Tvornica alata za rezanje u Prevaljima, 1961. Radnica u zaštitnoj opremi za brusilicom domaće izrade.Radnici tvornice Rade Končar na čelu prvomajske kolone, 1960.
Samoupravni socijalizam ili radničko samoupravljanje je bio specifičan model uređenja jugoslavenske privrede i društva, od 1949. do njenog raspada 1990. godine.[1]
Pod parolom Tvornice radnicima, jugoslavenski komunisti uveli samoupravljanje 1950-ih, prepustivši upravljanje društvenih poduzeća radnicima. Ustavom je zabranjen svaki vid društveno-ekonomskih odnosa zasnovan na klasnojeksploataciji i svojinskom monopolu.[2] Radnici nisu smatrani najamnicima već članovima radnog kolektiva koji odlučuju na radničkim savetima i imaju sigurnost zaposlenja.[3] Radničkim samoupravljanjem načelno se negirala uloga države u vođenju privrede. Podređenost preduzeća državi zamenjena je sistemom uzajamnih prava i obaveza, koji je nazvan dogovorna ekonomija.
Suština radničkog samoupravljanja je da preduzeća vode radnički kolektivi, koji u svakom preduzeću djeluju nezavisno, samostalno kupuju sirovine, odredjuju vrstu, obim proizvodnje, cijenu proizvoda koje sami iznose na tržište, odredjuju sopstvene platne liste i raspodjelu profita. Ta preduzeća imaju pravo kupovine nekretnina, prodaje, unajmljivanja i davanja pod najam.[4] Zbog samostalnosti poslovanja preduzeća, jugoslovenska privreda je dobrim delom bila tržišna.
Nakon uvođenja samopravljanja industrijska proizvodnja u Jugoslaviji doživjela je bum, a izvoz se više nego udvostručio između 1954. - 1960., tako da je Jugoslavija između 1957. i 1960., bila druga po stopi rasta na svijetu.[5] Tokom 1950-ih godina, industrijska proizvodnja se uvećavala 13,4% godišnje a bruto domaći proizvod 9,8%. Rast je bio nešto manji tokom 1960-ih i 1970-ih godina: u industrijskoj proizvodnji 8,8% i 7,5% respektivno, a BDP 7% i 6%.[3] Taj rast je omogućio poboljšanje standarda građana, bolju zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i dostupnost kulture širim slojevima.[5] Nakon četvrt veka od uvođenja samoupravljanja, izvedena je masovna urbanizacija, izgrađena su dva miliona društvenih stanova, izgrađena infrastruktura, podignuta je industrija i građevinska operativa, te podignut obrazovni nivo stanovništva.[6]
Samoupravni sistem nije bio statičan, menjao se: počeo je 1950-ih, reformisan je početkom 1960-ih i opet 1970-ih godina.[3] Vremenom, Jugoslavija je izgradila specifični društveni sistem koji je bio alternativa Istočnom bloku, i u kojem nije bilo eksploatacije radnika.[2] Mnoga pravna dostignuća bila su veoma specifična, kao samoupravljanje, udruženi rad, radnički savet, zbor radnih ljudi i društvena samozaštita.[2]
Samoupravni socijalizam je tokom nekoliko decenija svog razvoja dao kolosalne rezultate, što u ekonomskoj sferi, što u podizanju životog standarda, a prava radnika su bila bez presedana u historiji.[7] Kritike uglavnom glase da samoupravni sistem nije bio dovoljno efikasan, da je bio birokratizovan i sklon korupciji.
