Atomski napad na Hiroshimu i Nagasaki desio se 6. i 9. augusta 1945. i bio je direktan povod za japansku kapitulaciju 15. augusta kojom je završen Drugi svjetski rat. Pretpostavlja se da je 129.000 ljudi poginulo u napadima, a da je dva puta više umrlo od direktnih posljedica: radijacije, gladi, opekotina itd. Skoro 70 godina poslije napada ljudi i dalje umiru od posljedica atomskih bombi jer je kod preživjelih ustanovljen natprosječan broj oboljelih od raka i visokog krvnog pritiska.
Atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki bile su prve i dosad jedine takve bombe koje su korištene u ratu. Ta dva grada postali su važan simbol u borbi za svijet bez atomskog oružja.
Prethodna dešavanja
U junu 1945. Japanci su bili potučeni na svim većim frontovima. Međutim, Japan nije bio pobjeđen i pretpostavljalo se da su imali 2 miliona vojnika i jedan veći broj pilota kamikaza spremnih da po svaku cijenu brane japanska ostrva. Američko ratno rukovodstvo je htjelo izbjeći invaziju ostrva jer su znali da bi imali velike gubitke u ljudstvu. Iako je japanski car uvidio da je rat izgubljen i htio ga je okončati što prije, japansko ratno vodstvo je još uvijek mislilo da imaju šanse za pobjedu te nije prihvatalo ni pomisao na kapitulaciju. U Potsdamskoj deklaraciji od 26. jula1945. savezničke sile zaprijetile su Japanu "totalnim razaranjem" ukoliko ne prihvate kapitulaciju, što je japanska vojska energično odbila.
Istovremeno s tim dešavanjima, naučni projekt pod imenom Projekt "Manhattan" završio je radove započete 1942 - rad na atomskom naoružanju koje je bilo namjenjeno da se upotrijebi u ratu protiv nacističkeNjemačke. Iako su nacisti kapitulirali 9. maja, radovi na projektu su nastavljeni; testiranje ove moćne bombe 13. jula je završeno sa dobrim rezultatima. Američki predsjednik Harry S. Truman htio je brz završetak rata s Japanom i odobrio je korištenje atomske bombe, da bi se na taj način Japan primorao na kapitulaciju.
Izbor Hiroshime i Nagasakija za ciljeve napada
Napadima su prethodile intenzivne diskusije o izboru ciljeva napada. Osnovni preduslov je bio da ciljevi moraju imati vojnu važnost. Jedan od prijedloga, stari japanski carski grad Kyoto, je otpao. Umjesto toga, izabrani su gradovi Hiroshima i Kokura. Od svih 66 većih gradova u Japanu, 59 ih je bilo već dosta razrušeno u ranijim napadima, a ova dva grada su do tada bila uglavnom pošteđena od većih razaranja. Zbog velike oblačnosti nad Kokurom na dan napada, avioni su nastavili prema Nagasakiju, pa je bomba bačena na taj grad, iako je oblačnost bila još veća. Alternativa je bila da se napad odgodi.
Napad na Hiroshimu
Hiroshima poslije napada
Prva atomska bomba,[2]Mališan pala je na industrijski grad Hiroshima ujutro 6. augusta 1945. u 8 sati i 15 minuta. Bila je to bomba bazirana na uraniju, s razarajućom moći od 15-16 kilotona TNT-a (iako neki izvori imaju drugačije podatke, ovaj se smatra najpouzdanijim). Bomba je imala formu cilindra, 305 cm dužine, dijametra 71 cm a bila je teška oko 4 tone (4 000 kg), od toga je 60 kg bio uranij.
Napad je predvodio pukovnik Paul Tibbets, koji je upravljao avionom iz kojeg je bačena bomba na Hiroshimu - Enola Gay. Učestvovalo je 7 aviona tipa B-29. Bomba je bačena sa visine od 10.000 metara, a detonirala se oko 550–580 m iznad zemlje s ciljem da se dobije maksimalan efekat.
Ranije procjene govore da je na licu mjesta u detonacijama ili od posljedica ranjavanja u nekoliko narednih dana ubijeno između 90.000 i 120.000 stanovnika Hiroshime i okolnih sela. Zvaničnici grada Hiroshime su 2013. godine objavili nove podatke o broju žrtava stradalim u eksploziji atomske bombe i naknadnim žrtvama radijacije. Prema tim podacima, nastradalo je ukupno 557.478 osoba, od čega je 277.996 direktnih žrtava eksplozije, dok su ostale žrtve radijacije.[3]
Napad na Nagasaki
Nagasaki, 9. august 1945. Član posade jednog od B-29 aviona slikao je ovaj gljivičasti oblak visine 18 km.
