Uzročnost, kauzalnost ili uzrok i posljedica jest utjecaj kojim se jedan događaj, proces, stanje ili objekt (a uzrok) doprinosi proizvodnji drugog događaja, procesa, stanja ili objekta (posljedica) gdje je uzrok djelomično odgovoran za učinak, a posljedica dijelom ovisi o uzroku. Općenito, proces ima mnogo uzroka,^[1] za koje se također kaže da su njegovi "uzročni faktori", a svi leže u njegovoj prošlosti. Efekt može zauzvrat biti uzrok ili uzročni faktor mnogih drugih efekata, koji svi leže u njegovoj budućnosti. Neki autori smatraju da je kauzalnost metafizički ispred pojmova vremena i prostora.^[2][3][4]

Uzročnost je apstrakcija koja ukazuje na to kako svijet napreduje,^[5] toliko osnovni koncept da je prikladniji kao objašnjenje drugih koncepata progresije nego kao nešto što treba objasniti drugi osnovniji. Koncept je sličan onima agency i efficacy. Iz tog razloga možda će biti potreban skok intuicije da se to shvati.^[6][7] Shodno tome, uzročnost je implicitna u logici i strukturi običnog jezika.^[8]

U engleskim studijama aristotelovske filozofije, riječ "uzrok" koristi se kao specijalizovani tehnički termin, prijevod Aristotelovog izraza αἰτία, pod kojim je Aristotel značio "objašnjenje" ili "odgovor na pitanje zašto". Aristotel je kategorizovao četiri tipa odgovora kao materijalne, formalne, efikasne i konačne "uzroke". U ovom slučaju, "uzrok" je objašnjenje za objašnjenje, a neuspeh u prepoznavanju da se razmatraju različiti tipovi "uzroka" može dovesti do uzaludne rasprave. Od četiri Aristotelova načina objašnjenja, onaj koji je najbliži pitanjima ovog članka je "efikasnost".

David Hume, kao dio svog suprotstavljanja racionalizmu, tvrdio je da sam čisti razum ne može dokazati stvarnost efikasne kauzalnosti; umjesto toga, pozivao se na običaje i mentalne navike, primjećujući da cjelokupno ljudsko znanje proizlazi isključivo iz iskustva.

Tema uzročnosti ostaje glavna u savremenoj filozofiji.

Priroda uzroka i posljedice je briga subjekta poznatog kao metafizika. Immanuel Kant smatrao je da su vrijeme i prostor pojmovi prije ljudskog razumijevanja napretka ili evolucije svijeta, a prepoznao je i prioritet uzročnosti. Ali nije imao razumijevanje koje se steklo sa znanjem o prostoru geometrije Minkovskog i specijalnoj teoriji relativnosti da se pojam kauzalnosti može koristiti kao prethodni temelj iz kojeg se može konstruirati kauzalna struktura vremena i prostora.^[2][3][4]

Opće metafizičko pitanje o uzroku i posljedici jest kakav entitet može biti uzrok, a kakav entitet može biti posljedica.

Jedno gledište o ovom pitanju jest da su uzrok i posljedica jednog te istog tipa entiteta, s asimetričnim odnosom uzročnosti između njih. Odnosno, gramatički bi bilo logično reći ili "A je uzrok, a B posljedica" ili "B je uzrok, a A posljedica", iako samo jedno od to dvoje može biti tačno. S ovog gledišta, jedno mišljenje, predloženo kao metafizički princip u filozofiji procesa, je da je svaki uzrok i svaka posljedica neki proces, događaj, postajanje ili dešavanje.^[3] Primjer je njegovo saplitanje o stepenicu bilo je uzrok, a njegovo lomljenje skočnog zgloba posljedica. Drugi je stav da su uzroci i posljedice 'stanja stvari', pri čemu je tačna priroda tih entiteta manje restriktivno definisana nego u procesnoj filozofiji.^[9]

Drugi pogled na ovo pitanje je klasičniji, da uzrok i njegova posljedica mogu biti različitih tipova entiteta. Naprimjer, u Aristotelovom efikasnom kauzalnom objašnjenju radnja može biti uzrok, dok je predmet njen učinak. Tako se generativne akcije njegovih roditelja mogu smatrati efikasnim uzrokom, pri čemu je Sokrat posljedica, a Sokrat se smatra trajnim objektom, u filozofskoj tradiciji zvanoj "supstancija", za razliku od akcije.

Budući da je uzročnost suptilni metafizički pojam, potreban je znatan intelektualni napor, zajedno s izlaganjem dokaza, da se utvrdi znanje o tome u određenim empirijskim okolnostima. Prema Davidu Humeu, ljudski um nije u stanju direktno percipirati uzročne odnose. Na ovom osnovu, naučnik je napravio razliku između gledišta pravilnosti na uzročnost i kontračinjeničnog pojma.^[10] Prema protivčinjeničnom pogledu, X uzrokuje Y ako i samo ako, bez X, Y ne bi postojao. Hume je ovo drugo tumačio kao ontološki pogled, tj. kao opis prirode uzročnosti, ali je, s obzirom na ograničenja ljudskog uma, savjetovao korištenje prvog (navodeći, otprilike, da X uzrokuje Y ako i samo ako su ta dva događaja prostorno-vremenski spojena, a X prethodi Y) kao epistemološka definicija uzročnosti. Posjedovanje epistemološkog koncepta kauzalnosti potrebno je da se napravi razlika između kauzalnih i nekauzalnih odnosa. Savremena filozofska literatura o kauzalnosti može se podijeliti na pet velikih pristupa uzročnosti. To uključuje (gore spomenutu) pravilnost, vjerovatnu uzročnost, protivčinjenični mehanizam, mehanizam (filozofiju) i manipulacionističke poglede. Može se pokazati da je ovih pet pristupa reduktivno, tj. da definišu uzročnost u terminima odnosa drugih tipova.^[11] Prema ovom čitanju, oni definišu uzročnost u smislu empirijskih pravilnosti (konstantne veze događaja), odnosno promjena uvjetne vjerovatnoće, kontračinjeničnih uvjeta, mehanizama koji su u osnovi uzročno-posljedičnih odnosa i invarijantnosti pod intervencijom.

Uzročnost ima svojstva antecedencije i kontiguiteta.^[12][13] Ovo su topološki i sastojci su prostorno-vremenske geometrije. Kako ih je razvio Alfred Robb, ova svojstva omogućavaju izvođenje pojmova vremena i prostora.^[14] Max Jammer piše da "Einsteinov postulat... otvara put direktnoj konstrukciji kauzalne topologije ... prostora Minkowskog."^[15] Uzročna efikasnost se ne širi brže od svjetlosti.^[16]

Dakle, pojam uzročnosti metafizički je ispred pojmova vremena i prostora. U praktičnom smislu, to je zato što je upotreba relacije uzročnosti neophodna za tumačenje empirijskih eksperimenata. Tumačenje eksperimenata potrebno je za uspostavljanje fizičkih i geometrijskih pojmova vremena i prostora.

Deterministički pogled na svijet smatra da se povijest svemira može iscrpno predstaviti kao lanac događaja koji slijede jedan za drugim, kao uzrok i posljedica.^[13] Inkompatibilistička verzija ovoga smatra da ne postoji takva stvar kao što je "slobodna volja". Kompatibilizam, s druge strane, smatra da je determinizam kompatibilan ili čak neophodan za slobodnu volju.^[17]

Sličan koncept javlja se u logici; za to pogledajte Neophodni i dovoljni uvjeti.

Uzroci se ponekad mogu podijeliti na dva tipa: neophodne i dovoljne.^[18] Treći tip uzročnosti, koji za sebe ne zahtijeva ni nužnost ni dovoljnost, ali koji doprinosi efektu, naziva se uzrok doprinosa.

