Potječe iz brojne obitelji, imao je tri brata i četiri sestre. Srednju školu završio je u Dubrovniku. Mlad je ostao bez roditelja, majka mu je umrla 1609. godine, a otac 1612. te se kao najstariji sin morao brinuti za obitelj. Već 1615. postaje državni odvjetnik, tu je službu vršio nekoliko godina. Oženio se 1624. godine bogatom nasljednicom. Kao vlastelin obavljao je niz državnih službi; pet puta biran za kneza Republike (1642., 1645., 1648., 1651. i 1657.). Žena mu je umrla nakon dvadeset godina braka, 1644. i ostavila mu na brigu devetero djece: dva sina, Sara i Nikolicu, i sedam kćeri. Najstariju kćer je udao, sljedećih pet su išle u dubrovačke samostane, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa, a najmlađa se udala nakon očeve smrti, s mirazom koji joj je on pripremio. Uspješno je vodio nasljeđena imanja, na Pelješcu, u Oskorušanu, na Šipanu i u Gružu, a njima je priključio i novokupljena zemljišta što je u to vrijeme bila iznimka za plemiće. Naime, od druge polovice 16. stoljeća, a posebice u 17. stoljeću, u doba opće krize vlasteoske klase, plemići su prodavali obiteljska zemljišta i kuće da bi namirili troškove što ih je zahtijevao gosparski život.
Pjesništvo
U njegovu opusu izdvaja se kanconijer "Plandovanja". Ta je zbirka lirskih pjesama, poglavito ljubavnih, medu najvrjednijima u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti. Nije potrebno braniti Bunićeve pozajmice od F. Petrarce, G. Marina, G. Chiabrere i G. da Venosa, jer originalnost kao kategorija književnog izraza u baroku jednostavno ne postoji. Oblicima, topikom i preuzetim sintagmama, Bunić slijedi dubrovačku pjesničku tradiciju pa su u njega vidljivi petrarkistički biljezi. Tomu već pomalo istrošenom pjesničkom standardu, u "Plandovanjima" je dao novu estetičku snagu oslobodivši iz općih resursa svojega vremena i njegove književnosti u prostorima hrvatske riječi do tada neviđeno slikovlje.
U ljubavnoj lirici Bunić je individualnim prinosom manirist, ali je općim značajkama književne mode nastavio renesansnu praksu domaćih prethodnika ostvarujući visok stupanj sažetosti izraza i do tada nepoznatu lakoću osmeračkog ritma, muzikalnost i simetriju. Na topiku, metaforiku i senzualno-idilični ton Plandovanja nastavlja se pet Bunićevih pastirskih ekloga "Razgovori pastirski". Varirajući teokritovsko-vergilijevske obrasce, autor je u tom žanru pisao elegantnije od svojih prethodnika, dok je u eklogi "Gorštak" dao primjer monološke komične poeme s parodijskim elementima. Za razliku od "Plandovanja" i ekloga koji su na jednom polu Bunićeve baroknosti, ondje gdje se između ostalog ostvarivao bijeg od pritiska katoličkog institucionalizma, "Mandalijena pokornica", "Nadgrobnice" i "Pjesme duhovne" nalaze se na strani pomodne kršćanske barokne gorljivosti. Religiozna poema "Mandalijena pokornica" jedini je tekst, ako se izuzme poslanica Ivanu Gunduliću tiskana u izdanju Arijadne (Ancona, 1633.), što ga je Bunić objavio za života (Ancona, 1630). Tematsko-motivskim karakteristikama "Mandalijena pokornica" nasljeduje strukturu baroknih plačeva, kako onih talijanskih L. Tansilla i E. Valvasonea, tako i Gundulićevih "Suza sina razmetnoga".
Djela
Wikiteka
Wikiteka ima originalan tekst povezan sa ovim člankom:
