|
Predsjednički izbori u Dahomeju 1970.
Predsjednički izbori u Dahomeju 1970.
|
|
|
|
|
|
Predsjednički izboru u Dahomeju 1970. godine održali su se u periodu od 9. ožujka do 29. ožujka 1970. godine u Dahomeju s ciljem stabilizacije civilne vlasti nakon pet godina gotovo stalne vojne vladavine u toj zemlji. Iako su izbori načelno provedeni, problemi s glasovima iz departmana Atakore doveli su do toga da je vojska poništila izbore, na kojima je vrlo sporno pobijedio Justin Ahomadégbé-Tomêtin. Direktna posljedica toga bio je politički konsenzus između trojice vodećih političara u Dahomeju - Huberta Mage, Sourou-Migana Apithyja i Justina Ahomadégbéa-Tomêtina - o osnivanju Predsjedničkog vijeća.
Izbori
Početkom prosinca 1969. godnine, civilni predsjednik Émile Derlin Zinsou svrgnut je od strane vojske, konkretno Mauricea Kouandétéa, koji ga je godinu dana ranije i postavio na tu poziciju. Dahomej je tako, nakon godinu dana naizgled stabilne civilne vlasti, ponovno ušla u period nestabilne vojne vlasti, koji je započeo još 1963. godine, uz kraći prekid. Međutim, Kouandété nije dobio podršku cijele vojske,[1] što je ubrzo dovelo do formiranja vojnog Direktorija, na čijem je čelu bio Paul-Émile de Souza.[2]
De Souza nije imao trajnih političkih ambicija, tako da je najavio organiziranje predsjedničkih izbora s ciljem izbora stabilne, civilne vlasti. Iako ih je Soglo ranije uklonio iz vrha dahomejske politike, moćna "troglava neman" - Hubert Maga, Sourou-Migan Apithy i Justin Ahomadégbé-Tomêtin - dobila je priliku za kandidaturu, što su vrlo spremno iskoristili. Izbori su najavljeni za ožujak 1970. godine, a trebali su biti održani kroz dvadeset dana u šest tadašnjih departmana, od 9. ožujka do 29. ožujka; prvi departman koji je izašao na izbore bio je Ouémé, a posljednji je trebao biti Atakora. Izbori su trebali biti održavani svaka četiri dana. Uz ranije spomenutu "troglavu neman", izborima je pristupio i bivši predsjednik Émile Derlin Zinsou.
Kampanja je bila obilježena velikim nepravilnostima, a zastrašivanja i podmićivanja su bili praktički uobičajeni. Kandidati su se međusobno optuživali za opstrukcije i napade na simpatizere, a Maga je bio prvi koji se našao u velikom skandalu, kada ga je Zinsou optužio da su njegovi simpatizeri ubili jednog njegovog simpatizera.[3] To, istina, nije utjecalo na Magine izglede na izborima, s obzirom da je i dalje ostao prvi favorit, sve dok nisu došli na red izbori u Atakori, sjevernom departmanu za kojeg se očekivalo da će uvjerljivo glasovati za Magu; dotad je prednost imao Ahomadégbé-Tomêtin, koji je pod svaku cijenu želio održati čelnu poziciju. Ahomadégbé-Tomêtin je započeo aktivnu kampanju opstruiranja izbora u Atakori, jer je bilo izvjesno da će oni dovesti do Magine pobjede; prije održavanja izbora, de Souza je prvo odgodio glasovanje u Atakori, a onda u konačnici i poništio izbore 3. travnja 1970. godine.[4] Maga je prijetio secesijom sjevernih departmana ukoliko ne bude proglašen predsjednikom, što je dodatno produbilo krizu.[5]
Vojska je tada ponudila kompromis prema kojemu bi sva četiri kandidata "dobila" 25% glasova i tako formirala rotirajuće predsjedništvo; Zinsou se povukao iz bilo kakvih dogovora i priznao poraz,[6][7] dok su Maga, Apithy i Ahomadégbé-Tomêtin u konačnici popustili pod pritiskom i dogovorili osnivanje Predsjedničkog vijeća, koje je funkcioniralo po ranije predloženom modelu rotirajućeg predsjedništva. Dana 7. svibnja 1970., kriza je završena, a na čelo zemlje je, prema dogovoru, došao Hubert Maga.
Rezultati
Rezultati po kandidatima
Napomena: Ne uključuje glasove iz Atakore, gdje planirano glasovanje nikada nije održano.
Rezultati po departmanima
| Departman
|
Datum
|
Kandidati
|
Važećih glasova
|
Nevažećih glasova
|
Ukupno glasova
|
Registriranih birača
|
Odaziv
|
| Ahomadégbé-Tomêtin
|
Apithy
|
Maga
|
Zinsou
|
|
|
|
|
|
| Ouémé
|
9. ožujka
|
8,679
(7.80%)
|
92,295
(82.99%)
|
6,129
(5.51%)
|
4,104
(3.69%)
|
111,207
|
1,522
|
112,729
|
234,664
|
48%
|
| Atlantique
|
13. ožujka
|
56,843
(53.29%)
|
38,009
(35.63%)
|
6,100
(5.72%)
|
5,724
(5.37%)
|
106,676
|
2,602
|
109,278
|
229,309
|
47.7%
|
| Mono
|
17. ožujka
|
31,961
(52.00%)
|
19,725
(32.09%)
|
5,705
(9.28%)
|
4,074
(6.63%)
|
61,465
|
12,148
|
73,613
|
144,197
|
51.1%
|
| Zou
|
21. ožujka
|
99,592
(73.33%)
|
26,511
(19.52%)
|
6,211
(4.57%)
|
3,494
(2.57%)
|
135,808
|
1,216
|
137,024
|
221,137
|
62%
|
| Borgou
|
25. ožujka
|
3,017
(2.29%)
|
288
(0.22%)
|
128,406
(97.30%)
|
257
(0.19%)
|
131,968
|
735
|
132,703
|
167,919
|
79%
|
| Atakora
|
29. ožujka
|
Izbori nisu održani
|
| Ukupno
|
200,902
(36.57%)
|
176,828
(32.32%)
|
152,551
(27.88%)
|
17,653
(3.23%)
|
547,124
|
18,223
|
565,347
|
997,226
|
56.7%
|
| Izvor: Baza podataka afričkih izvora
|
Reference
Literatura
- Decalo, Samuel (April 1973), „Regionalism, Politics, and the Military in Dahomey”, The Journal of Developing Areas (College of Business, Tennessee State University) 7 (3), JSTOR 4190033
- Dossou-Yovo, Noel (September 1999), „The Experience of Benin”, International Journal on World Peace 16 (3), ISSN 0742-3640, OCLC 211426384 [mrtav link]
- Hudgens, Jim; Trillo, Richard; Calonnec, Nathalie (2003), The Rough Guide to West Africa, London: Rough Guides, ISBN 1-84353-118-6, OCLC 176832097
- Kneib, Martha (2007), Benin, Cultures of the World, Tarrytown, New York: Marshall Cavendish, ISBN 0-7614-2328-1, OCLC 62109915
- Ronen, Dov (1975), Dahomey: Between Tradition and Modernity, Ithaca, New York: Cornell University Press, ISBN 0-8014-0927-6, OCLC 1527290
|
|