Neophodni uzroci

Ako je x neophodan uzrok za y, tada prisustvo y nužno implicira prethodno pojavljivanje x. Prisustvo x, međutim, ne znači da će se y pojaviti.^[19]

Dostatni uzroci

Ako je x dovoljan uzrok za y, tada prisustvo x nužno implicira naknadno pojavljivanje y. Međutim, drugi uzrok z" može alternativno uzrokovati y. Stoga prisustvo y ne implicira prethodno pojavljivanje x.^[19]

Doprinosni uzroci

Za neke specifične efekte, u pojedinačnom slučaju, faktor koji je doprinoseći uzrok je jedan od nekoliko uzročnika koji se pojavljuju. Implicitno je da svi oni doprinose. Za specifičan učinak, općenito, nema implikacije da je neophodan doprinosni uzrok, iako može biti tako. Općenito, faktor koji je doprinoseći uzrok nije dovoljan, jer je po definiciji praćen drugim uzrocima, koji se ne bi smatrali uzrocima da su dovoljni. Za specifičan učinak, faktor koji je u nekim prilikama doprinoseći uzrok mogao bi u nekim drugim prilikama biti dovoljan, ali u onim drugim prilikama ne bi bio samo doprinoseći.^[20]

J. L. Mackie tvrdi da se uobičajeno govorenje o "uzroku" zapravo odnosi na uvjete (i nije dovoljan, već dijelovi uvjeta koji su sami po sebi suvišni dijelovi uvjeta nepotrebni, ali dovoljni za nastanak efekta).^[21] Primjer je kratki spoj kao uzrok izgaranja kuće. Razmotrite skup događaja: kratki spoj, blizina zapaljivog materijala i odsustvo vatrogasaca. Svi zajedno su nepotrebni, ali dovoljni da kuća izgori (pošto su mnoge druge zbirke događaja sigurno mogle dovesti do toga da kuća izgori, naprimjer gađanje kuće iz bacača plamena u prisustvu kisika i tako dalje). U okviru ove zbirke, kratki spoj je nedovoljan (jer kratki spoj sam po sebi ne bi izazvao požar) ali nesuvišan (jer požara ne bi bilo bez njega, pod svim ostalim jednakim uvjetima) dio stanja koji je sama po sebi nepotrebna, ali dovoljna za nastanak efekta. Dakle, kratki spoj je INUS uslov za pojavu izgaranja kuće.

Uslovne izjave nisu izjave uzročnosti. Važna razlika je u tome što izjave o uzročnosti zahtijevaju da antecedent prethodi ili da se poklapa s posljedicom u vremenu, dok uvjetni iskazi ne zahtijevaju ovaj vremenski poredak. Uobičajeno nastaje zabuna jer se mnoge različite izjave mogu predstaviti koristeći formu "Ako ..., onda ..." (i, vjerovatno, zato što se ovaj oblik mnogo češće koristi za izjavu o uzročnosti). Međutim, ova dva tipa izjava su različita.

Naprimjer, sve sljedeće izjave su istinite kada se "Ako ..., onda ..." tumači kao materijalni uslov:

1. Ako je Barack Obama predsjednik Sjedinjenih Država 2011. godine, onda je Njemačka u Evropi.
2. Ako je George Washington predsjednik Sjedinjenih Država 2011. godine, onda je to arbitrarna izjava.

Prvi je istinit jer su i antecedent (logika) i antecedent istiniti. Drugi je istinit u rečeničnoj logici i neodređen u prirodnom jeziku, bez obzira na konsekventnu izjavu koja slijedi, jer je antecedent lažan.

Obični indikativni kondicional ima nešto više strukture od materijalnog kondicionala. Naprimjer, iako je prva najbliža, nijedna od prethodne dvije izjave ne izgleda istinita kao obično indikativno čitanje. Ali rečenica: "Ako je Shakespeare iz Stratforda na Ejvonu nije napisao Macbeta, onda je neko drugi napisao." intuitivno se čini da je istinito, iako ne postoji direktna uzročna veza u ovoj hipotetskoj situaciji između Shakespeareovog nepisanja Macbetha i onoga što ga neko drugi zapravo piše.

Drugi tip kondicionala, kontračinjenični kondicional, ima jaču vezu s kauzalnošću, ali čak ni kontračinjenične izjave nisu svi primjeri uzročnosti. Razmotrite sljedeće dvije izjave:

1. Da je A trougao, onda bi A imao tri stranice.
2. Ako je prekidač S bačen, onda bi se sijalica B upalila.

U prvom slučaju, ne bi bilo ispravno reći da je trougao A uzrokovao da ima tri strane, budući da je odnos između trokutastosti i trostranosti onaj definicije. Svojstvo da ima tri strane zapravo određuje stanje A kao trougla. Ipak, čak i kada se protumači suprotno, prva izjava je istinita. Rana verzija Aristotelove teorije "četiri uzroka" opisuje se kao prepoznavanje "esencijalnog uzroka". U ovoj verziji teorije, da zatvoreni poligon ima tri strane se kaže da je "suštinski uzrok" njegovog trougla.^[22] Ova upotreba riječi 'uzrok' je naravno sada daleko zastarela. Ipak, u okvirima uobičajenog jezika je reći da je za trougao bitno da ima tri strane.

Potpuno razumijevanje koncepta kondicionala važno je za razumijevanje literature o kauzalnosti. U svakodnevnom jeziku, labavi uvjetni iskazi se često iznose dovoljno i treba ih pažljivo tumačiti.

Facijelacije sumnjivog uzroka, također poznate kao uzročne zablude, non-causa pro causa (latinski za "ne-uzrok za uzrok"), ili lažni uzrok, su neformalne zablude gdje je uzrok pogrešno identifikovana.

Protivčinjenične teorije definiraju uzročnost u terminima protivčinjeničnog odnosa. Ove teorije se često mogu smatrati "lebdećim" njihovog prikaza kauzalnosti povrh prikaza logike kontračinjeničnih kondicionala. Ovaj pristup može se pratiti unazad do definicije uzročne veze Davida Humea kao onoga "gdje, da prvi objekt nije postojao, drugi nikada nije postojao."^[23] Potpuna analiza uzročnosti u smislu kontračinjeničnih kondicionala došla je tek u 20. vijeku nakon razvoja moguće svjetske semantike za procjenu kontračinjeničnih kondicionala. U svom radu "Uzročnost", iz 1973. Godine, David Lewis (filozof) je predložio sljedeću definiciju pojma "uzročne ovisnosti":^[24]

Događaj E uzročno zavisi od C ako, i samo ako, (i) da se dogodio C, onda bi se dogodio E, i (ii) da se C nije dogodio, onda se ni E ne bi dogodilo.

Uzročnost se tada definira kao lanac uzročne ovisnosti. To jest, C uzrokuje E ako i samo ako postoji niz događaja C, D₁, D₂, ... D_k E, tako da svaki događaj u nizu zavisi od prethodnog. Ovaj lanac se može nazvati mehanizmom.

Imajte na umu da analiza nema namjeru da objasni kako donosimo kauzalne sudove ili kako razmišljamo o uzročnosti, već radije da da metafizički račun o tome šta znači da postoji uzročna veza između nekog para događaja. Ako je tačna, analiza ima moć da objasni određene karakteristike uzročnosti. Znajući da se uzročnost tiče kontračinjenične ovisnosti, možemo razmisliti o prirodi protivčinjenične ovisnosti, kako bismo objasnili prirodu uzročnosti. Naprimjer, u svom radu "Protivčinjenična ovisnost i vremenska strijela", Lewis je pokušao objasniti vremensko usmjerenost kontračinjenične ovisnosti u smislu semantike kontračinjeničnog kondicionala.^[25] If correct, this theory can serve to explain a fundamental part of our experience, which is that we can only causally affect the future but not the past.