U Jugoslaviji je tokom Drugog svetskog rata i antifašističke borbe podignuta revolucija. Borbu je vodila partizanska vojska pod vođstvom komunista sa parolama: "Zemlja seljacima!" i "Fabrike radnicima!". Nakon pobede revolucije, rešili su da stvore socijalističku Jugoslaviju. U to vreme postojao je samo jedan model socijalizma - sovjetski. Tada su krenuli sa kolektivizacijom zemlje, nacionalizacijom sredstava za proizvodnju i razvojem planske privrede. Kao i u sovjetskom sistemu, pravljen je godišnji plan s ciljevima za svaki proizvod i stimulacije u bonovima ako se ciljevi dostignu, a planovi su bili veoma detaljni.[3]
Obim rada državne uprave neprekidno se proširivao, što je imalo za posledicu umnožavanje njenih organizacionih oblika i porast činovničke armije. Državna uprava je preuzimala sve veći broj funkcija u oblasti planiranja, privrede, kontrole, javnih službi. Njeni organi rešavali su najraznovrsnija pitanja s područja proizvodnje, prometa robe, saobraćaja, građevinarstva, nauke, kulture, narodnog zdravlja, socijalne zaštite, socijalnog osiguranja. Posle 1948—1949. počeo je da se ispoljava strah od ovog džinovskog aparata, koji je pretio da postane tutor i gospodar društvenog života u celini.[9]
1948. godine je došlo do sukoba sa Staljinom. Teorijska misao bila je nerazvijena, jer se očekivalo da Sovjeti daju odgovore na pitanja koja su se množila.[9] Nakon rezolucije Inforbiroa, suočeni sa ekonomskom stagnacijom zbog blokade koju su uvele zemlje Varšavskog pakta, rastućeg nezadovoljstva naroda i uviđajući manjkavosti sovjetskog modela, jugoslavenski komunisti vratili su se korijenima marksizma - Marxovim spisima. Tražili su način da povećaju efikasnost društva i poduzeća, i motiviraju radnike, i pretvore ih iz objekata (kojima se dirigira) u subjekte koji sami odlučuju o svojoj egzistenciji. Oni su se poslužili idejama izvornog marksizma, i radničke savjete, kao metodu direktne demokracije, postavili na vrh društvene ljestvice.[1]
Tih godina jugoslavenski komunisti su žestoko preispitavali vlastitu ideologiju, da bi postavili temelje za novi ekonomski mehanizam kojeg su nazvali radničko samoupravljanje. Ideju samoupravljanja teorijski su promišljali Edvard Kardelj, Boris Kidrič i Milovan Đilas.[9]
Prvi radnički savjeti su formirani po državnim poduzećima 1949, što je dodatno uređeno saveznim zakonskim aktima 1950. i 1951. godine.[5] Tim zakonima državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, postalo je društveno vlasništvo, povjereno na upravljanje radnicima po poduzećima. Radnički savjeti su sami sebi određivali proizvodne planove, cijene svojih proizvoda i usluga i nadzirali financije, ali je vlast preko direktora zadržala kontrolne mehanizme nad odlukama radničkih savjeta, jer su imenovani direktori imali pravo veta nad odlukama Radničkih savjeta. Istovremeno je provedena reforma ekonomskog planiranja i uvedena tržišna privreda na mala vrata, prepuštajući da cijene formiraju sama poduzeća, ali je vanjska trgovina ostala pod ingerencijom Savezne vlade.[5]
Zamjena centralističke planske privrede samoupravnim sistemom, tražila je da se i sama Komunistička partija Jugoslavije reformira kako bi prepustila svoj monopol na donošenje odluka. Na Šestom kongresu partije, u novembru 1952, Komunistička partija Jugoslavije, promjenila je ime u Savez komunista Jugoslavije, želivši time jasno naglasiti prekid sa svojom staljinističkom historijom i revidirati vlastitu vodeću ulogu u političkom životu zemlje. Umjesto direktnog uplitanja u rad vlade i ekonomske procese u zemlji, SKJ će težište svog rada usmjeriti na utjecaj u svim slojevim društva, na donošenje odluka demokratskim putem kroz obrazovanje, propagandu i sudjelovanje pojedinih komunista u političkim institucijama, radničkim savjetima i drugim organizacijama. Slobodne unutarpartijske rasprave trebale su određivati politički program, koji bi se nakon toga na kongresima usvojio, nakon čega je, po načelu demokratskog centralizma, obavezivao sve članove da ga provode. Tri mjeseca nakon Kongresa, Narodni Front je preoblikovan u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije, krovnu organizaciju svih građana i njihovih udruženja.[5] Savezna skupština izglasala je Ustavni zakon1953. kojim je gotovo promjenjen cijeli Ustav iz 1946 u skladu s novim zakonima o radničkom samoupravljanju.[5]
Od marta 1953., vlada je počela raspuštati dotad favorizirane zadruge i državne poljoprivredne kombinate. Dvije trećine seljaka odustala od daljnjeg zadrugarstva u roku od devet mjeseci, a društveni udio vlasništva nad zemljom pao od 25% na 9 posto u roku od tri godine. U pokušaju da ublaži problem seljačkog bezemljaštva, vlada je smanjila veličinu privatnog posjeda od 25 - 35 hektara obradivog zemljišta na 10 hektara, to ograničenje ostalo je na snazi više od tri dekade i limitiralo razvoj efikasnih porodičnih poljoprivrednih imanja. Vlada je također ukinula Sistem obveznih otkupa i fiksnih poreza unaprijed, potičući seljake da se pridruže nabavi i prodaji svojih proizvoda preko zadruga. Tih godina povećana su ulaganja u poljoprivredu. Kao rezultat toga, jugoslavenska poljoprivredna proizvodnja rasla je kontinuirano 1950-ih godina, tako da je 1958. i 1959. imala rekordne žetve.[5] Ipak u tom razdoblju se država fokusirala na industrijski razvoj.