Druga bomba, Debeljko, pala je na grad Nagasaki 9. augusta u 11 sati i 2 minute prije podne. Ova je bomba imala još jaču razarajuću moć nego prva, cirka 21-25 kilotona TNT-a, a eksplodirala je na oko 500 m visine. Imala je formu jajeta, dužina 325 cm, dijametar od 153 cm, a njena težina je bila 4.650 kg. Ova je bomba bila bazirana na plutoniju.
Prvobitni cilj napada je bio grad Kokura, ali zbog velike oblačnosti i nepogodnih vremenskih prilika, avioni su nastavili prema Nagasakiju, pa su bombe bačene na taj grad, iako je oblačnost bila još veća. Alternativa je bila da se napad odgodi. Pretpostavlja se da je u ovom gradu poginulo između 60.000 i 70.000 ljudi u direktnom napadu ili u nekoliko narednih dana.
Ovaj napad je predvodio major Charles W. Sweeney, u avionu tipa B-29 pod imenom Bock's Car.
Vojno-politički rezultati napada
Atomski napadi na Hiroshimu i Nagasaki dali su japanskom caru mogućnost da se suprostavi vojnom vrhu koji je bio protiv bilo kakvog oblika predaje. Njegov govor emitovan na radiju 14. augusta u kojem je rekao da Japan "mora prihvatiti situaciju i snositi posljedice" smatra se završnom riječi rata, što se tiče Japana. Dan poslije, 15. augusta1945. godine, Japan je kapitulirao, a ugovor o kapitulaciji potpisan je 2. septembra na američkom ratnom brodu USS Missoury u blizini Tokija.
Trebalo je mnogo vremena da bi svijet shvatio potpune posljedice atomskog bombardovanja zbog cenzure koja je uslijedila prema preživjelima i novinarima. Čak ni danas nisu poznate potpune cifre o poginulima.
Debata o ispravnosti bombardovanja
Za
Američki zvanični stav glasi da je do atomskog bombardovanja moralo doći jer bi posljedice invazije na japanska ostrva uzela prevelike žrtve. Do tada je već oko 200.000 američkih vojnika poginulo samo u ratu sa Japanom, u borbi za Okinawu maj-juni 1945 poginulo je oko 110.000 japanskih i 12.000 američkih vojnika. Japanske trupe su grčevito branile svaki pedalj zemlje sa svim mogućim sredstvima, civilne žrtve su se mjerile u stotinama hiljada.
Do predsjednika Trumana došle su procjene da bi moguća invazija mogla koštati života oko pola miliona američkih vojnika i još više japanskih civila, sa obzirom na bitku za Okinawu i žestinu tamošnjih borbi. Iako je broj žrtava od atomskih bombi premašio sve procjene (radijacija je bila i tada poznata, ali njen efekat je bio potcjenjivan), smatra se da bi broj žrtvava jednog konvencionalnog rata, uključujući invaziju japanskih ostrva i borbe lice u lice, odnio daleko više života.
Branioci atomskih napada također podsjećaju na naredbu izdatu od japanskog ministarstva odbrane 1. augusta1944, u kojoj se prijeti strijeljanjem preko 100.000 zarobljenih savezničkih vojnika u slučaju američke invazije japanskih ostrva.
Neki historičari tvrde da su SAD htjele brz završetak rata da bi na taj način izbjegli sovjetski prodor na istok.
Protiv
Kritičari atomskog bombardovanja tvrde da je Japan pokušavao početi pregovore o kapitulaciji, ali da su ih Amerikanci ignorisali. Umjesto toga, upotrijebili su atomsko naoružanje najviše da bi prestrašili buduće neprijatelje, Sovjetski savez. Također se špekuliše da SAD nisu htjele da veliki novac uložen u Manhattan projekat ode u nepovrat bez da se novo oružje upotrijebi.
Neki kritičari također tvrde da ni iz vojno-strateškog pogleda nije bilo razloga za upotrebu atomskih bombi. Velika bombardovanja i razaranja japanskih gradova su već bila uništila njihovu vojnu industriju i prehrambenu proizvodnju do te mjere da su bili u kritičnom stanju. Na to se mora dodati sovjetsko proglašenje rata Japanu; pitanje nije bilo da li su Japanci spremni na nastavak ratovanja - oni više nisu mogli ratovati zbog nedostataka oružja i prehrane.
