Rodio se 1916. godine u obitelji seljaka. Školovao se diljem Zapadne Afrike, a od 1936. do 1945. godine je radio kao ravnatelj i učitelj, što mu je donijelo veliku popularnost i utjecaj među neobrazovanim stanovništvom na sjeveru Dahomeja. Regionalizam je već u tom periodu bio snažno izražen u Dahomeju, a to će se ubrzo preliti i na nacionalnu politiku, dio koje je Maga postao 1947. godine, nakon izbora u dahomejsku teritorijalnu skupštinu. Nakon reformi u Francuskoj, Maga je 1951. godine prvi put izabran u Narodnu skupštinu, gdje je stekao status jednog od najmoćnijih dahomejskih političara. Od 1959. do kraja 1960. godine bio je premijer Dahomeja, a nakon što je Republika Dahomej stekla nezavisnost 1. kolovoza1960. godine, Maga je u prosincu postao prvi predsjednik.
Prvi predsjednički mandat
Predsjednik Maga sa suprugom u posjetu osnovnoj školi u Torcyju, u Francuskoj, 1961. godine.
Regionalizam je dominirao dahomejskom politikom nakon nezavisnosti, a u sklopu "trijumvirata" koji je dominirao domaćom politikom, Maga je bio predstavnik sjevera, dok su Sourou-Migan Apithy (jugoistok) i Justin Ahomadégbé-Tomêtin (jugozapad) držali ostatak zemlje. Takva podjela onemogućila je ikakav jasan progres, tako da je Magin prvi mandat na čelu Dahomeja bio obilježen ekonomskim krahom, gotovo potpunim izostankom stranih investicija i visokom nezaposlenošću. Kako bi poboljšao gospodarstvo, Maga je 1962. godine pokrenuo četverogodišnji plan, čiji je temelj bilo povećanje poljoprivredne proizvodnje prisilnim radom mladih u poljima.
Osim gospodarskih problema, Maga je stalno morao balansirati između regionalističkih tenzija i pretenzija svojih rivala na vlast. I dok je s Apithyjem, koji je bio politički oportunist, uspio pronaći zajednički jezik, Ahomadégbé-Tomêtin je bio konstantna prijetnja; u svibnju 1961., Maga je spriječio pokušaj atentata što ga je organizirao upravo Ahomadégbé-Tomêtin. Ta zavjera bila je posljedica Maginog gušenja političke opozicije u zemlji s početka te iste godine, što je uvelike ograničilo Ahomadégbé-Tomêtinovo djelovanje; u svibnju 1961. godine, Magin ministar Albert Tévoédjrè informirao je predsjednika o planu za atentat, nakon čega je Maga naredio hapšenje zavjerenika. Isti su izvedeni pred sud u atipičnoj maniri za hladnoratovsku Afriku - suđenje je bilo javno, a optužene je branio odvjetnik iz Pariza. Među optuženima je bio i Ahomadégbé-Tomêtin, koji je dobio pet godina, međutim svi su osuđenici pušteni već 1962. godine, nakon što ih je Maga pomilovao, tvrdeći da se želi pomiriti sa svojim bivšim protivnicima.[3] No, u međuvremenu je Maga potpuno dokinuo političku opoziciju i pretvorio Dahomej u de facto jednopartijsku državu, uz značajno ograničavanje medijskih sloboda i prava.
Kada je 1963. godine ubojica Christophe Bokhiri pušten na slobodu, diljem zemlje izbili su nemiri, koji su se ubrzo pretvorili u prosvjede protiv Magine politike. Vidjevši da je situacija eskalirala, čelnik stožera Dahomejske vojske, Christophe Soglo, izveo je državni udar i svrgnuo Magu s vlasti, uspostavivši privremenu vojnu vlast u zemlji, a sve kako bi spriječio građanski rat koji je prijetio zemlji. Soglo je privremeno preuzeo vlast u zemlji, dok su Maga, Apithy i Ahomadégbé-Tomêtin, "troglava neman" dahomejske politike, ostali u vladi kao ministri.
Gubitak moći i povratak u politiku
Nedugo nakon što je postao ministar, Maga se našao u središtu istrage za planiranje atentata na Sogloa, kao i za korupciju; naime, iako je Soglo cijenio Magu i bio je u dobrim odnosima s njim, svejedno je formirao komisiju koja je istraživala malverzacije tokom Maginog mandata. U jeku istrage, Maga je podnio ostavku na ministarsku funkciju. Iako su optužbe za pokušaj atentata odbačene, Maga je osuđen za korupciju te je odveden u kućni pritvor u nepoznato selo u Dahomeju. Oslobođen je 1965. godine, ali bez ikakve političke moći, bivši čelnik je pobjegao iz zemlje, prvo u Togo, a onda u Pariz.
