dennett i Donald Davidson), ili kao mentalna stanja koja ispunjavaju određenu funkciju (Hilary Putnam).[13] Neki filozofi su također pokušali ponuditi bitne revizije našeg pojma vjerovanja, uključujući eliminativiste o vjerovanju koji tvrde da ne postoji fenomen u prirodnom svijetu koji odgovara našem konceptu narodnog vjerovanja (Paul Churchland) i formalne epistemologe koji imaju za cilj zamijeniti naš bivalentan pojam vjerovanja ("ili imam uvjerenje ili nemam uvjerenje") permisivnijim, vjerovatnim pojmom vjerovanja ("postoji cijeli spektar stepeni vjerovanja, a ne jednostavna dihotomija između vjerovanja i nevjerovanja").[13][14]
Dok vjerovanje igra značajnu ulogu u epistemološkim raspravama oko znanja i opravdanja, ono također ima i mnoge druge filozofske rasprave. Važne debate uključuju: "Koji je racionalan način da se revidiraju nečija uverenja kada se predoče raznim vrstama dokaza?"; "Je li sadržaj naših uvjerenja potpuno određen našim mentalnim stanjima ili relevantne činjenice imaju ikakav utjecaj na naša uvjerenja (npr., ako vjerujem da držim čašu vode, je li nementalna činjenica da je voda H2O dio sadržaja tog uvjerenja)?"; i "Mora li biti moguće da se vjerovanje izrazi jezikom ili postoje nelingvistička uvjerenja?"[13]
Istina je svojstvo ili stanje bića u skladu sa činjenicama ili stvarnošću.[15] Prema većini pogleda, istina je korespondencija jezika ili misli sa svijetom nezavisnim od uma. To se zove teorija korespondencije istine. Među filozofima koji misle da je moguće analizirati uvjete neophodne za znanje, praktično svi prihvataju da je istina takav uvjet. Mnogo je manje slaganja o tome u kojoj mjeri znalac mora znati zašto je nešto istinito da bi znao. Prema takvim stavovima, nešto što je poznato implicira da je to istina. Međutim, ovo ne treba miješati sa spornijim gledištem da se mora znati da se zna da bi se znalo.[1]
Epistemolozi se ne slažu o tome je li vjerovanje jedini nosilac istine. Drugi uobičajeni prijedlozi za stvari koje mogu imati svojstvo istinitosti uključuju prijedloge, rečenice, misli, iskaze i presude. Platon u svojoj Gorgiji tvrdi da je vjerovanje najčešće pozivani nosilac istine.[16]
Mnoge rasprave o istini su na raskrsnici epistemologije i logike.[15] Neke savremene debate o istini uključuju: Kako definišemo istinu? Je li uopće moguće dati informativnu definiciju istine? Koje su stvari nosioci istine i stoga mogu biti istinite ili lažne? Jesu li istina i neistina dvovalentne, ili postoje druge vrijednosti istine? Koji su kriteriji istine koji nam omogućavaju da je identifikujemo i razlikujemo od neistine? Kakvu ulogu istina igra u konstituisanju znanja? Je li istina apsolutna ili je samo relativna u odnosu na nečiju perspektivu?[15]
Kako se termin "opravdanje" koristi u epistemologiji, vjerovanje je opravdano ako neko ima dobar razlog da ga ima. Opravdanje je općenito razlog zbog kojeg neko ima racionalno prihvatljivo uvjerenje, pod pretpostavkom da je to dobar razlog za njegovo vjerovanje. Izvori opravdanja mogu uključivati perceptivno iskustvo (dokazi osjetila), razum i autoritativno svjedočanstvo, između ostalog. Međutim, važno je da opravdano uvjerenje ne garantuje da je vjerovanje istinito, s obzirom na to da bi osoba mogla biti opravdana u formiranju uvjerenja na osnovu vrlo uvjerljivih dokaza koji su ipak bili varljivi.
