Lorenzo je odgojen u sjajnoj atmosferi medicejskog dvora, učitelj mu je bio diplomat Gentile Becchi. Još kao mladića, otac Piero slao ga je u diplomatske misije u Rim, na susrete sa papom i važnim kardinalima, sa nepunih 17 godina - 1466., ušao je u Vijeće stotine Republike Firence. Ubrzo nakon tog se oženio 1469. za plemkinju Clarice Orsini, sa kojom je imao devetoro djece. Nakon smrti oca Piera (2. decembra1469), preuzeo je brigu o vođenju obitelji Medici i njihovih porodičnih poslova (bankarstvo), ali i grada Firence i republike, iako je i nadalje ostao formalno samo obični građanin.
Lorenzo kao vladar Firence
Lorenzo se ubrzo pokazao kao sposoban vladar, ali je zbog vođenja republike zanemario porodični posao - bankarstvo, što ga je indirektno vodilo u propast. Tokom njegove vladavine, nekoliko ekspozitura njihove porodične banke bankrotiralo je zbog loših kreditnih plasmana, tako da je pred kraj svog života ušao u financijske poteškoće.
Lorenzo je poput svog djeda Cosima i oca indirektno vladao Republikom Firencom preko svojih ljudi u signoriji tog grada republike, uvjeravanjem, podmićivanjem, prijetnjama i strateškim brakovima. Njegova vladavina bila je gotovo tiranska, ljudi su imali malo sloboda, ali je Firenca doslovno procvjetala pod njegovom vladavinom.[3] Takav oblik vladavine stvorio mu je brojne neprijatelje među rivalskim porodicama - od kojih su najveći i najmoćniji bili porodica Pazzi.[3]
Na Uskrs26. aprila1478., pokušan je atentat (Zavjera Pazzi) na njega i njegova brata Giuliana u Firentinskoj katedrali. Iza te zavjere stajali su rivalske porodice Pazzi i Salviati i sam papaSiksto IV..[1] Napadači su uspjeli noževima i mačevima ubiti Giuliana, ali se izbodeni Lorenzo uspio spasiti bijegom. Nakon tog je Lorenzo pohvatao i pobio sve članove zavjere (svećenik koji je vodio misu, nadbiskupPise Francesco Salviati) i velik dio porodice Pazzi.
Vrijeme nakon neuspjele zavjere Pazzi, proteklo je u otvorenom gnjevu papeSiksta IV. i Vatikana na Medicije i Firencu. Siksto IV. plijenio je medicejsku imovinu do koje je mogao doći, i ekskomunicirao Lorenza i cijelu firentinsku vladu na kraju je zabranio bilo kakve odnose sa Republikom Firencom. Kad su se sve te mjere pokazale kao slabe, Siksto IV formirao je vojni savez protiv Firence sa napuljskimkraljemFerdinandom I., koji je poslao svog sina Alfonsa u napad na Toskanu.
Lorenzo se uspio othrvati i tom pritisku, oslanjajući se na podršku firentinskih građana, i tradicionalne saveznike Firence; - Bolognu i Milano, tako da se rat odužio. Na kraju je Lorenzo uspio diplomacijom stišati strasti, -osobno je otputovao u Napulj i riješio krizu. Nakon tog se posvetio konstitucionalnim promjenama u Republici Firenci, nastojaći i na taj način učvrstiti svoju vlast.
Lorenzo se i sam okušao u umjetnosti kao poeta, - svoje sonete pisao je na narodnom jeziku iz tadašnje Toskane. U svojim mladenačkim sonetima slavi život, dok su mu oni iz zrele dobi, prožeti melanholijom i osjećajima koji opisuju krhkost i nestabilnost ljudske prirode.
Pred sam Lorenzova života Firenca je postala velika Savonarolina propovjedaonica, on je svojim vatrenim demagoškim propovjedima uzburkao cijeli Apeninski poluotok. Osobno je vjerovao da je kršćanstvo suviše udaljeno od grčko-rimske kulture, tako da nije vjerovao u Lorenzov projekt spoja kršćanstva i platonizma. Ali Savonarola je trebao Lorenzu u borbi protiv Vatikana, tako da se on osobno angažirao da ga dovede u Firencu.
