U svom radu: „O porijeklu stanovništva Tuzlanske oblasti“ Risto Jeremić navodi da je ceo prostor između reka Drine i Bosne pripadao srednjovekovnoj vlasteli Pavlović, čija je matica bio Jablan grad u srezu Zvorničkom, a glavno sedište grad Borač kod Rogatice.
U zbirnom turskom defteru (katastarski popis) Bosanskog krajišta iz 1455. godine u vilajetu Hodidjed spominje se sa jednom kućom selo Jablanović smješteno u okolini današnje Lukavice u Istočnom Sarajevu. Selo Jablanović iz prvih osmanskih popisa ovih područja je ekvivalentno selu Jablanovo koje je navedeno u vakufnami Gazi Husrev-bega iz 1531. godine, a i u drugim osmanskim popisima.[4]
U vješto spremljenoj zavjeri, knez Pavle Radenović je izgubio svoj život. Značajan podatak za određivanje postojbine Jablanića/Radenovića/ Pavlovića leži u činjenici da je krstjanin Vlatko Tumurlić njegovo tijelo prenio u Vrhbosnu (...et possa ando al corpo de pavle e faralo portar a Varcboxaine...), a poznato je da su se pokojnici najčešće ukopavali na matičnom posjedu.[4]
Đoko Mazalić je Pavlovića rod počeo vezati uz Vrhbosnu, odnosno uz Lukavicu pored Sarajeva. Zatim je iznio tvrdnju da bi upravo selo Jablanovo moglo biti plemenita baština Jablana (otac Radena Jablanića i djed Pavla Radenovića), i donosi sljedeći scenarij: u Jablanovu se nastavila razvijati jedna grana ove porodice, dok je druga predvođena Radenom Jablanićem svoj razvoj nastavila u Borču kod Rogatice. Prelaz sa posjeda iz Vrhbosne do Borča, ne bi trebali isključivo vezati samo za ličnost Radena Jablanića. Proces razdvajanja porodice, mogao je početi i prije Radina Jablanića, a u potpunosti je dovršen u vrijeme njegova i djelovanja njegovog sina.
U osvjetljavanju problema porijekla ove vlasteoske porodice pomoć pružaju i arheološka iskopavanja koja su vršena na srednjovjekovnom putu koji je iz Sarajevskog polja vodio u dolinu Prače i Podrinje. Pod vodstvom arheologa Lidije Žeravice 1980. godine istražena je nekropola Pavlovac, u današnjem naselju Kasindo u Istočnom Sarajevu. Dvije godine poslije istraživanja nekropola je premještena u Lukavicu. Kada je riječ o grobnom mjestu Pavla Radinovića ponuđene su dvije lokacije na nekropoli Pavlovac. Žeravica smatra da bi drveni sarkofag nađen u grobu broj 21 u obliku duguljaste kuće s krovom na dvije vode kao simbolom pokojnikove vječne kuće mogao označavati grobno mjesto kneza Pavla. Glavni argumenti za ovu tvrdnju su bili mjesto grobnice u okviru nekropole, oblik i dubina grobnice, starost pokojnika (oko 50 godina), šest dubrovačkih dinara kao prilog grobu i pozlata nađena na kostima lobanje što ukazuje na bogatu opremu u kojoj je sahranjen pokojnik.
Neki zastupaju stajalište da je knez Pavle sahranjen ispod najreprezentativnijeg stećka na nekropoli, sljemenjaka sa postoljem, koji je sličan drugim kneževskim stećcima, poput stećka kneza Batića Mirkovića iz Kopošića (Ilijaš) ili stećka kneza Radoja iz Zabrđa (između Kiseljaka i Hadžića)
Iznad pobrojani argumenti upućuju na zaključak da se izvorna baština Pavlove porodice nalazila u Vrhbosni, gdje je i Pavle sahranjen
Dubrovčani su odavno željeli da prošire usko područje oko svog grada i uporno su predlagali bosanskom velikom vojvodiSandalju Hraniću i vojvodi Petru Pavloviću da im prodaju svoje polovine Konavla. Sandalj, koji se zbog skoro četvorogodišnjeg ratovanja bio mnogo istrošio, i kome je i za dalje borbe s Pavlovićima, koje nisu prestajale, trebalo novaca, pristao je na pogodbu. Vojvoda Petar je uskoro odustao od prodaje svog dijela Konavala.[6]
Godine 1426. godine i Radoslav je prodao Dubrovčanima svoj deo Konavla. Posljednjeg dana u godini obje strane razmijenile su dgovarajuću dokumentaciju kojom se potvrđuje kupoprodaja druge polovine Konavala sa Donjom Gorom i Vitaljinom, sa Obodom i Cavtatom, te je evidentirana prethodno dogovorena primopredaja adekvatnih novčanih sredstava i izdvajanje dijela novca kao ulog u dobit Pavlovića. Radosav je, osim konačnog ustupanja svog dijela župe, potvrdio istovremeno Dubrovniku privilegije svojih prethodnika na čelu roda, oca Pavla i brata Petra. Njegov maloljetni sin Ivaniš naveden je u svojstvu koautora ove veoma bitne povelje.[9]
Pavlovići su dobili palaču na zavidnoj lokaciji u gradu, prethodno u vlasništvu protovestijara Žore Palmote. Garantuje im se isplata godišnjeg tributa od 600 perpera kao stalnog dohotka, suma za 100 perpera veća od istog tributa ranije osiguranog Kosačama. Dodatna privilegija za Pavloviće bila je što je vojvoda Radosav uspio osigurati da se pravo nasljedstva po pitanju naplate tributa proteže i na ženske potomke, ako ne bude muških. Ukoliko se desi nepredviđena situacija poput rata, pa se tribut ne bi mogao redovno isplaćivati, onda su Dubrovčani dužni po smirivanju stanja isplatiti sve zaostatke. Obaveza isplate tributa trajnog je karaktera: "da imamo davati i plakati vjki vjkoma".