Centralna debata o prirodi opravdanja je debata između epistemoloških eksternalista s jedne strane i epistemoloških internalista s druge. Dok je epistemički eksternalizam prvi put nastao u pokušajima da se prevaziđe Gettierov problem, od tada se razvio kao alternativni način poimanja epistemičkog opravdanja. Početni razvoj epistemičkog eksternalizma često se pripisuje Alvinu Goldmanu, iako su brojni drugi filozofi radili na ovoj temi u periodu od tada.[17]
Eksternalisti smatraju da faktori koji se smatraju "vanjskim", što znači izvan psiholoških stanja onih koji stiču znanje, mogu biti uvjeti opravdanja. Naprimjer, eksternalistički odgovor na Gettierov problem je reći da da bi se opravdano istinsko vjerovanje računalo kao znanje, mora postojati veza ili zavisnost između vjerovanja i stanja vanjskog svijeta. Obično se ovo shvata kao uzročna veza. Takva uzročnost, u mjeri u kojoj je "izvan" uma, smatrala bi se vanjskim uvjetom koji donosi znanje. Internalisti, s druge strane, tvrde da su svi uvjeti stvaranja znanja unutar psiholoških stanja onih koji stječu znanje.
Iako nije bio upoznat s internalističko-eksternalističkom debatom, mnogi ukazuju na Renéa Descartesa kao na rani primjer internalističkog puta ka opravdanju. Napisao je da je jedini metod kojim opažamo vanjski svijet putem naših osjetila i da, s obzirom na to da osjetila nisu nepogrešiva, ne trebamo smatrati svoj koncept znanja nepogrešivim. Jedini način da se nađe bilo šta što bi se moglo opisati kao "nesumnjivo istinito", zagovara on, bio bi da se stvari sagledaju "jasno i određeno".[18] On je tvrdio da, ako postoji svemoćno, dobro biće koje je stvorilo svijet, onda je razumno vjerovati da su ljudi stvoreni sa sposobnošću da znaju. Međutim, to ne znači da je sposobnost čovjeka da zna savršena. Bog je dao čovjeku sposobnost da zna, ali ne sa sveznanjem. Descartes je rekao da čovjek mora koristiti svoje sposobnosti za znanje ispravno i pažljivo kroz metodološku sumnju.[19]
Izreka "Cogito ergo sum" ("Mislim, dakle, jesam") također se često povezuje s Descartesovom teorijom. U njegovoj metodološkoj sumnji – sumnjajući u sve što je ranije znao da bi mogao početi od prazne ploče – prva stvar u koju se nije mogao logično dovesti u sumnju bilo je vlastito postojanje: "Ja ne postojim" bila bi kontradikcija u terminima. Čin da se kaže da neko ne postoji pretpostavlja da neko mora dati izjavu na prvom mjestu. Descartes je mogao sumnjati u svoja čula, tijelo i svijet oko sebe – ali nije mogao poreći vlastito postojanje, jer je mogao sumnjati i mora postojati da bi manifestirao tu sumnju. Čak i da ga neki "zli genije" vara, on bi morao postojati da bi bio prevaren. Ova jedina sigurna tačka pružila mu je ono što je nazvao svojom Arhimedovom tačkom, kako bi dalje razvio svoju osnovu za znanje. Jednostavno rečeno, Descartesovo epistemološko opravdanje zavisilo je od njegovog nesumnjivog vjerovanja u vlastito postojanje i njegovog jasnog i određenog znanja o Bogu.[19]
^Markie, Peter; Folescu, M. (2023), "Rationalism vs. Empiricism", u Zalta, Edward N.; Nodelman, Uri (ured.), The Stanford Encyclopedia of Philosophy (proljeće 2023 izd.), Metaphysics Research Lab, Univerzitet Stanford, pristupljeno 2. 11. 2023
Butchvarov, Panayot. 1970. The Concept of Knowledge. Evanston, Northwestern University Press.
Cohen, Stewart (1998). "Contextualist Solutions to Epistemological Problems: Skepticism, Gettier, and the Lottery". Australasian Journal of Philosophy. 76 (2): 289–306. doi:10.1080/00048409812348411.
Cohen, Stewart. 1999. "Contextualism, Skepticism, and Reasons", in Tomberlin 1999.
Kyburg, H.E. 1961. Probability and the Logic of Rational Belief, Middletown, CT: Wesleyan University Press.
Korzybski, Alfred. 1994 (1933). Science and Sanity: An Introduction to Non-Aristotelian Systems and General Semantics, Fifth Edition. Ft. Worth, TX: Institute of General Semantics.
Spir, African. 1877. Denken und Wirklichkeit: Versuch einer Erneuerung der kritischen Philosophie (Thought and Reality: Attempt at a Renewal of Critical Philosophy), (Second Edition) Leipzig: J.G. Findel.