Tumačenje uzročnosti kao determinističke relacije znači da ako A uzrokuje B, onda A mora uvijek biti praćeno B. U tom smislu, rat ne uzrokuje smrt, niti pušenje duhana uzrokuje rak ili emfizem. Kao rezultat toga, mnogi se okreću pojmu vjerovatnoćne uzročnosti. Neformalno, A („osoba je pušač“) vjerovatno uzrokuje B („osoba sada ima ili će imati rak u nekom trenutku u budućnosti“), ako informacija da A koji se dogodio povećava vjerovatnoću pojave B. Formalno, P{B|A}≥ P{B} gdje je P{B|A} uslovna vjerovatnoća da će B nastaju s obzirom na informaciju da se dogodilo A, a P je vjerovatnoća da će se dogoditi B bez saznanja da li se A dogodio ili nije. Ovaj intuitivni uslov nije adekvatan kao definicija za probabilističku uzročnost jer je previše uopćen i stoga ne zadovoljava naš intuitivni pojam uzroka i posljedice. Naprimjer, ako A označava događaj "osoba je pušač", B označava događaj "osoba sada ima ili će imati rak u nekom trenutku u budućnosti" i C označava događaj "osoba sada ima ili će imati emfizem neko vrijeme u budućnosti", tada vrijede sljedeća tri odnosa: P{B|A} ≥ P{B}, P{C|A}≥ P{C} i P{B|C} ≥ P{B}. Posljednji odnos navodi da saznanje da osoba ima emfizem povećava vjerovatnoću da će imati rak. Razlog za to je što posjedovanje informacija da osoba ima emfizem povećava vjerovatnoću da je osoba pušač, čime se indirektno povećava vjerovatnoća da će osoba imati rak. Međutim, ne bismo željeli zaključiti da emfizem uzrokuje rak. Dakle, potrebni su nam dodatni uslovi kao što su vremenski odnos A prema B i racionalno objašnjenje mehanizma djelovanja. Teško je kvantificirati ovaj posljednji zahtjev i stoga različiti autori preferiraju donekle različite definicije.

Kada su eksperimentalne intervencije neizvodljive ili nezakonite, izvođenje uzročno-posljedične veze iz opservacijskih studija mora počivati na nekim kvalitativnim teorijskim pretpostavkama, naprimjer, da simptomi ne uzrokuju bolesti, obično izražene u obliku strelica koje nedostaju u uzročno-posljedičnim grafovima. kao što su Bayesove mreže ili dijagrami putanje. Teorija koja leži u osnovi ovih izvođenja oslanja se na razliku između uslovnih vjerovatnoća, kao u ${\displaystyle P}$(${\displaystyle kancer}$ - pušenje) i intervencijska vjerovatnoća, kao u ${\displaystyle P}$(${\displaystyle kancer}$ - nepušenje). Prvi glasi: "vjerovatnoća pronalaska raka kod osobe za koju se zna da puši, koja je počela, bez prisile eksperimentatora, da to čini u neodređeno vrijeme u prošlosti", dok druga glasi: "vjerovatnoća pronalaska raka u osoba koju je eksperimentator prisilio da puši u određeno vrijeme u prošlosti". Prvi je statistički pojam koji se može procijeniti posmatranjem uz zanemarljivu intervenciju eksperimentatora, dok je drugi kauzalni pojam koji se procjenjuje u eksperimentu sa važnom kontroliranom randomiziranom intervencijom. Posebno je karakteristično za kvantnu mehaniku da posmatranja definisana nekompatibilnim varijablama uvijek uključuju važnu intervenciju eksperimentatora, kao što je kvantitativno opisano efektom posmatrača (fizika) efektom posmatrača. U klasičnoj termodinamici, procesi se iniciraju intervencijama koje se nazivaju termodinamički rad. U drugim granama nauke, naprimjer u astronomiji, eksperimentator često može promatrati uz zanemarljivu intervenciju.

Teorija "kauzalnog računa"^[26] (također poznat kao do-račun, račun Judea Perla, kauzalni račun, račun akcije) dozvoljava zaključivanje interventnih vjerovatnoća iz uslovnih vjerovatnoća u kauzalnim Bayesovim mrežama s neizmjerenim varijablama. Jedan vrlo praktičan rezultat ove teorije je karakterizacija zbunjujućih varijabli, naime, dovoljnog skupa varijabli za koje bi, ako bi se prilagodile, proizveo ispravan uzročni efekat između varijabli od interesa. Može se pokazati da je dovoljan skup za procjenu uzročnog efekta ${\displaystyle X}$ na ${\displaystyle Y}$ bilo koji skup nepotomaka ${\displaystyle X}$ koji ${\displaystyle d}$-odvaja ${\displaystyle X}$ od ${\displaystyle Y}$ nakon uklanjanja svih strelica koje izlaze iz ${\displaystyle X}$. Ovaj kriterij, nazvan "stražnja vrata", daje matematičku definiciju "zbunjujućeg" i pomaže istraživačima da identifikuju pristupačne skupove varijabli vrijednih mjerenja.

Dok se derivacije u kauzalnom računu oslanjaju na strukturu kauzalnog grafa, dijelovi kauzalne strukture mogu se, pod određenim pretpostavkama, naučiti iz statističkih podataka. Osnovna ideja seže u rad Sewall Wrighta iz 1921. godine^[27] na analizi putanje. Algoritam za "oporavak" razvili su Rebane i Pearl (1987)^[28] koja počiva na Wrightovoj razlici između tri moguća tipa kauzalnih podstruktura dozvoljenih u usmjerenom acikličkom grafu (DAG):

1. ${\displaystyle X\rightarrow Y\rightarrow Z}$
2. ${\displaystyle X\leftarrow Y\rightarrow Z}$
3. ${\displaystyle X\rightarrow Y\leftarrow Z}$

Tip 1 i tip 2 predstavljaju iste statističke zavisnosti (tj., ${\displaystyle X}$ i ${\displaystyle Z}$ su neovisni s obzirom na ${\displaystyle Y}$) i stoga se ne mogu razlikovati unutar čistog podatka o poprečnom presjeku. Tip 3, međutim, može se jedinstveno identificirati, budući da su ${\displaystyle X}$ i ${\displaystyle Z}$ marginalno neovisni, a svi ostali parovi ovisni. Dakle, dok su skeleti (grafovi bez strelica) ove tri trojke identični, smjer strelica je djelomično prepoznatljiv. Ista razlika se primjenjuje kada ${\displaystyle X}$ i ${\displaystyle Z}$ imaju zajedničke pretke, osim što se prvo moraju uvjetovati te pretke. Razvijeni su algoritmi za sistematsko određivanje skeleta osnovnog grafa i, zatim, orijentaciju svih strelica čija je usmjerenost diktirana uočenim uslovnim nezavisnostina.^{[26][29][30][31]}

Alternativni metodi učenja strukture pretražuju kroz „mnoge“ moguće uzročne strukture među varijablama i uklanjaju one koje su izrazito nekompatibilne sa uočenim korelacijama. Općenito, ovo ostavlja skup mogućih uzročno-posljedičnih odnosa, koje bi zatim trebalo testirati analizom podataka vremenskih serija ili, po mogućnosti, dizajniranjem prikladno kontroliranih eksperimenata. Za razliku od Bayesovih mreža, analiza putanje (i njena generalizacija, model strukturnih jednačina) bolje služe za procjenu poznatog uzročnog efekta ili za testiranje kauzalnog modela nego za generiranje uzročne hipoteze.

Za neeksperimentalne podatke, uzročni smjer se često može zaključiti ako su dostupne informacije o vremenu. To je zato što (prema mnogim, iako ne svim, teorijama) uzroci moraju vremenski prethoditi svojim efektima. To se može utvrditi statističkim modelima, naprimjer, ili statističkim testom zasnovanim na ideji Grangerove uzročnosti, ili direktnom eksperimentalnom manipulacijom. Upotreba vremenskih podataka može dozvoliti statističke testove već postojeće teorije kauzalnog pravca. Naprimjer, stepen povjerenja u smjer i prirodu uzročnosti je mnogo veći kada ga podržavaju unakrsna korelacija, ARIMA modeli ili poprečnospektarska analiza koristeći vektorske vremenske serije nego podaci poprečnog presjeka.