Nakon reformi iz 1953., i uvođenja radničkog samopravljanja industrijska proizvodnja doživjela je bum, a izvoz se više nego udvostručio između 1954. - 1960., tako da je Jugoslavija između 1957. i 1960., bila druga po stopi rasta na svijetu.[5] Taj rast je omogućio poboljšanje standarda građana, bolju zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i dostupnost kulture širim slojevima.[5]
Novo rudarsko naselje Velenje1960. Za prvih četvrt veka samoupravljanja izgrađena su dva miliona društvenih stanova.
Uvođenje tržišnog socijalizma i liberalniji režim vanjske trgovine, koji je počeo od 1961. doveli su ubrzo do velikog debalansa u razmjeni sa inozemstvom i inflacije, te je Jugoslavija ušla u recesiju 1962.[10] Kriza je rezultirala hitnim raspravama o potrebi za temeljnom ekonomskom reformom. Naročito se inzistiralo da se odlučivanje o investicijama decentraliza - pod parolom da o tome trebaju odlučivati oni koji su taj višak stvorili - dakle da se prepusti radničkom samoupravljanju. Rasprave su dovele do republičkih i regionalnih sukoba, zbog različitih ekonomskih interesa, na kraju je to dovelo do obnove etničkog suparništva i emocionalnih nacionalističkih zahtjeva. Partijski lideri nisu bili u stanju riješiti sve veći ekonomski jaz između bogatijih sjevernih republika i nerazvijenog juga. Iracionalnost i sržbu podgrijavale su i sumnje da su neke republike primale neopravedno visok dio iz investicijskih fondova.[10]
Savezna vlada je na kraju prihvatila kao privremeno sredstvo ponovno jačenja uloge centralnih državnih organa, kako bi se zaustavila recesija iz 1962., ali je inflacija i deficit u razmjeni sa inozemstvom ponovno oštro porastao.[10] Zbog tog je obnavljena debata o potrebi za radikalnom ekonomskom reformom. Na čelu tadašnjih reformatora bili su Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić koji su bili za decentralizaciju (u ime jačanja samoupravljanja) i novu investicijsku strategiju koja bi išla u prilog bogatijim republikama.[10] Konzervativci koje su tad zvali unitaristi (načelno uglavnom iz Uže Srbije i Crne Gore, ali ih je zapravo imala svaka republika) bili su za status quo ili čak za jačanje centralizma i nastavak ulaganja u manje razvijene republike i regije.[10]
Savezna skupština izglasala je Novi Ustav1963. kojim se na saveznoj i republičkim razinama, koncept samoupravljanja proširio izvan privrede na sve društvene djelatnosti. Pravo na društveno samoupravljanje proglašeno je neprikosnovenim, a teritorijalne jedinice u državi (općine, kotari, autonomne pokrajine, republike i sama federacija) proglašene su društveno-političkim zajednicama. Skupština je proglašena najvišim organom vlasti i društvenog samoupravljanja, a u saveznu i republičke skupštine su pored političkog vijeća uvedena i vijeća radnih zajednica - privredno, prosvetno-kulturno, socijalno-zdravstveno i organizaciono-političko.
