Prvi grof Gorice, Meinhard I., spominje se već 1127., no grofovija je kroz sljedeća stoljeća vrlo često mijenjala granice, na što su utjecale borbe s Akvilejskim patrijarhatom i okolnim zemljama, kao i podjela teritorija oko dva središta, onog oko gornjeg toka Drave, te onog oko same Gorice. Na vrhuncu svoje moći grofovija je bila sredinom 13. stoljeća, kad joj je pripojen Tirol. Po ubojstvu grofa Henrika III. (1323.) njezina je snaga počela slabiti te je sve više potpadala pod utjecaj snažnih susjeda, Mletaka i Habsburške Monarhije.
Grb Kneževske grofovije Gorice i Gradiške
1500. umire posljednji grof Gorice, Leonhard, a zemlju nasljeđuje austrijskinadvojvodaMaksimilijan. Do 1747. Gorica je bila grofovija Svetog Rimskog Carstva kojom je vladao austrijski nadvojvoda kao jednom od svojih nasljednih zemalja. Grofovijom je upravljao kapetan, a njezino područje obuhvaćalo je dolinu gornjeg toka Soče sve do Akvileje, područje Krmina i Devina, kao i bivšu mletačku utvrdu Gradišče (tal. Gradisca). Od 1508. do 1509. zauzeli su je Mlečani, a 1511. Habsburzi su iz nje izdvojili grofoviju Gradišku. 1747. ove dvije grofovije ujedinjene su ponovno u jednu pod nazivom Grofovija Gorica i Gradiška.
Raspadom Austro-Ugarske nakon Prvog svjetskog rata, grofovija je ukinuta, a njezino je područje postalo dijelom provincije Furlanije, s glavnim gradom u Udinama. 1927. ustanovljena je provincija Gorizia, a u isto vrijeme počinje i snažna talijanizacija pod fašističkom vlašću. Prisilno su mijenjana prezimena ljudi, imena naselja, zabranjena je uporaba svih jezika osim talijanskoga.
Grofovija Gorice i Gradiške bila je multikulturalno područje u kojem su slavenski, germanski i latinski stanovnici živjeli izmiješani, a uprava je poštovala prava manjina. Nije neobično da ljudi toga područja govore tri jezika.
Furlanski jezik
Tijekom 19. stoljeća Gorica je bila važno i živo središte furlanskoga jezika, te su svoja ponovljena izdanja doživjele mnoge stare knjige, nova su djela objavljivana, zahvaljujući i činjenici da je i plemstvo rabilo taj jezik, za razliku od Udina gdje se radije služilo venetskim jezikom. Gorički oblik toga jezika bio je uvijek obilježen utjecajima talijanskoga i njemačkoga jezika, te ga znanstvenici drže manje čistom varijantom, a sama Gorica nikad nije u potpunosti smatrana dijelom furlanskoga govornog područja. Još i danas se na području nekadašnje grofovije govori ovim jezikom.
Za furlanski jezik bitna je i činjenica da je u Grofoviji Gorica i Gradiška proveden jedini popis stanovništva u kojem je zabilježen i broj govornika toga jezika. Tako je prema popisu iz 1857. u grofoviji bilo 48.841 Furlanaca, 130.748 Slovenaca, 15.134 Talijana i 2.150 Nijemaca. Sljedeći popis proveden 1921., ubrzo nakon pripojenja Italiji, pokazao je slično stanje.
Wilhelm Baum, Die Grafen von Görz in der europäischen Politik des Mittelalters, Klagenfurt 2000, ISBN3-902005-04-1
E. Klebel, Die Grafen von Görz als Landesherren in Oberkärnten. u: Carinthia I, 125 (1935) 59-82 u. 218-246.
Christiane Thomas, Kampf um die Weidenburg. Habsburg, Cilli und Görz, 1440-1445, u: Mitt. des österr. Staatsarchivs 24 (1972) 1-86.
H. Wiesflecker, Die politische Entwicklung der Grafschaft Görz und ihr Erbfall an das Haus Österreich, u: Mitteilungen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung, Bd. 56 (1954).
M. Wutte, Die Erwerbung der Görzer Besitzungen durch das Haus Habsburg, u: Mitteilungen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung 38 (1920) 282-311.
Marko Simić: Auf den Spuren der Isonzofront, Mohorjeva Hermagoras, Klagenfurt-Laibach-Wien 2004; ISBN3-85013-884-4
Peter Štih, Studien zur Geschichte der Grafen von Görz, R. Oldenbourg Verlag Wien München 1996, ISBN3-7029-0405-0 Oldenbourg Wien; ISBN3-486-64834-9 Oldenbourg München.