U Dahomej se vratio 1970. godine, kada je postao član trolčanog Predsjedničkog vijeća koje je vodilo zemlju; uz njega, u vijeću su sjedili Sourou-Migan Apithy i Justin Ahomadégbé-Tomêtin, čime je "troglava neman" dahomejske politike ponovo preuzela kontrolu na državom koja je od nezavisnosti patila od gospodarskog kolapsa i političke nestabilnosti, kojoj su dodatni doprinosili česti vojni udari. Tročlano predsjedništvo funkcioniralo je po dvogodišnjem rotirajućem modelu, prema kojem su se članovi vijeća na mjestu predsjednika izmjenjivali svake dvije godine. Maga je, od 1970. do 1972. godine, bio prvi predsjedavajući. Predsjedničko vijeće imalo je snažne izvršne, ali i prilične zakonodavne ovlasti, s tim da je njegovu samovolju ograničavala, s jedne strane, vojska, koja je postala dominantni faktor u dahomejskoj politici nakon zbivanja sredinom 60-ih godina, a s druge strane kontinuirani interni sukobi u kojima je Maga profitirao jer je kao saveznika uspio pridobiti Apithyja.
Kérékouov puč i posljednje godine
Međutim, situacija u zemlji se nije pogoršavala tako da je 1972. godine, nedugo nakon što je Justin Ahomadégbé-Tomêtin preuzeo predsjedanje od Mage, Mathieu Kérékou organizirao puč u kojem je svrgnuo Predsjedničko vijeće i zasjeo na čelo zemlje; tri godine kasnije, Republika Dahomej postat će socijalistička Narodna Republika Benin. Nakon što je konsolidirao vlast, Kérékou je dao uhapsiti i zatvoriti Magu i ostale članove vijeća; na slobodu su pušteni tek 1981. godine, nakon što ih je Kérékou osobno pustio.
Politički se ponovo aktivirao 1989. godine, ali bez značajnijeg uspjeha, iako je sudjelovao u radu tijela koje je omogućilo amnestiju svim bivšim političkim zatvorenicima u Dahomeju. Prije potpunog umirovljenja, bio je član Visokog vijeća Republike, a kasnije je postao član Ustavnog suda Republike Benin.[4] Umro je 2000. godine u Cotonouu od posljedica srčanog udara.
Carter (1963), „Dahomey”, Margaret, Gwendolen, Five African States; Responses to Diversity: the Congo, Dahomey, the Cameroun Federal Republic, the Rhodesias and Nyasaland, South Africa, Ithaca, New York: Cornell University Press, OCLC413212.
Daggs, Elisa (1970), All Africa: All Its Political Entities of Independent or Other Status, New York City: Hastings House, ISBN0-8038-0336-2, OCLC82503.
Decalo, Samuel (December 1970), „Full Circle in Dahomey”, African Studies Review (African Studies Association) 13 (3): 445–457, DOI:10.2307/523497, JSTOR523497.
Decalo, Samuel (April 1973), „Regionalism, Politics, and the Military in Dahomey”, The Journal of Developing Areas (College of Business, Tennessee State University) 7 (3), JSTOR4190033.
Staniland, Martin (1973a), „The Three-Party System in Dahomey: I, 1946-1956”, The Journal of African History (Cambridge University Press) 14 (2): 491–504, DOI:10.1017/S0021853700012846, JSTOR180543.
Staniland, Martin (1973b), „The Three-Party System in Dahomey: II, 1956-1957”, The Journal of African History (Cambridge University Press) 14 (3): 291–312, DOI:10.1017/S0021853700012573, JSTOR180450.
West Africa Publishing Company (1971), West Africa.
a Apithy je isprva bio potpredsjednik Vladinog savjeta (1957–1958), a onda predsjednik istog tijela (1958), prije nego je obnašao dužnost predsjednika privremene vlade Dahomeja (1958–1959); iako se radi o funkcijama koje su identične onoj premijera, Apithy osobno nikada nije imao tu titulu. Prvi premijer bio je Maga. b Soglo je svoj prvi premijerski mandat (1963–1964) odradio kao predsjednik privremene vlade formirane nakon državnog udara.