Sve te mjere nisu bile dovoljne da se spriječi galopirajući rast debalansa u trgovini sa inozemstvom, i rastući problem servisiranja inozemnih kredita. Zbog tog je 1964 godine opozvan Petogodišnji plan 1961 - 1965 i najavljena privredna reforma na 8. kongresu SKJ, održanom u decembru 1964 u Beogradu. Između 1964. - 1967., brojnim zakonskim aktima, smanjena je uloga države u ekonomskom upravljanju zemljom i stvorene su brojne zakonske pretpostavke za tržišni socijalizam. Privredna reforma., tražila je i promjene u vanjskoj trgovini, zbog tog je Jugoslavija provela devalvaciju dinara (1965), pridružila se Općem sporazumu o carinama i trgovini (GATT) i dobila vanjske kredite.[10]
Razdoblje neposredno nakon ovog skupa reformi, obilježila je kriza, brojni radnici su otpušteni, porasla je nezaposlenost i val poskupljenja, porasla nelikvidnosti i značajno su se povećale socijalne razlike u društvu. Brojni otpušteni i nezaposleni radnici krenuli su u svijet trbuhom za kruhom. Od 1967. stupio je na snagu zakon koji je dopuštao strana ulaganja do 49 % udjela u jugoslavenska poduzeća i povrat uloženih sredstava i izvlačenje dobiti, a 1970 Jugoslavija je potpisala ugovor o ekonomskoj suradnji sa Evropskom ekonomskom zajednicom.[10]
Kriza nakon provođenja Privredne reforme završila je 1969., tad je pala nezaposlenost, i počeli rasti prihodi i životni standard stanovništva. Strani turisti i radnici na privemenom radu u inozemstvu, donijeli su zemlji nasušno potrebne devize. Ali inflacija je ubrzo opet uzela maha i mnoga poduzeća proizvodila su gubitke.[10]
Veliki politički potresi: studentski nemiri 1968., nemiri na Kosovu 1968., masovni pokret u Hrvatskoj 1970. i brojni štrajkovi po poduzećima - ultimativno su tražili rješenja. Parole onog vremena bile su: Devize onima koji ih stvaraju (u Hrvatskoj) ili Trepča radi Beograd se gradi (na Kosovu). Izlaz je ponovno nađen u jačanju samoupravljanja. Da se anulira privredna kriza, pojavio se napor da se privreda vrati planiranju, ali ne odozgo, nego od osnove: direktnim ugovorima između različitih preduzeća, kao i između proizvodnog i društvenog sektora, što je nazvano "dogovorna ekonomija".[3]
Pristupilo se temeljnoj izmjeni Ustava, koji je poslije dugih rasprava donešen kao Novi Ustav iz 1974.. Nakon toga su sve dotadašnje radne organizacije preoblikovane u Složene organizacije udruženog rada (SOUR), i podijeljene na manje jedinice na razini tvorničkih odjela - Organizacije udruženog rada (OUR-e). Svaka manja samupravna jedinica tzv. OUR, bila je samostalni pravni subjekt, financijski i komercijalno nezavisan. Kao članovi osnovnih organizacija, svi zaposleni radnici OUR-a imali su pravo sudjelovati u radu zbora radnika (skupštine) i pravo da biraju i budu birani u najviše tijelo OUR-a - Radnički savjet. Radnički savjet, kao najviši organ, određivao je poslovnu politiku: cijene i planove, odlučivao o raspodjeli dohotka i nagrađivanju, odobravao ulaganja i zaduživanja, odobravao poslovne račune, te kao zadnja instanca odlučivanja, davao odobrenje za imenovanje direktora i ostalih rukovodioca. Unatoč tih velikih nominalnih ovlasti, na rad i odluke i radničkih savjeta uvelike su utjecali direktori, na čije je imenovanje, veliki uticaj imao Saveza komunista Jugoslavije (preko svojih organizacija).
U praksi, jedna trećina direktora dolazila je iz redova onih koje su predlagali sami radnički savjeti. Ostali su dolazili iz političkih struktura lokalnih općina i sindikata, koji su bili pod snažnom kontrolom SKJ.[1] U posljednjem izbornom koraku, Radnički savjet je birao direktora, na osnovu predložene liste kandidata, koje je u brojnim slučajevima imala samo jedno ime.[1]OUR-i kao osnovne organizacione jedinice su razvijeni za sve oblike rada, od industrije, poljoprivrede, usluga, školstva i kulture. Niži oblik samoupravne organizacija (sa manjim pravima i obavezama) bile su Radne zajednice, osmišljene za administrativno i tehničko osoblje u OUR-ima.[1]
SOUR-i kao najkrupnije samoupravne proizvodne organizacije trebali su osigurati integraciju svojih OUR-a i poboljšati suradnju i specijalizaciju među nima i njihovih sastavnim jedinicama.[1] Istovremeno su osnovane i Samoupravne interesne zajednice (SIZ -ovi) koje su trebale služiti proizvodnim radnicima po OUR-ima u pružanju stambenih, kulturnih, sportskih, transportnih, komunikacijacijskih, obrazovnih i zdravstvenih usluge,[1] što se u ono vrijeme zvalo društvena nadgradnja.
