Stanko Vraz rodio se u slovenskom mjestu Cerovcu 1810. godine kao Jakob Frass. Godine 1836. mijenja ime u Stanko Vraz. Gimnaziju je završio u Mariboru, studij prava i filozofije pohađao je u Grazu, ali je većinu vremena provodio proučavajući književnost i starne jezike. Govorio je pet jezika. Prevodio je latinske klasike i slavenske pjesnike. Od 1839. godine živio je i radio u Zagrebu kao jedan od vodećih preporoditelja.
Književno stvaralaštvo
Ranu slovensku poeziju pisao je na zavičajnom dijalektu, zbog čega ju početkom 1830-ih nije uspio objaviti u časopisu Kranjska čbelica. Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, književni kritičar, putopisac, prevoditelj te pisac članaka o jeziku i narodnim običajima) Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca i prvi hrvatski profesionalni književnik.[1] Nakon prvoga posjeta Hrvatskoj 1833. oduševio se ilirskim pokretom. Iste je godine u Grazu upoznao Lj. Gaja; surađivao je u Danici od prvoga broja, potpisujući se isprva kao »Ilir iz Štajera«.
Godine 1842. s Vukotinovićem i Rakovcem izdaje kritički časopis "Kolo", a 1846. – 48. bio je tajnik Matice ilirske. Kao zagovornik romantičarskih ideja o značaju narodne poezije priredio je i objavio zbirku slovenskih narodnih pjesama Narodne pjesni ilirske: koje se pjevaju po Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske (1839). U hrvatskoj književnosti javio se prijevodom slovenske balade Stana i Marko (Danica, 1835.), a od 1837. pisao je isključivo na hrvatskom jeziku.
U kritici se bori za europski kriterij i protiv diletantizma, a za književno je stvaranje tražio da se oslanja na tekovine narodne i slavenske književnosti. Najvredniji dio njegova rada jest ljubavna lirika. Kao pjesnik Đulabija i niza soneta Sanak i istina, on unosi u hrvatsku liriku svjež, lak i nepatvoren izraz, nasuprot deklamacijama i retorici, što je prevladavalo u pjesmama većine iliraca.[2] U satirama i epigramima ismijava nedostatke društvenog i književnog života, posebno utilitarizam i diletantizam patetičnih tamburaša i budničara. Njegova lirika inspirirana je romantičnom erotikom u stilu i u modi njegova doba, posvećenom imaginariom ljubavnim idealima.
Godine 1840. objavio je prvu od ukupno tri za života objavljene zbirke pjesama, ljubavni kanconijer Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu (I–II, III. i IV. objavljeni su posmrtno), posvećen Gajevoj nećakinji Lj. Cantily.
God. 1841. objavio je zbirku balada i romansi Glasi iz dubrave žeravinske, posvećenu ilirskoj »posestrimi« Dragojli Štauduar, u kojoj je nastojao ujediniti tradicije europske narodne i umjetničke balade (J. W. Goethe, A. Mickiewicz, J. L. Uhland).
Posljednja zbirka poezije, Gusle i tambura (1845), sastoji se od četiriju ciklusa, elegično intoniranih Prvo lišće te Cvijeće i voće, zbirke prepjeva i parafraza europskih romantičara Iza mora te Povjestica, kao i satiričnoga dodatka Istina i šala, potpisanoga pseudonimom Jakob Rešetar s Cerovca.
Napisao je i zbirku od 47 soneta Sanak i istina, posvećenu Hildegardi Karvančićevoj, djelomice tiskanu u Danici (1845) i almanahu Iskra (1846). Spjevan po uzoru na Petrarcu i Mickiewicza, taj kanconijer uz Vrazove izvorne stihove sadrži i 13 prepjevanih soneta.
Ciklus od 7 gazela, kojim je Vraz taj izvorno orijentalni lirski oblik uveo u hrvatsku književnost, ubraja se među najvažnija ostvarenja hrvatske romantičarske lirike. Pisao je satire i epigrame, sabrane u ciklusima Neotesanci I i II, Komari i hobadi te Cigani, u kojima se kritički osvrtao na onodobne političke i književne prilike pa i suvremenike.