Nobelovac Herbert A. Simon i filozof Nicholas Resche^[32] tvrde da asimetrija kauzalnog odnosa nije povezana sa asimetrijom bilo kojeg načina implikacije koji je u suprotnosti. Umjesto toga, uzročna veza nije odnos između vrijednosti varijabli, već funkcija jedne varijable (uzroka) na drugu (posljedicu). Dakle, s obzirom na sistem jednačina i skup varijabli koje se pojavljuju u ovim jednačinama, možemo uvesti asimetričnu relaciju između pojedinačnih jednačina i varijabli koja savršeno odgovara zdravorazumskom pojmu kauzalnog poretka. Sistem jednadžbi mora imati određena svojstva, što je najvažnije, ako su neke vrijednosti odabrane proizvoljno, preostale vrijednosti će se odrediti jedinstveno putem serijskog otkrića koji je savršeno kauzalni. Oni postuliraju da inherentna serijalizacija takvog sistema jednačina može ispravno uhvatiti uzročnost u svim empirijskim poljima, uključujući fiziku i ekonomiju.

Neki teoretičari su izjednačili kauzalnost sa manipulativnošću.^{[33][34][35][36]} Prema ovim teorijama, x uzrokuje y samo u slučaju da se može promijeniti x da bi se promijenilo y. To se poklapa sa zdravorazumskim pojmovima uzročnosti, budući da često postavljamo kauzalna pitanja kako bismo promijenili neku osobinu svijeta. Naprimjer, zainteresovani smo da saznamo uzroke kriminala kako bismo mogli pronaći načine da ga smanjimo.

Ove teorije su kritizirane po dvije osnovne osnove. Prvo, teoretičari se žale da su ovi prikazi kružni. Pokušaj da se uzročne tvrdnje svedu na manipulaciju zahtijevaju da je manipulacija baznija od uzročne interakcije. Ali opisivanje manipulacija u neuzročnoj terminologiji predstavljalo je značajnu poteškoću.

Druga kritika fokusira se na zabrinutost za antropocentrizam. Mnogima se čini da je uzročnost neka postojeća veza u svijetu koju možemo iskoristiti za svoje želje. Ako se uzročnost poistoveti sa našom manipulacijom, ta intuicija je izgubljena. U tom smislu, ljude čini previše centralnim za interakcije u svijetu.

Neki pokušaji odbrane teorija manipulabilnosti su nedavni izvještaji koji ne tvrde da svode uzročnost na manipulaciju. Ovi računi koriste manipulaciju kao znak ili obilježje u uzročnosti bez tvrdnje da je manipulacija fundamentalnija od uzročnosti.^[26][37]

Neki teoretičari su zainteresirani za razliku između kauzalnih i nekauzalnih procesa (Russell 1948; Salmon 1984.^[38][39] Ovi teoretičari često žele napraviti razliku između procesa i pseudoprocesa. Naprimjer, lopta koja se kreće kroz zrak (proces) je u suprotnosti s kretanjem sjene (pseudoproces). Prvo je uzročne prirode, dok ovo drugo nije.

Salmon (1984) tvrdi da se uzročni procesi mogu identificirati po njihovoj sposobnosti da prenesu promjenu u prostoru i vremenu. Izmjena lopte (možda oznaka olovkom) nosi sa sobom dok lopta prolazi kroz zrak. S druge strane, promjena sjene (koliko je to moguće) sjenka neće prenositi dok se kreće.

Ovi teoretičari tvrde da važan koncept za razumijevanje uzročnosti nisu uzročne veze ili uzročne interakcije, već prije identificiranje kauzalnih procesa. Prethodni pojmovi se tada mogu definirati u terminima kauzalnih procesa.

Podgrupa teorija procesa je mehanistički pogled na uzročnost. U njemu se navodi da uzročno-posljedične veze imaju nadzor nad mehanizmima. Dok se pojam mehanizma razumijeva drugačije, definicija koju je iznijela grupa filozofa koja se naziva 'Novi mehanisti' dominira literaturom.. ^[40]

Za naučno istraživanje efikasne uzročnosti, svaki od uzroka i posljedice je najbolje zamisliti kao vremenski prolazne procese.

Unutar konceptualnog okvira naučnog metoda, istraživač postavlja nekoliko različitih i suprotstavljenih vremenski prolaznih materijalnih procesa koji imaju strukturu eksperimenta, i bilježi odgovore kandidata materijala, obično s namjerom da utvrdi uzročnost u fizičkom svijetu.^[41] Naprimjer, neko bi mogao htjeti znati da li veliki unos mrkve uzrokuje kod ljudi da razviju bubonsku kugu. Količina unosa mrkve je proces koji varira od prilike do prilike. Bilježi se pojava ili nepojava naknadne bubonske kuge. Da bi se ustanovila uzročnost, eksperiment mora ispuniti određene kriterije, od kojih se ovdje spominje samo jedan primjer. Naprimjer, slučajevi pretpostavljenog uzroka moraju se postaviti tako da se javljaju u vrijeme kada je hipotetski učinak relativno malo vjerojatan u odsustvu pretpostavljenog uzroka; takva malovjerovatnost se utvrđuje empirijskim dokazima. Samo posmatranje korelacija ne implicira uzročnost i nije ni približno adekvatno za utvrđivanje uzročnosti. U skoro svim slučajevima, uspostavljanje uzročnosti se oslanja na ponavljanje eksperimenata i verovatnoća rezonovanja. Rijetko kada je uzročnost utvrđena čvršće nego što je manje ili više vjerovatna. Najpogodnije je za uspostavljanje uzročnosti ako se kontrastna materijalna stanja stvari precizno poklapaju, osim samo jednog varijabilnog faktora, možda mjerenog realnim brojem.

Treba biti oprezan u upotrebi riječi uzrok u fizici. Pravilno govoreći, pretpostavljeni uzrok i hipotetski efekat su svaki vremenski prolazni procesi. Naprimjer, sila je koristan koncept za objašnjenje ubrzanja, ali nije sama po sebi uzrok. Potrebno je više. Naprimjer, vremenski prolazni proces može se okarakterizirati određenom promjenom sile u određeno vrijeme. Takav proces se može smatrati uzrokom. Uzročnost nije inherentno implicirana u jednačinama kretanja, već se postulira kao dodatno ograničenje koje treba biti zadovoljeno (tj. uzrok uvijek prethodi njegovom učinku). Ovo ograničenje ima matematičke implikacije^[42] such as the Kramers-Kronig relations.

Uzročnost je jedan od najosnovnijih i najbitnijih pojmova fizike.^[43] Uzročna efikasnost ne može se 'proširiti' brže od svjetlosti. U suprotnom bi se mogli konstruisati referentni koordinatni sistemi (koristeći Lorentzovu transformaciju od specijalne teorije relativnosti) u kojima bi posmatrač vidio efekt koji prethodi njegovom uzroku (tj. postulat kauzalnosti bi bio narušen).

Kauzalni pojmovi pojavljuju se u kontekstu toka mase-energije. Svaki stvarni proces ima uzročnu efikasnost koja se ne može širiti brže od svjetlosti. Nasuprot tome, apstrakcija nema uzročnu efikasnost. Njen matematički izraz se ne širi u uobičajenom smislu te riječi, iako se može odnositi na virtualne ili nominalne 'brzine' s veličinama većim od svjetlosti. Naprimjer, talasni paketi su matematički objekti koji imaju brzine grupe i fazne brzine. Energija talasnog paketa putuje grupnom brzinom (pod normalnim okolnostima); budući da energija ima uzročnu efikasnost, grupna brzina ne može biti veća od brzine svjetlosti. Faza talasnog paketa putuje faznom brzinom; budući da faza nije uzročna, fazna brzina talasnog paketa može biti brža od svjetlosti.^[44]

Kauzalni pojmovi su važni u općoj relativnosti do te mjere da postojanje strijele vremena zahtijeva da se polurimanova mnogostrukost univerzuma može orijentisati, tako da su "budućnost" i "prošlost" globalno definirane veličine.