Jedan od kritičara upotrebe atomskog naoružanja bio je i Albert Einstein. On je ranije, pod strahom da bi nacisti mogli napraviti atomsku bombu, zajedno sa drugim istaknutim fizičarima potpisao pismo u kojem se zahtjeva od predsjednika Roosevelta da usavrši atomsko naoružanje. Kada je kasnije vidio pustoš i razaranje na mjestu atomskih bombardovanja , predomislio se. Američki generali Douglas MacArthur i Dwight D. Eisenhower su također bili kritičari upotrebe atomskog oružja. Međutim posljedice atomske bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki vide se i danas s pojavama tumora i povišenog krvnog pritiska kod pojedinih stanovnika zemlje.
Atomic Bomb Casualty Commission - ABCC
Komisija za žrtve atomske bombe (Atomic Bomb Casualty Commission - ABCC) bila je komisija koja je osnovana 1946. godine u skladu s predsjedničkom uredbom Harryja S. Trumana. Jedini cilj komisije bio je istraživanje preživjelih od atomskih bombi, jer su vjerovali da će imati rijetku priliku za to, sve dok se ne dogodi sljedeći svjetski rat.[4][5] Zbog toga je ova komisija istraživala zdravlje Hibakusha, ali ih nije liječila. Američki lideri su smatrali da bi liječenje Hibakusha predstavljalo priznavanje odgovornosti za njihova oštećenja. Kao rezultat toga, Hibakusha su se osjećali kao pokusni subjekti od strane komisije ABCC.[4][6][7][8]
ABCC komisija je takođe fokusirala svoja istraživanja na oblast Nishiyama u Nagasakiju. Između hipocentra i Nishiyame nalazile su se planine koje su sprečile da zračenje i toplota eksplozije direktno stignu do Nishiyame, pa nije bilo štete. Međutim, usled padajaće pepela i kiše, otkriveno je da je prisutno značajno zračenje. Zbog toga su nakon rata sprovedena zdravstvena ispitivanja bez obaveštavanja stanovništva o njihovom cilju.[9] Istraživanja u Nishiyami su prvobitno sprovela američka vojska, ali su kasnije predata ABCC komisiji.
Nekoliko meseci nakon atomskih bombardovanja, ljudi u Nishiyami su pokazali značajan porast broja belih krvnih zrnaca. Kod životinja može se razviti leukemija nakon potpune izloženosti zračenju, pa je odlučeno da se istraži šta se dešava kod ljudi. Takođe, kod ljudi su otkriveni slučajevi osteosarkoma nakon oralnog unosa radioaktivnog materijala.[9][10] Prema izveštaju koji je napisala ABCC komisija, stanovnici oblasti Nishiyama, koji nisu direktno pogođeni atomskim bombardovanjem, bili su idealna populacija za posmatranje efekata preostalog zračenja.[9][10]
Sjedinjene Američke Države nastavile su istraživanje preostalog zračenja nakon što je Japan postao nezavistan, ali rezultati nikada nisu preneseni stanovnicima Nishiyame.[11] Kao rezultat toga, stanovnici su nakon Drugog svetskog rata nastavili sa poljoprivredom, a broj pacijenata sa leukemijom se povećao i više ljudi je umiralo.[11]
Nakon atomskih bombardovanja, japanski naučnici su želeli da istraže kako bi pomogli u lečenju hibakusha, ali SCAP nije dozvolio Japancima da istražuju štetu izazvanu atomskom bombom.[9] Pravila su bila posebno stroga do 1946. godine, što je dovelo do većeg broja smrtnih slučajeva od zračenja.[12]
Ako su Hibakusha odbili da se podvrgnu rutinskim medicinskim pregledima, ABCC im je prijetio da će ih odvesti pred vojni sud zbog ratnih zločina. Pored toga, kada su Hibakusha umirali, ABCC je lično odlazio u njihove kuće i odvozio njihova tijela na obdukciju.[13] Komisija ABCC je također pokušala da odvede tijela mrtvorođenih blizanaca za istraživanje.[14] Smatra se da je najmanje 1.500 organa poslano na Armed Forces Institute of Pathology u Washington.[13]
^ ab"Recommendations for Continued Study of the Atomic Bomb Casualties", Papers of James V. Neel, M.D., Ph.D. Manuscript Collection No. 89 of the Houston Academy of Medicine, Texas Medical Center Library.
^NHK Special (2023). Atomic bomb initial investigation The hidden truth:Hayakawa Shobo pp. 124–125. (原爆初動調査 隠された真実 (ハヤカワ新書) NHKスペシャル取材班 (著) pp. 124–125.) ISBN 978-4-153-40012-2
