Erih Šlomović (Đakovo ili Vinkovci, 10. 3. 1915. – Beograd, 1942. ili 1943.), jugoslavenski kolekcionar i trgovac umjetninama koji je pred kraj tridesetih godina prošlog stoljeća trgovao umjetninama na relaciji Pariz – Beograd, a kojeg su nacisti ubili najvjerojatnije oko 1943. u okolici Beograda.
Biografija
O Erihu Šlomoviću se ni danas ne zna puno toga, jer mu je uža porodica pobijena i nestala u Drugom svjetskom ratu, osim da je rođen 10. 3. 1915. u bogatoj židovskoj porodici trgovca Bernarda i Roze Šlomović iz Subotice.[1][2] Odrastao je uz mlađeg brata Egona.[1] Erihov otac je držao tekstilnu radnju u glavnoj vinkovačkoj ulici.[2] Erih se tridesetih pojavio u Beogradu kao trgovac umjetnina, i to kao specijalist u posredovanju za kupnju francuskih impresionista i ostalih tadašnjih avangardnih slikara (Matissa, Picassa, Chagalla...).[3] Erih se istih tih godina pojavio u Parizu i kretao u krugu vrhunskih pariških slikara tu se upoznao i sprijateljio sa legendarnim francuskim trgovcem i kolekcionarom umjetnina Ambroise Vollardom.[3] Njihovo čudno prijateljstvo (Vollard je imao 70 godina, a Erich 26 – 30) bilo je vrlo čvrsto, Erih je po nekim izvorima bio njegov sekretar[3] i osoba od potpuna povjerenja – u svakom slučaju Vollard mu je davao slike na riječ, koje je Erih odnosio u Beograd i prodavao tadašnjim visokim kugovima. Predosjećajući rat Erih je nakon nenadane smrti svog mecene Ambroisa Vollarda u automobilskoj nesreći 1939. dio slika (oko 200) pohranio u trezor pariške banke Société générale[3] a dio slika 429 (ili 300) pomoću diplomatske pošte uputio u Kraljevinu Jugoslaviju. Prvu zagrebačku izložbu je Erih sam postavio u jesen 1940. godine na poticaj svog prijatelja slikara Otona Glihe. Tada je Erih prvi i nažalost jedini put u svom kratkom životu javno izložio vlastitu kolekciju suvremenih francuskih umjetničkih djela. Izložba je bila priređena u Meštrovićevu okruglom umjetničkom paviljonu u Zagrebu.[1]
Erih se nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u aprilskom ratu 1941. smjestio kod rodbine na selu u Bačini kod Varvarina[4] i tu sakrio slike kod porodice Živadinović, zazidajući ih u odžakliji. Nije se dugo uspio prikrivati i nacisti su ga uhapsili negdje pred kraj 1941. zajedno sa ocem i bratom, te poslali u zatvor u Ćupriji gdje su ih kasnije ugušili u mobilnoj plinskoj komori.[4] Službeno je proglašen mrtvim 1943., dok je samo njegova majka Roza uspjela preživjeti rat. Nakon rata dogovorila se sa novim vlastima (Ivan Ribar)[3] tadašnje FNR Jugoslavije o doniranju skrivene kolekcije Narodnom muzeju u Beogradu (odnosno narodu Jugoslavije) u zamjenu za pravičnu naknadu (vjerojatno mjesečnu apanažu). Ona je međutim nakon sklopljenog dogovora poginula u željezničkoj nesreći na putu u Beograd.[3] Dio sakrivenih slika – ukupno 350 (250) komada završio je u Narodnom muzeju.[4]
Erihove kolekcije nakon rata
Erihove kolekcije su i nakon rata nastavile izazivati kontraverze, kao i sam njegov život i tragična smrt. Nasljednici porodice Vollard tvrdili su da su sve slike bile vlasništvo njihova predka Ambroisa Vollarda, koji je samo davao Erihu slike u komisiju. Još veća zbrka nastala je oko slika smještenih u trezoru pariške banke Société générale, koji je nekim čudom ostao neotkriven čitav rat i dobra četiri desetljeća nakon rata. Na nalog francuskih vlasti otvoren je 1989.[5] godine i izazvao pravu senzaciju, jer se dotad smatralo da je to mitska legenda pariških trgovaca slikama. Nakon tog počela je pravna bitka između porodica Vollard i Šlomović oko nasljedstva, koja je trajala skoro dva desetljeća. Presudom pariškog suda iz 2006. godine, slike iz trezora banke pripale su nasljednicima porodice Vollard.[5] Oni su ih odmah odlučili prodati na aukciji uz pomoć Aukcijske kuće Sotheby’s na dvije dražbe u Londonu (22. 6. 2010.) i Parizu (29. 6.).[5] U toj kolekciji je i slika fovista Deraina (“Arbres a Collioure”) i Cezannov portret Emila Zole.[5]
Sumnje i kontroverze
Po nekim drugim izvorima nakon smrti Vollarda u julu 1939., Erih se nastavio baviti trgovanjem umjetninama uz pomoć Vollardovog brata Luciena Vollarda i njegova prijatelja Martina Fabiania, korzikanskog mafijaša (kasnije i nacističkog kolaboratera), a ni smrt Ambroisa Vollarda nije bila nesrećan slučaj već smišljeno ubistvo.[nedostaje referenca]
Erihov život na filmu i u romanima
O Erihovoj nesretnoj sudbini redatelj Veljko Bulajić je 1989. po scenariju Ive Brešana snimio film "Donator".[6] Beogradski književnik Momo Kapor napisao je roman "Dosije Šlomović" inspiriran njegovom sudbinom, a koji je izdala izdavačka kuća Knjiga-Komerc iz Beograda, 2004. godine.
Reference
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); Vesna Domany Hardy; O zbirci Eriha Šlomovića; stranica 43, 44, 45, 46; broj 103, siječanj / veljača 2008, Zagreb.
- ↑ 2,0 2,1 Savo Popović, Miljana ralj (25. 4. 2012). Misterija od rođenja. Novosti. Preuzeto 25. 4. 2014 „Nesporni podatak njegove biografije je da se rodio u porodici bogatog jevrejskog trgovca Bernarda Šlomovića. Njegova majka Roza poticala je iz familije Helcler, iz Subotice.”
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 215 A Yugoslav Goudstikker in The Hague (pristupljeno: 4. 04. 2011.)
- ↑ 4,0 4,1 4,2 David D’Arcy: The Mysteriou mr. Slomovic - na portalu artnet.com (pristupljeno: 4. 04. 2011.)
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 „Patricia Kiš: Slike koje je 1939. Hrvat spasio od Hitlera idu na najveću aukciju godine, sa portala Jutarnji list, objavljeno: 25. 04. 2010 (pristupljeno: 4.04. 2011.)”. Arhivirano iz originala na datum 2010-04-28. Pristupljeno 2011-04-04.
- ↑ O filmu Donator (1989) - na portalu IMDb
Literatura
- Zbirka Erich Šlomović iz Narodnog muzeja u Beogradu: Muzejsko galerijski centar, Muzejski prostor, Zagreb, 7.12.1989 - 3.1.1990
- Momo Kapor: Dosije Šlomović, Knjiga-Komerc Beograd, 2004. ISBN 86-7712-006-8
Vanjske veze