Radosavu je omogućeno izdvojiti od ukupne jednokratne sume i uložiti na dobit 6.000 dukata sa godišnjom kamatom od 5%, što je odmah učinio. Ukoliko bi poželio podići novac, morao je javiti dva mjeseca ranije. Svake sljedeće godine mogao je očekivati po toj osnovi naplatu od 300 dukata kamata. Dobio je također mogućnost naknadnog uloga dodatnih 4.000 dukata na ime sina Ivaniša i njegovih nasljednika, pod istim uslovima i bilo kad. Vrijeme je pokazalo kako Pavlovići nikad nisu uspjeli uložiti predviđeni maksimalni iznos od 10.000 dukata.
Od 1430. do 1432. godine Radoslav je vodio protiv Dubrovnika rat. Rat se završio primirjem i potvrdom stanja od prije rata.[7]
Pored Dubrovnika, Radoslav se sukobljavao i sa Kosačama, porodicom svoje žene uspevši da Stefana Vukčića Kosaču potisne iz Primorja.
Poslednji Pavlovići
Posle njegove smrti 1441. godine nasleđuje ga sin Ivaniš (1441-1450) koji umire 1450. godine, posle čega vlast prelazi na dva preostala Radoslavova sina Petra i Nikolu (1450-1463). Njih dvojica staju uz kralja Stefana Tomaša u borbi za odbranu kraljevine Bosne protiv Osmanlija. Ne može se sa sigurnošću reći ni da li su svi muški članovi roda izginuli prilikom osmanskog napada. Prema navodima osmanskih hroničara, u napadu 1463. godine poginuo je samo jedan od dvojice braće, ali nije jasno je li riječ o Petru ili Nikoli.
Tribut su zakratko u dva navrata potraživale Osmanlije: najprije jula 1464. krajišnik Isa-beg Isaković, a zatim se naredne decenije sultan predstavio kao pravni nasljednik Pavlovića. Tražio je sva zaostala dugovanja prema Pavlovićima po različitim osnovama, ali su Dubrovčani uspjeli izbjeći dodatne finansijske obaveze argumentacijom i poklonima. Kada je sultan Mehmed zatražio isplatu tributa 1474. godine, tvrdio je kako je Pavlović umro prije 11 godina, upravo u godini osmanskog napada na Bosnu, čime je ugašena vlastelinska porodica Pavlović.
U bliskom srodstvu sa ovom porodicom bila je Kujava Radenović, žena bosanskog kralja Ostoje i majka kralja Stjepana Ostojića.
↑U srpskoj historiografiji se često nekritički etiketira kao srpska.
Literatura
Ahmed Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosne 1468/1469. godine, 198. U ovom selo se ponovo javlja pod imenom Jablanović. U komentarima Ahmed Aličić selo ubicira u okolinu današnjeg sela Bojnik u blizini Sarajeva spominjući postojanje lokaliteta Jablanovi u blizini današnje Ilidže. Pri tome selo Jablanović povezuje sa srednjovjekovnom porodicom Jablanovića. Međutim Gazi Husrev-begova vakufnama ukazuje da se mjesto nalazilo u nahiji Lukavica.
Handžić, Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, 245-246.
