PROFILPELAJAR.COM

Njemački rajh Deutsches Reich
1933–1945.
	Uzrečica: Ein Volk, ein Reich, ein Führer.; (bs: Jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa)
	Himna: Das Lied der Deutschen; Horst-Wessel-Lied ;
	Položaj na karti
Glavni grad	Berlin;
Najveći grad	Berlin
Službeni jezik	njemački
Državno uređenje	Nacizam
Predsjednik
• 1933–1934.	Paul von Hindenburg
• 1934–1945.	Adolf Hitler (Führer)
• 1945.	Karl Dönitz
Zakonodavstvo
Površina
• Ukupno	696.265 (1941) km2
Stanovništvo
• Ukupno (1941)	90.030.775
• Gustoća	129,3/km2

Nacistička Njemačka, poznata i kao Nacionalsocijalistička Njemačka ili Treći rajh (njemački: Drittes Reich), zvanično Njemački rajh (1933–1943), a poslije toga i Veliki njemački rajh, bili su nazivi nacističke njemačke države između 1933. i 1945, kada je kancelar bio Adolf Hitler. To je bila "treća" njemačka država; za početak se uzima 1933, kada se mijenja Ustav i funkcionisanje čitave države.

Pod Hitlerovom vlašću, Njemačka je brzo postala totalitarna država u kojoj su gotovo svi aspekti života bili pod kontrolom vlade. Treći rajh, u prijevodu "treće carstvo", aludirao je na nacističke tvrdnje da je nacistička Njemačka bila nasljednica ranijeg Svetog Rimskog Carstva (800–1806) i Njemačkog Carstva (1871–1918). Treći rajh, koji su Hitler i nacisti nazivali Hiljadugodišnjim rajhom,^[1] okončan je u maju 1945. nakon 12 godina kada su saveznici porazili Njemačku, okončavši Drugi svjetski rat u Evropi.

Dana 30. januara 1933. tadašnji predsjednik Vajmarske Republike Paul von Hindenburg postavio je Hitlera za kancelara Njemačke.^[2] Dana 23. marta 1933. donesen je Zakon o omogućavanju da bi Hitlerova vlada dobila moć da donosi i provodi zakone bez uključivanja Reichstaga ili predsjednika.^[3] Nacistička partija tada je počela eliminirati svu političku opoziciju i konsolidirati svoju moć. Hindenburg je umro 2. augusta 1934, a Hitler je postao diktator Njemačke spajanjem ureda i ovlaštenja kancelarije i predsjedništva. Nacionalni referendum održan 19. augusta 1934. potvrdio je Hitlera kao jedinog Führera (vođu) Njemačke. Sva vlast je bila centralizirana u Hitlerovoj ličnosti i njegova riječ je postala najviši zakon. Vlada nije bila koordinirano tijelo koje sarađuje, već skup frakcija koje se bore za vlast i Hitlerovu naklonost. Usred Velike depresije, nacisti su obnovili ekonomsku stabilnost i okončali masovnu nezaposlenost koristeći veliku vojnu potrošnju i mješovitu ekonomiju. Koristeći deficit potrošnje, režim je preduzeo masivni tajni program ponovnog naoružavanja, formirajući Wehrmacht (oružane snage) i izgradio opsežne projekte javnih radova, uključujući Autobahnen (autoputeve). Povratak ekonomskoj stabilnosti povećao je popularnost režima.

Rasizam, nacistička eugenika, a posebno antisemitizam, bili su centralne ideološke karakteristike režima. Germanske narode nacisti su smatrali glavnom rasom, najčistijom granom arijevske rase. Diskriminacija i progon Jevreja i Roma ozbiljno su počeli nakon preuzimanja vlasti. Prvi koncentracijski logori osnovani su u martu 1933. Jevreji, liberali, socijalisti, komunisti i drugi politički protivnici i nepoželjni su zatvarani, prognani ili ubijani. Hrišćanske crkve i građani koji su se protivili Hitlerovoj vladavini bili su potlačeni, a mnogi vođe zatvoreni. Obrazovanje se fokusiralo na rasnu biologiju, populacijsku politiku i sposobnost za vojnu službu. Karijera i obrazovne mogućnosti za žene su smanjene. Rekreacija i turizam organizirani su kroz program "Snaga kroz radost", a Ljetne olimpijske igre 1936. predstavile su Njemačku na međunarodnoj sceni. Ministar propagande Joseph Goebbels efikasno je koristio film, masovne skupove i Hitlerovo hipnotičko govorništvo kako bi utjecao na javno mišljenje. Vlada je kontrolirala umjtnički izraz, promovirajući određene umjetničke forme i zabranjujući ili obeshrabrujući druge.

Od druge polovine 1930-ih, nacistička Njemačka postavljala je sve agresivnije teritorijalne zahtjeve, prijeteći ratom ako se oni ne ispune. Saarland je plebiscitom izglasao ponovno priključenje Njemačkoj 1935, a 1936. Hitler je poslao trupe u Rajnsku oblast, koja je bila demilitarizirana nakon Prvog svjetskog rata. Njemačka je zauzela Austriju u Anšlusu 1938. i time zahtijevala i dobila Sudetsku oblast u Čehoslovačkoj iste godine. U martu 1939. proglašena je slovačka država koja je postala država klijent Njemačke, a njemački protektorat Češke i Moravske uspostavljen je na ostatku okupiranih čeških zemalja. Ubrzo nakon toga, Njemačka je izvršila pritisak na Litvaniju da ustupi teritoriju Memel. Njemačka je potpisala pakt o nenapadanju sa Sovjetskim Savezom i napala Poljsku 1. septembra 1939, započevši Drugi svjetski rat u Evropi. Do kraja 1942. Njemačka i njeni evropski saveznici u silama Osovine kontrolirali su veći dio Evrope i sjeverne Afrike. Prošireni uredi Rajhskomesarijata preuzeli su kontrolu nad oblastima koje su osvojili nacisti, a njemačka uprava je uspostavljena u ostatku Poljske. Njemačka je eksploatirala sirovine i rad kako svojih okupiranih teritorija tako i svojih saveznika.