Uzročni sistem je sistem sa izlaznim i internim stanjima koji zavise samo od trenutnih i prethodnih ulaznih vrijednosti. Sistem koji ima neku zavisnost od ulaznih vrijednosti iz budućnosti (pored mogućih prošlih ili trenutnih ulaznih vrijednosti) naziva se akauzalnim sistemom, a sistem koji zavisi isključivo od buduće ulazne vrijednosti je antikauzalni sistem. Akauzalni filteri, naprimjer, mogu postojati samo kao filteri za naknadnu obradu, jer ovi filteri mogu izdvojiti buduće vrijednosti iz memorijskog bufera ili datoteke.

Austin Bradford Hill nadovezao se na rad Humea i Poppera i predložio u svom radu "Okruženje i bolest: asocijacija ili uzročnost?" da se aspekti asocijacije kao što su snaga, konzistentnost, specifičnost i temporalnost razmotre u pokušaju razlikovanja uzročno-posledičnih od nekauzalnih veza u epidemiološkoj situaciji. (Vidi Bradford-Hillovi kriteriji.) Međutim, nije primijetio da je temporalnost jedini neophodan kriterij među tim aspektima. Usmjereni aciklični grafovi (DAG) se sve više koriste u epidemiologiji kako bi pomogli u prosvjetljenju kauzalnog razmišljanja.^[45]

Psiholozi koriste empirijski pristup kauzalnosti, istražujući kako ljudi i životinje koje nisu ljudi otkrivaju ili zaključuju uzročnost na osnovu senzornih informacija, prethodnog iskustva i urođenog znanja.

Atribucija

Teorija atribucije je teorija o tome kako ljudi objašnjavaju pojedinačne pojave uzročnosti. Atribucija može biti eksterna (pripisivanje uzročnosti spoljnom agentu ili sili – tvrdnja da je neka spoljašnja stvar motivirala događaj) ili unutrašnja (pripisivanje uzročnosti faktorima unutar osobe – preuzimanje lične odgovornosti ili odgovornosti za nečije radnje i tvrdnje da je ta osoba direktno odgovorna za događaj). Ako uzročno-posljedične veze napravimo korak dalje, tip atribucije koju osoba daje utiče na njeno buduće ponašanje.

Namjera iza uzroka ili posljedice može biti pokrivena predmetom radnje. Vidi također nesreća, krivica, namjera i odgovornost.

Kauzalne moći

Dok je David Hume smatrao da se uzroci izvode iz nekauzalnih zapažanja, Immanuel Kant je tvrdio da ljudi imaju urođene pretpostavke o uzrocima. U okviru psihologije, Patricia Cheng^[7] je pokušala da pomiri Humeovski i Kantovski pogled. Prema njenoj teoriji power PC, ljudi filtriraju opažanja događaja kroz intuiciju čiji uzroci imaju moć da generiraju (ili spriječe) njihove efekte, na taj način zaključujući specifične uzročno-posljedične odnose.

Uzročnost i značaj

Naš pogled na uzročnost zavisi od toga šta smatramo relevantnim događajima. Drugi način da se sagleda izjava „munja uzrokuje grmljavinu“ je da vidimo i munju i grmljavinu kao dvije percepcije istog događaja, odnosno električnog pražnjenja koje opažamo prvo vizualno, a zatim slušno.

Imenovanje i uzročnost

David Sobel i Alison Gopnik sa Odsjeka za psihologiju UC Berkeley dizajnirali su uređaj poznat kao "detektor mrlje" koji bi se uključio kada se na njega stavi neki predmet. Njihovo istraživanje sugerira da će "čak i mala djeca lahko i brzo naučiti o novoj uzročnoj moći objekta i spontano koristiti tu informaciju u klasifikaciji i imenovanju objekta."^[46]

Percepcija pokretanja događaja

Neki istraživači kao što su Anjan Chatterjee sa Univerziteta Pennsylvania i Jonathan Fugelsang sa Univerziteta Waterloo koriste tehnike neuronauke kako bi istražili nervne i psihološke podloge uzročnih pokretačkih događaja u kojima jedan objekt uzrokuje kretanje drugog objekta. Može se manipulisati i vremenskim i prostornim faktorima.^[47]

Statistika i ekonomija obično koriste već postojeće podatke ili eksperimentalne podatke da bi zaključili uzročnost pomoću regresijskih metoda. Tijelo statističkih tehnika uključuje značajnu upotrebu regresijsk analize. Obično linearni odnos kao što je postulirano

${\displaystyle y_{i}=a_{0}+a_{1}x_{1,i}+a_{2}x_{2,i}+...+a_{k}x_{k,i}+e_{i}}$

gdje je ${\displaystyle y_{i}}$ i-ta promatranje zavisne varijable (za koju se pretpostavlja da je uzrokovana varijabla), ${\displaystyle x_{j,i}}$ za j=1,...,k je i-to opažanje na j-oj nezavisnoj varijabli (za koju se pretpostavlja da je uzročna varijabla), a ${\displaystyle e_{i}}$ je izraz greške za i-tu opservaciju (koja sadrži kombinovane efekte svih drugih uzročnih varijabli, koje moraju biti nekorelirane sa uključenim nezavisnim varijablama). Ako postoji razlog vjerovati da nijedan od ${\displaystyle x_{j}}$s nije uzrokovan y, tada se dobivaju procjene koeficijenata ${\displaystyle a_{j}}$. Ako se odbije nulta hipoteza da je ${\displaystyle a_{j}=0}$, onda je alternativna hipoteza da ${\displaystyle a_{j}\neq 0}$ i ekvivalentno da ${\displaystyle x_{j}}$ uzrokuje y ne može se odbaciti. S druge strane, ako se nulta hipoteza da ${\displaystyle a_{j}=0}$ ne može odbaciti, onda je ekvivalentno hipoteza da nema uzročnog efekta ${\displaystyle x_{j}}$ na yne može se odbiti. Ovdje je pojam uzročnosti jedan od doprinosnih uzročnosti kao što je diskutovano gore: Ako je prava vrijednost ${\displaystyle a_{j}\neq 0}$, onda promjena u ${\displaystyle x_{j}}$ će rezultirati promjenom y osim ako se neka druga uzročna varijabla, bilo uključena u regresiju ili implicitna u terminu greške, promijeni na takav način da se tačno poništi njen učinak; stoga promjena u ${\displaystyle x_{j}}$ "nije dovoljna" za promjenu y. Isto tako, promjena ${\displaystyle x_{j}}$ "nije neophodna" za promjenu y, jer promjena u y može biti uzrokovana nečim implicitnim u terminu greške (ili neka druga uzročna eksplanatorna varijabla uključena u model).