Iznimno se vrijednim smatra i Vrazov bogat i raznovrstan prevoditeljski opus. Prevodio je s latinskoga, grčkoga, češkoga, ruskoga, poljskoga, slovenskoga, engleskoga, njemačkoga, francuskoga, španjolskoga i talijanskoga, ponajviše romantičarsku poeziju.
U onodobnoj periodici objavljivao je putopise, dopise, bibliografske prikaze i književnokritičke članke. Zauzimao se za uvođenje strožih estetskih i profesionalnih kriterija u književnu kritiku. Uz P. Preradovića i I. Mažuranića smatra se jednim od najvažnijih pjesnika hrvatskog romantizma. Hrvatsku je književnost obogatio novim pjesničkim tipovima i oblicima, a pjesničkim, prevoditeljskim i kritičarskim radom približio ju onodobnoj matici europskih književnih strujanja.
Stil
Spomen ploča Stanku Vrazu u Zagrebu
U težnji da nađe što adekvatniji izraz za svoje pjesničke vizije Vraz je pronalazio različite forme: od klasičnih soneta do romance i balade, te gazele; pa je i na taj način obogatio našu književnost onoga vremena. Bilo je u tom traženju i lutanja, i slabih stihova, bilo je naročito mnogo borbe s jezikom, što nije nikakvo čudo kad je Vraz Slovenac. No usprkos svim tim slabostima Vraz je u svoju poeziju unio mnogo iskrenih, osobnih momenata koji variraju od vedrih stihova do sumornih motiva i atmosfera.
Djela
Đulabije, Zagreb, 1840.
Glasi iz dubrave žerovinske, Zagreb, 1841.
Gusle i tambura: različite pěsni. 1. od Stanka Vraza, Prag, 1845.
Posmrtno
Děla Stanka Vraza. Djulabije: ljubezne ponude za Ljubicu. Dio 1., Zagreb, 1863.
Děla Stanka Vraza. Glasi iz dubrave žerovinske: pověstice od Stanka Vraza. Dio 2., Zagreb, 1864.
Děla Stanka Vraza. Razlike pjesme / [izvorne pjesme] od Stanka Vraza. Dio 3., Zagreb, 1866.
Děla Stanka Vraza. Razlike pjesme: prevodi Stanka Vraza. Dio 4., Zagreb, 1868.
Děla Stanka Vraza. Pěsme pabirci, proza i pisma Stanka Vraza. Dio 5. [predgovor Franjo Petračić]., Zagreb, 1877.
Izabrane pjesme: sa slikom pjesnikovom. S uvodom Franje Markovića., Zagreb, 1880.
Izabrane pjesme / Stanko Vraz. (uredio i predgovor napisao D. Grdenić), Zagreb, 1924.
Đulabije, Zagreb, 1925. (pretisak izdanja iz 1863.)
Stanko Vraz - Stihovi i proza, Zagreb, 1951.
Slovenska djela, Zagreb, 1952.
Pjesnička djela I-III, Zagreb, 1953.
Poezija i proza / Stanko Vraz, (izbor i pogovor Ivan Slamnig), Zagreb, 1963.
Izbor iz djela / Stanko Vraz, (prir. i predgovor napisao Ivan Martinčić), Zagreb, 1994.
Izabrane pjesme / Stanko Vraz, (prir. Vinko Brešić), Zagreb, 1999.
Zanimljivosti
Rodno mjesto Stanka Vraza, Cerovec u slovenskoj općini Ormož, se po njemu sada zove Cerovec Stanka Vraza kako bi se razlikovalo od ostalih mjesta koja se zovu Cerovec.
Vrazovo pravo ime je bilo Jakob Frass no s vremenom je književni pseudonimStanko Vraz pretvorio u vlastito građansko ime i prezime.[3]
Vraz je bio jedini Slovenac koji je prihvatio Gajevu ilirsku ideju i odrekao se, zbog "viših ciljeva", ne samo svoje narodnosti nego i materinskog jezika a što mu je Prešeren oštro zamjerio.[3]
Pisao je pod pseudonimima Jakob Rešetar s Cerovca, te Nenad Bezimenović