Hazim Šabanović, Krajište Isa-bega Ishakovića
Đuro Tošić: Pismo dubrovačkog poslanika Ivana Gundulića o smrti kneza Pavla Radenovića..."et possa ando al corpo de pavle e faralo portar a Varcboxaine...", Zbornik radova Zemlja Pavlovića. Srednji vijek i period turske vladavine - ANURS i Univerzitet Istočno Sarajevo, 2003,
Aleksa Ivić, Radoslav Pavlović, veliki vojvoda bosanski, Letopis Matice srpske 245-246, Novi Sad 1907, 1-32; 24-48.
Jovan Radonić, O knezu Pavlu Radenoviću, Letopis Matice srpske 212, Novi Sad 1902,
Boris Nilević, Vojvoda Ivaniš Pavlović, Prilozi XIV/14-15, Sarajevo 1978, 349-361.
Boris Nilević, Iz života posljednjih Pavlovića, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine 28-30 (1977-1979), Sarajevo 1979, 59-74.
Boris Nilević, Učešće vojvode Petra i kneza Nikole Pavlovića u političkom životu srednjovjekovne Bosne, Prilozi XVI/17, Sarajevo 1980, 61-68.
Vladislav Skarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije, Izabrana djela - Knjiga I, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, 50-51
Lidija Fekeža, Pavlovac u: Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom III, ur. Borivoj Čović, Arheološka nalazišta regija 14-25, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1988, 54.
Lidija Fekeža, „Jezgra nahije (župe) Tilave i nekropola dijela porodice Pavlovića na Pavlovcu u Kasindolu“, Zbornik radova: Zemlja Pavlovića. srednji vijek i period turske vladavine, ANURS i Univerzitet Srpsko Sarajevo, Banja Luka
Živko Mikić, Dinaridi srednjovekovne nekropole Pavlovac kod Sarajeva, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Nova serija, Arheologija, sv. 37, Sarajevo 1982, 179-205.
Snježana Mutapčić, Pavlovac (nekropola stećaka), Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Nova serija, Arheologija, sv. 37, Sarajevo 1982, 167-177.
Lidija Žeravica, Grobovi ispod stećaka na Pavlovcu kod Sarajeva, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Nova serija, Arheologija, sv. 37, Sarajevo 1982, 179-205. (Interesovanje za nekropolu datira još od 1881. godine kada je Ivan Zoch posjetio lokalitet i ustanovio da na ovom lokalitetu ima oko 100 nadgrobnih spomenika. Skarić je bio uvjerenja da je nekropola Pavlovac pripadala bližoj ili daljnoj rodbini Pavla Radinovića i da je Pavle sahranjen na plemenitoj baštini, dok sa druge strane Mazalić smatra da je Pavle Radinović sahranjen u boračkoj nekropoli, a četiri Pavlovca do boračke nekropole prema njemu simboliziraju put kojim je preneseno Pavlovo tijelo od Vrhbosne do boračke nekropole.)
Jovan Radonić, O knezu Pavlu Radenoviću-Priložak istoriji Bosne krajem XIV. i poč. XV veka“, Letopis Matice srpske, br. 211/1, Novi Sad 1902, 39-60.
Đoko Mazalić, Borač – bosanski dvor srednjeg vieka, GZM, LIII, Sarajevo, 1941, 46.
Tošić Đuro, Vojvoda Petar Pavlović – Prilog istoriji Bosne početkom XV vijeka, Jugoslovenski istorijski časopis, br. 1-2, Beograd 2001, 35-46.
↑Dženan Dautović (2020). „Sudbina neskrojenog filma” (sh). historiografija.ba. Pristupljeno 28 October 2023. »Tokom naracije o padu Bosne 1463. godine, uhu uvijek ugodni spiker Rinko Golubović (jedan od rijetkih pogodaka u filmu) bio je prisiljen da izrekne kako će se pred naletom osmanske vojske najprije predati srpski knezovi Pavlovići i Kovačevići. Džaba decenije i decenije borbe bosanskohercegovačkih medievista, koji su ispisali stotine i stotine stranica u pokušajima da se izbore sa srbizacijom i kroatizacijom bosanskog srednjovjekovlja, u ovom podzemlju uma u kojem se istina ukazuje kao vrhovno prokletstvo, kako je isticao Dubravko Lovrenović, nekim čudnim spletom frojdovsko-jungovskih kompleksa pisac naracije proglasi ove velikaške porodice srpskim. Izrevoltiran ovom, slobodno ću je nazvati bezobraštinom, u spomenutoj izjavi za portal okarakterisao sam Pavloviće kao možda i najbosanskiju porodicu. Pavloviće, zbog specifičnog karaktera, oslanjanja na brdsko-planinske zone, dugotrajnu vjernost Crkvi bosanskoj i relativno mali stepen uzurpiranja vladarskih prava, doista i smatram daleko vezanijim za srž bosanske srednjovjekovne države«