Gornji način testiranja uzročnosti zahtijeva vjerovanje da ne postoji obrnuta uzročnost, u kojoj bi y uzrokovao ${\displaystyle x_{j}}$. Ovo uvjerenje se može uspostaviti na jedan od nekoliko načina. Prvo, varijabla ${\displaystyle x_{j}}$ može biti neekonomska varijabla: na primjer, ako se pretpostavlja da količina padavina ${\displaystyle x_{j}}$ utiče na buduću cijenu y neke poljoprivredne robe , nemoguće je da u stvari buduća cijena utiče na količinu padavina (pod uvjetom da se nikada ne pokuša stvaranje oblaka). Drugo, tehnika instrumentalne varijable može se koristiti za uklanjanje bilo kakve obrnute uzročnosti, uvođenjem uloge za druge varijable (instrumente) za koje se zna da zavisne varijable nisu pod utjecajem. Treće, može se pozvati na princip da efekti ne mogu prethoditi uzrocima, uključivanjem na desnoj strani regresije samo varijabled koje u vremenu prethode zavisnoj varijabli; ovaj princip se poziva, naprimjer, u testiranju za Grangerovu kauzalnost i u njegovom multivarijantnom analogu, vektorska autoregresija, od kojih oba kontroliraju zaostale vrijednosti zavisne varijable dok testiraju uzročne efekte zaostalih nezavisnih varijabli.

Regresiona analiza kontroliše druge relevantne varijable, tako što ih uključuje kao regresore (objašnjavajuće varijable). Ovo pomaže da se izbjegnu lažni zaključci o uzročnosti zbog prisustva treće, temeljne varijable koja utiče i na potencijalno uzročnu varijablu i na potencijalno uzrokovanu varijablu: njen učinak na potencijalno uzrokovanu varijablu zahvata se direktnim uključivanjem u regresiju, tako da taj efekt neće biti prihvaćen kao indirektni efekt kroz potencijalno uzročnu varijablu od interesa. S obzirom na gore navedene procedure, slučajna (za razliku od uzročne) korelacija može se vjerovatno odbaciti ako su uzorci podataka veliki i ako rezultati regresije prođu testove unakrsne validacije koji pokazuju da korelacije vrijede čak i za podatke koji nisu korišteni u regresiji. Sa sigurnošću tvrditi da zajednički uzrok nema i da regresija predstavlja pravu kauzalnu strukturu je „u principu“ nemoguće.^[48]

Osim konstruiranja statističkih modela opservacijskih i eksperimentalnih podataka, ekonomisti koriste aksiomatske (matematičke) modele da bi zaključili i predstavili uzročne mehanizme. Visoko apstraktni teorijski modeli koji izoluju i idealizuju jedan mehanizam dominiraju mikroekonomijom. U makroekonomiji, ekonomisti koriste široke matematičke modele koji su kalibrisani na osnovu historijskih podataka. Podgrupa kalibriranih modela, dinamička stohastička opća ravnoteža (DSGE) modeli koriste se za predstavljanje (na pojednostavljen način) cjelokupne ekonomije i simulaciju promjena u fiskalnoj i monetarnoj politici.^[49]

Za kontrolu kvaliteta u proizvodnji 1960-ih, Kaoru Ishikawa razvio je dijagram uzroka i posljedice, poznat kao Ishikawa dijagram ili dijagram riblje kosti. Dijagram kategorizira uzroke, naprimjer u šest glavnih kategorija prikazanih ovdje. Ove kategorije se zatim dalje dijele. Ishikawain metod identificira "uzroke" u sesijama brainstorminga (bombardovanje idejama) koje se provode među različitim grupama uključenim u proces proizvodnje. Ove grupe se zatim mogu označiti kao kategorije na dijagramima. Upotreba ovih dijagrama se sada proširila izvan kontrole kvaliteta i koriste se u drugim oblastima upravljanja i u dizajnu i inženjerstvu. Ishikawa dijagrami su kritikovani jer nisu napravili razliku između neophodnih i dovoljnih uslova. Čini se da Ishikawa nije ni bio svjestan ove razlike.^[50]

U raspravi o historiji, događaji se ponekad smatraju kao da su na neki način agenti koji mogu dovesti do drugih historijskih događaja. Dakle, kombinacija slabe žetve, teškoća seljaka, visokih poreza, nedostatka zastupljenosti naroda i kraljevske nesposobnosti spadaju u „uzroke“ Francuske revolucije. Ovo je donekle Platonovski i Hegelovski stav da reifikuje uzroke kao ontološke entitete. U aristotelovskoj terminologiji, ova upotreba je približna slučaju „efikasnog“ uzroka.

Neki filozofi historije kao što je Arthur Danto tvrdili su da „objašnjenja u historiji i drugde” opisuju „ne samo događaj – nešto što se dešava – već promjenu ".^[51] Like many practicing historians, they treat causes as intersecting actions and sets of actions which bring about "larger changes", in Danto's words: to decide "what are the elements which persist through a change" is "rather simple" when treating an individual's "shift in attitude", but "it is considerably more complex and metaphysically challenging when we are interested in such a change as, say, the break-up of feudalism or the emergence of nationalism".^[52]

Velik dio historijske debate o uzrocima fokusiran je na odnos između komunikativnih i drugih radnji, između pojedinačnih i ponovljenih, te između akcija, strukture djelovanja ili grupe i institucijskih konteksta i širih skupova uvjeta.^[53] John Gaddis napravio je razliku između izuzetnih i općih uzroka (prateći Marca Blocha) i između "rutinskih" i "izrazitih veza" u uzročno-posljedičnim odnosima: "u objašnjavanju onoga što se dogodilo u Hirošimi 6. avgusta 1945., pridajemo veći značaj činjenici da je predsjednik Truman naredio bacanje atomske bombe nego odluci vojnog zrakoplovstva da izvrši njegova naređenja."^[54] Također je ukazao na razliku između neposrednih, srednjih i udaljenih uzroka.Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nevaljani nazivi, npr. možda ih je previše

Prema zakonu i sudskoj praksi, pravni razlog mora biti dokazan da se smatra okrivljeni odgovornim za zločin ili prekršaj (tj. građanska nepravda kao što je nemar ili propust). Mora se dokazati da uzročnost ili "dovoljna uzročna veza" povezuje radnje okrivljenog sa krivičnim događajem ili štetom u pitanju. Uzročna veza je također bitan pravni element za koji se mora dokazati da se kvalifikuje za mjere pravnog lijeka prema međunarodnom trgovinskom pravu.^[55]

Vedski period (oko 1750–500 p. n. e.) književnost ima istočnjačko porijeklo karme.^[56] Karma je vjerovanje koje drže Sanatana Dharma i glavne religije da radnje osobe izazivaju određene efekte u sadašnjem životu i/ili u budućem životu, pozitivno ili negativno. Različite filozofske škole (darshane) pružaju različite prikaze ove teme. Doktrina satkaryavade potvrđuje da je posljedica na neki način svojstvena uzroku. Posljedica je dakle ili stvarna ili prividna modifikacija uzroka. Doktrina asatkaryavade potvrđuje da posljedica nije prirođena u uzroku, već da je novo nastajanje. Vidi Nyaya za neke detalje teorije uzročnosti u Nyaya školi. U Brahma Samhita, Brahma opisuje Krišnu kao glavnog uzroka svih uzroka.^[57]

Bhagavad-gītā 18.14 identificira pet uzroka za bilo koju akciju (znajući koji se može usavršiti): tijelo, individualna duša, čula, napori i nadduša.

Prema Monier-Williamsu, u Nyāya teoriji uzročnosti iz Sutre I.2.I,2 u Vaisheshika filozofiji, kauzalno nepostojanje je efektivno nepostojanje; ali, ne efektivno nepostojanje od kauzalnog nepostojanja. Uzrok prethodi efektu. Kod metafora niti i tkanine, tri su uzroka:

1. Uzrok koinherentnosti: koji je rezultat značajnog kontakta, 'bitnih uzroka', niti su bitne za tkaninu, što odgovara Aristotelovom materijalnom uzroku.
2. Nesupstancijski uzrok: Metodi stavljanja niti u tkaninu, koje odgovaraju Aristotelovom formalnom uzroku.
3. Instrumentalni uzrok: Alati za izradu tkanine, koji odgovaraju Aristotelovom efikasnom uzroku.

