Strategija Japana bila je zauzeti velike prostore od Kine do Havajskih ostrva i zatim se postaviti u defanzivnu strategiju, dok Saveznicima ne bi ponestalo volje za ratom. Do juna 1942. godine, Japan je zauzeo gotovo sve planirane teritorije, osim Port Moresbeya na Novoj Gvineji što su Amerikanci spriječili bitkom u Koraljnom moru.
Midway
Za svoj slijedeći cilj japanske pomorsko-zračne snage odredile su atolMidway. Japanci su pretpostavljali da su bombarderi B-25 (koji su bombardirali Tokio u martu 1942.) možda došli upravo sa tih otoka (zapravo su poletjeli sa nosača aviona), ali je važniji dio plana bio privući američke nosače (koji su im srećom izmakli u Pearl Harbouru) te ih uništiti.
Kako bi svoj plan proveli što uspješnije, odlučeno je da se flota podijeli u nekoliko grupa. Sjeverna grupa imala je za zadatak napasti otoke Aleuti blizu Aljaske i time vezati najveći dio američkih pomorskih snaga. Ta grupa je u svom sastavu imala manje nosače aviona te je kao dodatni zadatak imala zauzimanje nekih aleutskih otoka. Glavne snage su naravno bile usmjerene prema Midawayu. Glavna udarna snaga bili su 4 velika naosača zrakoplova (Akagi, Hiryu, Kaga i Soryu) kojima je zapovijedao Nagumo. Uz to jedna grupa se sastojala od transportnih brodova koji su prevozili vojnike potrebne za napad na otok. Iza tih grupa plovila je još jedna u čijem sastavu je bio najveći ratni brod na svijetu Yamato na kojem je bio glavni japanski štab s Yamamotom na čelu. Cijelu akciju trebala je pratiti "radijska šutnja" kako Amerikanci ne bi doznali prave namjere Japanaca.
Međutim, Amerikanci su bili dobro upoznati s namjerama svojih neprijatelja, jer su uspjeli dekodirati japanske šifre i tako doznati da glavne japanske snage idu prema Midwayu. Amerikanci su zato prema otoku usmjerili svoju ratnu flotu kojom je zapovijedao admiral Spruance. Glavna snaga tog dijela flote bila su tri nosača zrakoplova - USS Enterprise, USS Hornet i USS Yorktown. Amerikanci su mogli računati i na ratne aerodrome na samom Midwayu pa su tako praktično glavne udarne snage protivnika bile izjednačene. Plan te flote bio je čekati na daljnoj strani Midwaya, dok se japanske snage ne pokažu i tada udariti svom zračnom snagom na vitalne nosače aviona.
Bitka
Američki napad
4. juna1942. Japanci su zračnim udarima uspjeli teško oštetiti aerodrome na Midwayu. Međutim, to je bio znak koji je trebao Amerikancima i oni su u napad na japanske nosače poslali torpedne avione i bombardere za obrušavanje. Japanski lovci Mitsubishi A6M uspješno su odbili napad i uništili gotovo sve torpedne avione.
Nagumo je shvatio da se u blizini Midwaya nalaze američki nosači pa je naredio da njegovi avioni umjesto bombama u drugom udarnom valu naoružaju torpedima. To se pokazalo fatalnom pogreškom, jer dok su Japanci na palubi na avione montirali torpeda, bombe, municiju i punili ih gorivom njihovim nosačima približili su se bombarderi za obrušavanje. Japanci tada nisu posjedovali radar na brodovima, pa nisu imali upozorenje za taj napad.
Neometani od japanskih lovaca američki bombarderi su se obrušili i bombama pogodili tri japanska nosača (Akagi, Kaga i Soryu) čije su palube bile pune aviona, torpeda, bombi i goriva. Došlo je do niza eksplozija i nosači su pretrpjeli teška oštećenja. Hiryu nije pogođen, jer je tada bio udaljen od ostala tri nosača.
Japanski protivudar
5. juna1942. Nagumo se odlučio za protivudar protiv dva američka nosača (kako je pretpostavljao). Japanski piloti uspjeli su se probiti do Yorktowna i teško ga oštetili. Nešto kasnije (6. juna) američki nosač dokrajčila je torpedima japanska podmornica I-168 potopivši pritom i razarač Hammann.
Amerikanci su ubrzo pronašli Hiryu koji je zasut bombama i torpedima. Preostali japanski piloti su tako morali slijetati u more. Japanci su se tada našli u dvojbi da li da ipak pokušaju izvršiti invaziju na Midway, pozvati manje nosače aviona sa sjevera i upustiti se u noćnu bitku sa Amerikancima. Yamamoto se ipak odlučio za povlačenje, jer su američki avioni u slučaju nastavka bitke mogli potapati japanske brodove bez zaštite avijacije. Japanci su morali sami potopiti nosače Akagi i Hiryu kako ne bi pali u ruke Amerikancima. Izgubili su i tešku krstaricu Mikumu koju su potopili američki avioni.
Bitka je završila uvjerljivom pobjedom američkih snaga, o čemu je japanska javnost upoznata tek po završetku rata. Na sjeveru su Japanci osvojili otoke Kisku i Attu, gdje se dogodila i jedna manje poznata katastrofa za Japance. Jedan pilot lovca Zero pokušao je prisilno sletjeti, ali je poginuo kad se njegov avion zabio u močvarno tlo. Amerikanci su pronašli Zero i osposobili ga ponovno za letenje, te proučili njegove letne sposobnosti. Na temelju tih istraživanja, izradili su vlastiti lovac Hellcat F6F, koji je do kraja rata oborio oko 5000 japanskih aviona.
Japanci su izgubili oko 250 aviona i oko 120 pilota. Poginulo je i više od 2.000 mornara i mehaničara za održavanje aviona. Amerikanci su izgubili oko 150 aviona i nešto više pilota od Japanaca.
Većina historičara smatra da se ovom bitkom "slomila kičma" japanskim pomorsko zračnim snagama te da Japanci više nikada nisu ostvarili pobjedu u Drugom svjetskom ratu. To, naravno, nije tačno jer su Japanci još 1942. ostvarili nekoliko značajnih pobjeda u pomorsko-zračnim bitkama oko Guadalcanala (npr. Bitka kod Santa Cruza). Avijacija japanske kopnene vojske također je još uvijek bila netaknuta.
Bitkom za Midway završilo se razdoblje velikih japanskih prodora, ali se rat nastavio nesmanjenom žestinom.
Reference
^Parshall, Jonathan; Tully, Anthony (2005), Shattered Sword: The Untold Story of the Battle of Midway, "Potomac Books", Dulles, Virginia, str. 90-91; ISBN1-57488-923-0.2005
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
_01.jpg)
.jpg){kind=small}