Jugoslavenski ekonomski sistem imao je još jednu specifičnost u posljednjoj fazi svog razvitka od 1974. - 1990. godine: samoupravne sporazume i društveno dogovaranje. Samoupravni sporazumi su bili pravno obvezujući ugovori između samoupravnih organizacija u društvenom sektoru, njihova funkcija bila je financiranje zajedničkih interesa, - infrastrukture i društvene nadgradnje (zdravstva, sporta, školstva, socijalnog i mirovinskog osiguranja). Samoupravni sporazumi su kanalizirani preko Samoupravnih interesnih zajednica i Udruženih samoupravnih interesnih zajednica (USIZA) kao krovnih organizacija po republikama i pokrajinama.[1] Kad bi se nakon uobičajeno dugog perioda dogovaranja i usaglašavanja stavova, delegati dogovorili i potpisali samoupravni sporazum, a njime bi se dogovorila raspodjela zajedničkih prihoda između potpisnica sporazuma, visina plaća i investicija i dijeljenje rizika, ali i način financiranja, koji bi pao na teret potpisnika sporazuma (OUR-a, SOUR-a, SIZ-ova i USIZ-a). Ukoliko koji od potpisnika samoupravnog sporazuma nije ispunio svoje obaveze, završio bi na sudu, a nerijetko i u stečaju.[1]
Društvenim dogovaranjem regulirani su međusobni odnosi između OUR-a, SIZ-ova, saveznih i republičkih sekretarijata, privrednih komora i sindikata. Oni su određivali kriterije za raspodjelu dohotka, vanjsko trgovinske odnose (prava na uvoz i izvoz), politiku
zapošljavanja i rangirali prioritete.[1]
Visoka stopa rasta. Tokom perioda samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji, došlo je do izrazito visoke stope ekonomskog rasta, pa je Jugoslavija u tom periodu bila među najbrže rastućim privredama u svetu.[3]
Radna disciplina. Tradicionalno se smatralo da bez vođenja odozgo, od strane upravnika, ne bi moglo biti discipline, ali disciplina se povećala.[3] Kritičari su izjavljivali da radnički savjeti nisu stručni donositi odluke, ali činjenica je da su saveti imali puno više informacija nego upravni odbori kapitalističkih preduzeća i puno su bolje birali upravnike.[3]
Visoke stope ulaganja. Kritičari su takođe smatrali da će radnici, kada im se da vlast, između sebe raspodeljivati sav prihod preduzeća, te se neće vrši dovoljno ulaganja u preduzeće, ali nasuprot tome javile su se visoke stope investicija: 1976. godine 33% BDP-a je bilo uloženo.[3] Jedina zemlja sa stopom koja se može uporediti s Japanom od 30%; Kanada je imala 23% i SAD 16%.[3] Intenzivno se uvodila moderna tehnologija, jer su članovi radničkih kolektiva tražili način da uvećaju prihode i zato su ulagali u vrhunsku tehnologiju.[3]
Uključenost radnika. Postoji mnogo studija u kojima se ističe da su radnici dosta učestvovali i da su imali dosta znanja o funkcionisanju svojih preduzeća.[3]
Izgradnja stanova. Za prvih četvrt veka samoupravljanja izgrađena su dva miliona društvenih stanova.[6] Ako se uzme četvoročlana porodica kao prosek, na taj način je stambeno zbrinuto 8 miliona ljudi.
Socijalna mobilnost. Nisu bile rijetke životne priče ljudi koji su prešli put od KV radnika, neposrednog proizvođača i samoupravljača do direktora jedne radne organizacije.[7]
Zdravstvena zaštita. Svakom stanovniku Jugoslavije je bila potpuno besplatna i dostupna zdravestvena zaštita.