Monier-Williams je također predložio da se Aristotelova i Nyaya kauzalnost smatraju uslovnim agregatima neophodnim za čovjekov produktivan rad.^[58]

Karma je princip kauzalnosti koji se fokusira na 1) uzroke, 2) akcije, 3) efekte, pri čemu su fenomeni uma ti koji vode radnje koje akter izvodi. Budizam trenira glumčeve akcije za stalne i neizmišljene vrline ishode koji imaju za cilj smanjenje patnje. Ovo prati strukturu Subjekt–glagol–objekt. Opća ili univerzalna definicija pratityasamutpada (ili "zavisnog nastanka" ili "zavisnog nastajanja" ili "međuzavisnog konastajanja") je da sve nastaje u zavisnosti od višestrukih uzroka i uslova; ništa ne postoji kao jedinstveni, nezavisni entitet. Tradicionalni primjer u budističkim tekstovima je tri štapa koji stoje uspravno i naslonjeni jedan na drugi i podržavaju jedan drugog. Ako se jedan štap oduzme, druga dva će pasti na zemlju.^[59][60]

Uzročnost u pristupu budističke škole Chittamatrin, budistička škola Asanga (c. 400 CE) koja je samo umna, tvrdi da objekti uzrokuju svijest u slici uma. Budući da uzroci prethode efektima, koji moraju biti različiti entiteti, onda su subjekt i objekt različiti. Za ovu školu, ne postoje objekti koji su entiteti van svesti koja opaža. Chittamatrin i Yogachara Svatantrika škole prihvataju da ne postoje objekti izvan posmatračeve kauzalnosti. Ovo u velikoj mjeri slijedi Nikayasovski pristup.^{[61][62][63][64]}

Vaibhashika (oko. 500 CE) je rana budistička škola koja favorizuje direktan kontakt sa objektom i prihvata istovremene uzroke i posljedice. Ovo se zasniva na primjeru svijesti koji kaže da su namjere i osjećaji međusobno prateći mentalni faktori koji se podržavaju kao motke u tronošcu. Nasuprot tome, simultani odbacivači uzroka i posljedice kažu da ako posljedica već postoji, onda ne može ponovo djelovati na isti način. Način na koji se prihvataju prošlost, sadašnjost i budućnost je osnova za gledišta uzročnosti različitih budističkih škola.^[65][66][67]

Sve klasične budističke škole podučavaju karmu. „Zakon karme je posebna instanca zakona uzroka i posljedice, prema kojem su sva naša djela tijela, govora i uma uzroci, a sva naša iskustva su njihovi efekti."^[68]

Aristotel je identifikovao četiri vrste odgovora ili načina objašnjenja na različita "zašto?" pitanja. Smatrao je da su za bilo koju temu važne sve četiri vrste objašnjenja, svaka za sebe. Kao rezultat tradicionalnih specijaliziranih filozofskih posebnosti jezika, s prijevodima između starogrčkog, latinskog i engleskog, riječ 'uzrok' se danas nalazi u specijalizovanim filozofskim spisima koji se koriste za označavanje Aristotelove četiri vrste.^[22][69] U običnom jeziku postoje različita značenja riječi uzrok, a najčešće se odnosi na efikasan uzrok, što je tema ovog članka.

• Materijalni uzrok, materijal odakle je neka stvar došla ili ono što opstaje dok se mijenja, kao naprimjer, nečija majka ili bronza statue (vidi također teorija supstancije).^[70]
• Formalni uzrok, pri čemu dinamička "forma" ili statički "oblik" stvari određuje svojstva i funkciju, kao što se čovjek razlikuje od kipa čovjeka ili kao što se kip razlikuje od grude bronza.^[71]
• Efikasan uzrok, koji daje prvi relevantan pokret, kao što čovjek podiže stijenu ili podiže statuu. Ovo je glavna tema ovog članka.
• Konačni uzrok, kriterijum završetka ili kraj; može se odnositi na akciju ili na neživi proces. Primjeri: Sokrat se šeta nakon večere radi svog zdravlja; Zemlja pada na najniži nivo jer je to njena priroda.

Od četiri Aristotelove vrste ili načina objašnjenja, samo jedan, 'djelotvorni uzrok' je uzrok kako je definirano u glavnom paragrafu ovog članka. Ostala tri načina objašnjenja mogu biti predstavljeni materijalni sastav, struktura i dinamika i, opet, kriterij dovršenosti. Riječ koju je Aristotel koristio bila je αἰτία. Za sadašnju svrhu, ta grčka riječ bi bila bolje prevedena kao "objašnjenje" nego kao "uzrok" jer se te riječi najčešće koriste u sadašnjem engleskom jeziku. Drugi prevod Aristotela je da je mislio na "četiri razloga" kao četiri vrste odgovora na pitanja "zašto".^[22]

Aristotel je pretpostavio efikasnu kauzalnost kao upućivanje na osnovnu činjenicu iskustva, koja se ne može objasniti ili svoditi na nešto što je fundamentalnije ili bazno.

U nekim Aristotelovim djelima, četiri uzroka su navedena kao (1) suštinski uzrok, (2) logička osnova, (3) pokretački uzrok i (4) konačni uzrok. U ovom popisu, izjava o suštinskom uzroku je demonstracija da je naznačeni objekt u skladu s definicijom riječi koja se na njega odnosi. Izjava o logičkom osnovu je argument zašto je iskaz objekta istinit. Ovo su daljnji primjeri ideje da je "uzrok" općenito u kontekstu Aristotelove upotrebe "objašnjenje".^[22]

Riječ "efikasnost" koja se ovdje koristi također se može prevesti od Aristotela kao "pokretanje" ili "iniciranje".^[22]

Efikasna uzročnost je bila povezana sa Aristotelovom fizikom, koja je prepoznala četiri elementa (zemlju, vazduh, vatru, vodu), i dodala peti element (eter). Voda i zemlja po svom suštinskom svojstvu gravitas ili težine suštinski padaju prema, dok se vazduh i vatra svojim suštinskim svojstvom levitas ili lakoća suštinski uzdižu iz Zemljinog centra – nepokretnog centra univerzuma – u ravnu liniju dok ubrzava tokom približavanja supstance svom prirodnom mestu.

Kako je zrak ostao na Zemlji, međutim, i nije pobjegao sa Zemlje dok je na kraju postigao beskonačnu brzinu - apsurd - Aristotel je zaključio da je svemir konačne veličine i da sadrži nevidljivu supstancu koja je držala planetu Zemlju i njenu atmosferu, sublunarnu sferu , sa središtem u svemiru. A budući da nebeska tijela pokazuju vječno, neubrzano kretanje koje kruži oko planete Zemlje u nepromjenjivim odnosima, Aristotel je zaključio da se peti element, "aither", koji ispunjava prostor i sastavlja nebeska tijela, suštinski kreće u vječnim krugovima, jedino konstantno kretanje između dvije tačke. (Objekat koji putuje pravolinijom od tačke A do B i nazad mora se zaustaviti u bilo kojoj tački pre nego što se vrati u drugu.)

Prepuštena samoj sebi, stvar pokazuje „prirodno kretanje“, ali može — prema Aristotelovoj metafizici — pokazati „prisilno kretanje“ koje daje efikasan uzrok. Oblik biljaka daje biljkama procese ishrane i razmnožavanja, oblik životinja dodaje kretanje, a oblik čovječanstva dodaje razum na njih. Stijena obično pokazuje „prirodno kretanje“—objašnjeno materijalnim uzrokom stijene da se sastoji od elementa zemlje—ali živo biće može podići stijenu, „prisilno kretanje“ skreće stijenu s njenog prirodnog mjesta i prirodnog kretanje. Kao daljnju vrstu objašnjenja, Aristotel je identificirao konačni uzrok, specificirajući svrhu ili kriterij dovršetka u svjetlu kojeg nešto treba razumjeti.

