Monolog je govor kojeg daje jedna osoba iznoseći pri tome vlastite misli naglas ili obraćajući se direktno publici, čitaocu ili liku.

Najčešće se javlja u dramama, animiranim crtanima i filmu. Također je moguće monologom nazvati i pjesmu koja je govor ili misli jedne osobe.

Monolog se često javlja u operskim arijama, recitalima ili drugim đelovima koji imaju funkciju sličnu onoj govornim monolozima u pozorištu.

Često postoje i u modernoj prozi 20. vijeka. U modernim vremenima monolog se koristi i kao i komični elemenat na bini i televiziji.

Ako lik govori monolog nije potpuno neophodno da bude sam na bini (ili u filmskoj sceni) ali niko od ostalih učesnika ne progovara.

U drami postoje dva glavna tipa monologa:

• Eksterni monolog: kada se glumac obraća ili drugoj osobi koja se trenutno ne nalazi na sceni ili publici.

• Interni monolog: kada glumac priča kao da se obraća samome sebi. To je introspekcija koja gledaocima otkriva unutrašnje motive. Često se koristi i u tehnici "lavina misli" (stream of consciousness).

Ako je glumac sam na bini monolog se može nazvati i "solilokvij". Ovaj tip monologa se često koristi za izražavanje misli i ośećanja samog lika bez uvođenja treće osobe kao naratora. Solilokvij ne čuju ostali likovi iako se možda izgovara i ispred njih samih.

Pisani monolozi mogu imati i uputstva o načinu izvođenja i uređenju scene koje se nalazi na samom početku.

Monolog je bio značajna karakteristika francuske klasične drame. Monolozi Racinea su jako cijenjeni među francuskim glumicama.

Posebna vrsta monologa je "dramski monolog" koji ne treba mješati sa monologom koji se pojavljuje u drami. Naime, ovđe pjesnik iznosi poglede govornika, to je lika, obraćajući se slušaocu koji u pjesmi ne odgovara. Ovu tehiku je u najvećoj mjeri razvio Robert Browning. Govornik u pjesmi uopćeno govori o nekoj temi ali spontano otkriva i svoje karakterne crte. Ovako pjesnik ima mogućnost da izloži svoju temu u direktnoj konverzaciji sa čitaocem ili stavlja čitaoca na mjesto lika kojem se govornik obraća. Ovakva poezija kombinuje dramatski uticaj monologa sa bine sa sugestivnom upotrebom jezika. Na pisanim stranicama koje omogućavaju da se riječi ponovo isčitavaju i pomno analiziraju postoji mogućnost da se iznesu dublja značenja riječi.

Pojam "monolog" se također koristi za narativni stih, koji je ponekad komičan, ali obično dramatičan ili sentimentalan, i koji se najčešće izvodio u muzičkim salama i na kućnim zabavama u kasnim 19. vijeku i ranom 20. vijeku. Poznati primjeri uključuju: Zeleno oko žutog boga i Božićni dan u radionici.