Obrazovanje. Osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje je postalo dostupno širokim slojevima stanovništva. Značajno je podignut nivo pismenosti i obrazovni nivo stanovništva.
Novo izgrađeni Sava Centar na Novom Beogradu, 1978.
Balans rada i života. Radno vreme je bilo od 7 do 15 časova uz pauzu koja se obično provodila u restoranima društvene ishrane. Subote i nedjelje su bile neradne osim za one radne organizacije kod kojih je priroda posla zahtijevala da se radi i za dane vikenda. Bez većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva i bolovanja.[7]
Benefiti zaposlenih. Pod okriljem sindikata unutar radnih organizacija organizovano je puno konkretnih stvari (sport, umetnost, kultura) koje su omogućavale da se podigne kvalitet života svakog radnika. Sistematski ljekarski pregledi su bili obavezni i provođeni u svim preduzećima.[7]
Topli obrok. Zaposleni su dobivali bonove za topli obrok, pa su se hranili u restoranima društvene ishrane. U SFRJ se smatralo prirodnim da zaposlenima bude plaćen topli obrok. Jelo se ili u restoranu društvene ishrane, odnosno menzi ili u nekom od brojnih ekspres restorana u gradu, za bonove, nekoj vrsti novca za internu upotrebu. Skromnije, ali jeftinije i brže, glad se mogla utoliti na kioscima s hrenovkama.[7]
Godišji odmori. U vrijeme godišnjih odmora išlo se u radnička odmarališta u organizaciji sindikata. Plaćalo se na rate u toku godine pa je porodični godišnji odmor bio uobičajena stvar. Puno radničkih odmarališta je napravljeno na Jadranskom moru ulaganjem sredstava radne organizacije, a bilo je i banja i planinskih odmarališta. Radnici su u svrhu finansiranja svog godišnjeg odmora obavezno dobijali i tzv. regres.[7]
Podrška u slučaju smrti bližnjeg. Kada bi se desio smrtni slučaj, radnik je imao pravo na besplatnu sahranu. Ukoliko ga je smrt zadesila za vrijeme radnog vijeka, a ne u toku penzije, u istu radnu organizaciju se odmah zapošljavao neko od članova najuže porodice kako bi se njenim članovima omogućilo da i dalje imaju novčane prihode.[7]
Sigurnost zaposlenja. Postojala je velika sigurnost zaposlenja, jer članovi kolektiva nisu otpuštali svoje članove.[3] Bilo je uobičajeno penziju dočekati u istoj firmi.
Odlučivanje. Cilj samoupravnog društva je bio da čovjek stvara i upravlja onim što je stvorio.[7] Radnici su imali utisak da oni donose odluke, da jedva postoji otuđenje, i da postoji visoka solidarnost među firmama.[3]
Kritike
Neefikasanost i vrdanje sistema. Neki radnici su nalazili načine da izvrdaju sistem, uzimajući lažna bolovanja i sl. Na primer, radnici sa sela su zbog čuvanja živine i uzgajaja povrća obično kasnili na posao, a preko leta su uglavnom bili "na izmišljenom bolovanju".[2] Pošto je sistem bio organizovan u njihovu korist, direktor im obično ništa nije mogao. Ako bi im poslao kontrolu, kolega bi ih na selu počastio bogatom trpezom i poljoprivrednim proizvodima, nakon čega bi oni predali pozitivnu ocenu organima upravljanja.[2] Najveći deo jugoslovenskog radništva činila je kategorija „polutana", seljaka-industrijskih radnika. Oni su se teško odvajali od zemlje, ali ih je, s druge strane, privlačila industrija, uopšte zaposlenje u gradu, obezbeđujući im veća primanja i besplatno zdravstveno osiguranje.[9]
Nedovoljna uključenost radnika. Radnici su doživljavali svoje upravljačke i skupštinske obaveze kao dodatno vreme koje moraju provesti na poslu. Smišljen je izraz „sastančenje“, i postojao je stalni pritisak da se ti sastanci nekako uguraju u radno vreme.[6] Dobar deo materijala bio je nezanimljiv, protokolarne prirode, usvajanje nekih izveštaja, produžavanje nekih procesa. Za dobar deo su radnici bili nekompetentni, pa su se u pravilu oslanjali na „mig“ odozgo. Tek oko pitanja kao što su odluke o stanovima, platama, letovanjima i slično, je bilo dosta rasprava.[6] Tako je vremenom opadao uticaj radnika unutar preduzeća u korist eksperata.[3] Izvor ovih pojava bio je nizak materijalni i kulturni nivo velikog dela radničke klase, koja je uglavnom poticala sa sela.[9] Službenici su takođe zadržavali snažan uticaj u organima upravljanja.[9]