Sam Aristotel je objasnio,

"Uzrok" znači (a) u jednom smislu, da kao rezultat čijeg prisustva nešto nastaje - npr. bronza kipa i srebro čaše, i klase koje to sadrže, tj. materijalni uzrok;

(b) u drugom smislu, oblik ili obrazac; odnosno suštinska formula i klase koje je sadrže—npr. odnos 2:1 i broj uopšte je uzrok oktave—i delova formule, tj. formalni uzrok.

(c) izvor prvog početka promjene ili odmora; npr. čovjek koji planira je uzrok, a otac je uzrok djeteta, i općenito ono što proizvodi je uzrok onoga što je proizvedeno, a ono što mijenja onog što se mijenja tj. 'efikasni uzrok.

(d) isto što i "kraj"; odnosno konačni uzrok; npr. kako je "kraj" hodanja zdravlje. Jer zašto čovjek hoda? "Biti zdrav", kažemo, i time smatramo da smo obezbijedili uzrok konačni uzrok).

(e) Sva ona sredstva za postizanje cilja koja nastaju na poticaj nečeg drugog, kao što su, na primjer, smanjenje masti, čišćenje, lijekovi i instrumenti uzroci zdravlja; jer svi oni imaju cilj kao svoj cilj, iako se međusobno razlikuju kao neki instrumenti, a drugi radnje [tj. neophodni uslovi.^[72]

Aristotel je dalje razabrao dva načina uzročnosti: pravilnu (prethodnu) uzročnost i slučajnu (slučajnu) uzročnost. Svi uzroci, pravi i slučajni, mogu se govoriti kao potencijalni ili kao stvarni, posebni ili generički. Isti jezik se odnosi na efekte uzroka, tako da se generički efekti pripisuju generičkim uzrocima, posebni efekti određenim uzrocima, a stvarni efekti operativnim uzrocima.

Izbjegavajući beskonačni regres, Aristotel je zaključio o prvom pokretaču — nepokretnom pokretaču. Pokret prvog pokretača takođe je morao biti uzrokovan, ali, budući da je nepokretan, morao se kretati samo prema određenom cilju ili želji.

Dok je vjerodostojnost kauzalnosti prihvaćena u pironizmu,^[73] podjednako je prihvaćeno da je moguće da ništa nije uzrok ničemu.^[74]

U skladu sa aristotelovskom kosmologijom, Toma Akvinski je postavio hijerarhiju dajući prioritet Aristotelova četiri uzroka: "konačni > efikasni > materijalni > formalni ".^[75] Akvinski je nastojao da identifikuje prvi efikasan uzrok – sada jednostavno prvi uzrok – kako bi se svi složili, rekao je Akvinski, da ga nazovu Bog. Kasnije u srednjem vijeku, mnogi učenjaci su priznali da je prvi uzrok bio Bog, ali su objasnili da se mnogi zemaljski događaji dešavaju unutar Božjeg plana ili plana, te su stoga učenjaci tražili slobodu da istraže brojne „sekundarne uzroke“.^[76]

Za aristotelovsku filozofiju prije Akvinskog, riječ uzrok imala je široko značenje. To je značilo 'odgovor na pitanje zašto' ili 'objašnjenje', a aristotelovci su prepoznali četiri vrste takvih odgovora. Sa završetkom Srednjeg vijeka, u mnogim filozofskim upotrebama, značenje riječi 'uzrok' se suzilo. Često je gubio to široko značenje i bio je ograničen samo na jednu od četiri vrste. Za autore kao što su Niccolò Machiavelli, u polju političkog mišljenja, i Francis Bacon, što se tiče nauke uopštenije, Aristotelov pokretački uzrok bio je u fokusu njihovog interesovanja. Široko korištenu modernu definiciju kauzalnosti u ovom novom suženom smislu pretpostavio je David Hume.^[75] On je poduzeo epistemološko i metafizičko istraživanje pojma pokretačkog uzroka. Negirao je da ikada možemo uočiti uzrok i posljedicu, osim razvijanjem navike ili običaja uma gdje povezujemo dvije vrste predmeta ili događaja, koji su uvijek susjedni i koji se javljaju jedan za drugim.^[10] U dijelu III, XV odeljak svoje knjige Traktat o ljudskoj prirodi, Hume je ovo proširio na listu od osam načina da se procjeni da li dve stvari mogu biti uzrok i posledica prva tri:

1. "Uzrok i posljedica moraju biti susjedni u prostoru i vremenu."

2. "Uzrok mora biti prije posljedice."

3. "Mora postojati stalna zajednica između uzroka i posljedice. 'Uglavnom ovaj kvalitet čini odnos."

I onda dodatno postoje tri povezana kriterija koji dolaze iz našeg iskustva i koji su "izvor većine naših filozofskih razmišljanja":

4. "Isti uzrok uvijek proizvodi isti učinak, a isti učinak ne nastaje samo iz istog uzroka. Ovaj princip mi izvodimo iz iskustva i izvor je većine naših filozofskih razmišljanja."

5. Na osnovu gore navedenog, Hume kaže da "tamo gdje nekoliko različitih objekata proizvodi isti efekat, to mora biti zahvaljujući nekom kvalitetu, za koji otkrivamo da je među njima uobičajen."

6. I „zasnovan na istom razlogu“: „Razlika u efektima dva slična predmeta mora proizaći iz onog posebnog u čemu se razlikuju“.

A onda još dva:

7. "Kada se bilo koji predmet povećava ili smanjuje s povećanjem ili smanjenjem svog uzroka, 'treba se smatrati složenim efektom, izvedenim iz sjedinjenja nekoliko različitih posljedica, koje proizlaze iz nekoliko različitih dijelova uzroka."

8. "Objekt, koji postoji u bilo koje vrijeme u svom punom savršenstvu bez ikakvog efekta, nije jedini uzrok tog efekta, već zahtijeva da mu pomogne neki drugi princip, koji može unaprijediti njegov utjecaj i djelovanje.

1949. godine, fizičar Max Born je razlikovao determinaciju od uzročnosti. Za njega je determinacija značila da su stvarni događaji toliko povezani zakonima prirode da se sigurno pouzdana predviđanja i retrodikcije mogu napraviti iz dovoljno postojećih podataka o njima. On opisuje dvije vrste uzročnosti: nomična ili generička uzročnost i singularna uzročnost. Nomička kauzalnost znači da su uzrok i posljedica povezani više ili manje sigurnim ili vjerojatnim općim zakonima koji pokrivaju mnoge moguće ili potencijalne slučajeve; ovo se može prepoznati kao vjerovatnoćna verzija Humeovog kriterija 3. Povod singularne uzročnosti je posebna pojava određenog kompleksa događaja koji su fizički povezani antecedencijama i blizinom, koji se mogu prepoznati kao kriteriji 1 i 2.^[12]

• Spirtes, Peter, Clark Glymour and Richard Scheines Causation, Prediction, and Search, MIT Press, ISBN 0-262-19440-6
• University of California journal articles, including Judea Pearl's articles between 1984 and 1998 Search Results - Technical Reports Arhivirano 5. 7. 2022. na Wayback Machine.
• Miguel Espinoza, Théorie du déterminisme causal, L'Harmattan, Paris, 2006. ISBN 2-296-01198-5.

• Uzročnost na PhilPapersu
• Uzročnost na sajtu Ontološkog projekta Univerziteta u Indijani
• Causation – Internet Encyclopedia of Philosophy
• Metaphysics of Science – Internet Encyclopedia of Philosophy
• Causal Processes at the Stanford Encyclopedia of Philosophy
• The Art and Science of Cause and Effect – A slide show and tutorial lecture by Judea Pearl
• Donald Davidson: Causal Explanation of Action Arhivirano 24. 7. 2009. na Wayback Machine – The Internet Encyclopedia of Philosophy
• Causal inference in statistics: An overview – By Judea Pearl (septembar 2009)
• An R implementation of causal calculus
• TimeSleuth - A tool for discovering causality