Genocid, masovna ubistva i prisilni rad velikih razmjera postali su obilježja režima. Počevši od 1939. godine, stotine hiljada njemačkih građana s mentalnim ili fizičkim invaliditetom ubijeno je u bolnicama i azilima. Paravojni odredi smrti Einsatzgruppen pratili su njemačke oružane snage na okupiranim teritorijama i provodili genocid nad milionima Jevreja i drugih žrtava Holokausta. Nakon 1941. milioni drugih su zatvoreni, radili do smrti ili ubijeni u nacističkim koncentracionim logorima i logorima istrebljenja. Ovaj genocid je poznat kao Holokaust.

Dok je njemačka invazija na Sovjetski Savez 1941. u početku bila uspješna, sovjetski oživljavanje i ulazak Sjedinjenih Država u rat značili su da je Wehrmacht izgubio inicijativu na Istočnom frontu 1943, a do kraja 1944. bio je gurnut nazad u prethodno stanje. -1939 granica. Zračno bombardovanje Njemačke velikih razmjera eskaliralo je 1944. i sile Osovine su vraćene u istočnu i južnu Evropu. Nakon savezničke invazije na Francusku, Njemačku je osvojio Sovjetski Savez sa istoka i drugi saveznici sa zapada i kapitulirala je 8. maja 1945. Hitlerovo odbijanje da prizna poraz dovelo je do masovnog uništenja njemačke infrastrukture i dodatnih smrtnih slučajeva u ratu. u poslednjim mesecima rata. Pobjednički saveznici pokrenuli su politiku denacifikacije i izveli mnoge od preživjelih nacističkih rukovodstava na suđenju za ratne zločine na suđenjima u Nürnbergu.

Hronologija

30. januar 1933 – Adolf Hitler postaje kancelar Njemačke u manjinskoj vladi (njegova stranka ima 38% glasova u Reichstagu, njemačkom parlamentu)
28. februar 1933 – 86-godišnji Hindenburg pod Hitlerovim pritiskom potpisao "Zakon o odbrani naroda i države", kojim se Ustavom zagarantirana ljudska prava ukidaju
5. mart 1933 – na izborima nacisti dobijaju 44% glasova, zajedno s konzervativnim nacionalistima prvi put imaju većinu u parlamentu
23. mart 1933 – u Reichstagu izglasan "Zakon o punomoći" kojim se sve ovlasti parlamenta preseljavaju na Vladin kabinet, praktično Hitleru u ruke
10. maj 1933 – palež liberalnih knjiga u Berlinu
22. juni 1933 – Nacistička stranka jedina u Njemačkoj (ostale su zabranjene ili raspuštene)
26. januar 1934 – Njemačka i Poljska potpisale 10-godišnji pakt o nenapadanju
30. juni 1934 – "Noć dugih noževa" - pokolj (strijeljanje) mnogobrojnih nepoćudnih Hitleru i vodstva SA (Sturmabteilung), jer su smetali tadašnjem vojnom vrhu
2. august 1934 – predsjednik Hindenburg umire, Hitler sjedinjuje položaj kancelara i predsjednika u novu funkciju: Führer (vođa)

Spisak važnijih službenika Trećeg rajha

Adolf Hitler – Führer (vođa)- premijer, predsjednik države i vrhovni zapovjednik Wehrmachta
Hermann Göring – Reichsmarshall i premijer. Ministar zrakoplovstva.
Rudolf Hess – Führer-ov zamjenik
Joseph Goebbels – ministar propagande
Albert Speer – Hitlerov arhitekt i budući ministar naoružanja
Heinrich Himmler – zapovjednik SS-a i upravitelj njemačke policije
Martin Bormann – voditelj NSDAP-a (nacističke stranke)
Joachim von Ribbentrop – ministar vanjskih poslova
Alfred Rosenberg – Reichsleiter
Walter Funk – ministar industrije
Wilhelm Frick – ministar unutrašnjih poslova
Reinhard Heydrich – šef RSHA
Hjalmar Schacht – ministar bez portfelja, predsjednik Reichsbank
Konstantin von Neurath – voditelj tajnog Kabineta
Arthur Seyss-Inquart – Reichsstatthalter (namjesnik) u Austriji

Reference

^ Shirer, William L. (1960). The Rise and Fall of the Third Reich, str. 5. New York: Simon & Schuster. ISBN 978-0-671-62420-0.
^ Shirer, William L. (1960). The Rise and Fall of the Third Reich, str. 183-184, New York: Simon & Schuster. ISBN 978-0-671-62420-0.
^ Evans, Richard J. (2003). The Coming of the Third Reich, str. 354, 359. New York: Penguin. ISBN 978-0-14-303469-8.