Nezaposlenost. Samoupravna preduzeća nisu otpuštala radnike, ali takođe nisu otvarala mnogo radnih mesta, jer su vršili intenzivna ulaganja u kapital. Pred ovakvom situacijom radnici su počeli emigrirati u Zapadnu Evropu kao "gastarbajteri". Stopa nezaposlenosti u Jugoslaviji 1971. godine bila je 7%, a Lebovitz smatra da na ovo treba dodati "još 20% radne snage koja je radila u inostranstvu".[3]
Rast nejednakosti. Takođe, usled uvođenja tržišnog principa, nejednakost se povećala 1960-ih godina, kada je počeo da se upotrebljava termin crvena buržoazija. Rasla je nejednakost između firmi unutar iste industrije, između industrija, između sela i grada, kao i nejednakost između regiona. Na primer, razlika u nivoima prihoda između Slovenije i Kosova je bila šest puta.[3] Sve ovo je uzrokovalo pobune krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina.[3]
Izdaja socijalizma. Iz komunističkih zemalja je dolazila kritika da Jugoslavija nije socijalistička država, da je vođstvo Saveza komunista Jugoslavije izdalo marksizam-lenjinizam, jugoslovenske narode i međunarodni komunistički pokret, te da je sluga imperijalizma.[4] Kineski komunisti su kritikovali što "u Jugoslaviji postoji puno privatnog kapitala i puno privatnih preduzeća."[4] Navodili su da je u Jugoslaviji 1963. godine bilo preko 115.000 privatnih "zanatskih radnji", a mnogi od vlasnika su bili tipični kapitalisti.[4] Iako privatni vlasnici prema zakonu smiju zaposliti najviše pet radnika, mnogi su zapošljavali deset do petnaest puta više.[4] "Titova klika" je još kritikovana zbog ostavljanje kulaka na selu, odstupanja od puta kolektivizacije zemljoradnje i rasformiranja seljačkih radnih zadruga.[4] Kineski komunisti su tvrdili da "radničko samoupravljanje" i "fabrike radnicima" nikada nijesu bila marksistička rješenja, nego anarhističkih sindikalista i revizionista starog kova.[4]
Odmah nakon uspostavljanja radničkog samoupravljanja, "jugoslovenski eksperiment" je odjeknuo u svetskim komunističkim i socijalističkim krugovima. Decembra 1950. godine Morgan Filips, generalni sekretar Laburističke partije Velike Britanije, govorio je da će svaka socijalistička stranka na svetu morati, ukoliko jugoslovenski pokušaj uspe, da ponovo razmotri svoj stav prema industrijskoj demokratiji, uzimajući u obzir iskustva jugoslovenskih radnika.[9]
Već 1951. pojam autogestion je ušao u politički diskurs u Francuskoj kao “prevod reči koja je korišćena u Jugoslaviji da opiše socijalističku praksu nove vrste”, koja je zasnovana na „kolektivnom odlučivanju odozdo na gore, društvenom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, demokratskom planiranju, federalnoj decentralizaciji i de-koncentraciji na političkom, ekonomskom i kulturnom nivou”.[11]
Pojam samoupravljanja preveden na španski autogestión danas igra veliku ulogu u političkim borbama radnika širom Južne Amerike, a posebno u pokretu zaposedanja fabrika u Argentini.[12] U Italiji se pojam samouprave (ital.autogestione) koristi od strane anarhističkog pokreta skvotiranih socijalnih centara.
Eksperiment jugoslovenskog samoupravljanja nastavlja da se proučava širom sveta. Kandaski ekonomista Michael Lebovitz na svome predavanju kaže: "Da bismo stvorili novo društvo, moramo učiti iz istorijskih iskustava. Zbog toga, moramo učiti iz iskustva jugoslovenskog samoupravljanja koje se razvijalo skoro 40 godina."[3]
Records of Radio Free Europe/Radio Liberty Research Institute: Publications Department: Background Reports; Open Society Archives at Central European University, Budapest.:
.svg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
