Državni udar u Surinamu 1980.

Puč narednika
Segment Hladnog rata

Spomenik puču u Nieuw Amsterdamu
Datum 25. veljače 1980.
Lokacija  Surinam
Ishod Pobjeda pučista
Sukobljene strane
 Surinam

Podrška:
 Gvajana
 Sjedinjene Države
 Venezuela 		Surinam Oružane snage Surinama

Podrška:
 Brazil
 Kina
 Kuba
 Sovjetski Savez
Komandanti i vođe
Surinam Johan Ferrier
Surinam Henck Arron 		Surinam Dési Bouterse

Državni udar u Surinamu 1980. godine, poznatiji kao Puč narednika (nizozemski: De Sergeantencoup), bio je vojni udar koji se dogodio 25. veljače 1980. godine pod vodstvom skupine od 16 narednika, znanih kao "Šesnaestorka" (nizozemski: Groep van zestien), Surinamskih oružanih snaga na čijem je čelu bio narednik Dési Bouterse. Pučisti su u nasilnom državnom udaru svrgnuli legalno izabranu vladu premijera Hencka Arrona te de facto preuzeli kontrolu nad državom.[1] Na čelo države došao je Nacionalni vojni savjet, a uz kraći prekid, vojska je vladala Surinamom sve do 1991. godine. Period vojne diktature u Surinamu bio je obilježen cijelom serijom represivnih mjera koje su uključivale policijski sat, ograničavanje temeljnih prava i sloboda, zabranu političkih stranaka (od 1985. godine) te pogubljenja političkih oponenata.[2]

Surinam je 1975. godine stekao nezavisnost od Nizozemske,[3] a stečena nezavisnost dovela je do cijelog niza problema u gospodarstvu, što je pak dovelo do nezadovoljstva surinamske populacije.[4] Skupina koja se u ovom periodu posebno istaknula bili su neaktivni vojni časnici koji su se pokušali organizirati u sindikat,[5] žaleći se na niske plaće[5] i korupciju.[3] Tadašnji premijer Henck Arron odbio je pregovarati s njima te je dao uhapsiti vođe te grupe, koji su 26. veljače 1980. godine trebali izaći pred sud,[6] dok su za ožujak bili zakazani izbori.[5] No, dan prije suđenja, 25. veljače 1980. godine, "Šesnaestorka" na čelu s Bouterseom počinje državni udar napadom na vojne kampove u Paramaribu, pri čemu su svi koji su im pružali otpor bil uhapšeni. Najveći otpor pružala je sudinamska policija u glavnoj zgradi, koja je spaljena do temelja u znak odmazde. Nakon što se policija predala, pučisti su preuzeli potpunu kontrolu[7] te su svrgnuli premijera Arrona i optužili ga za korupciju.[8] Predsjednik Johan Ferrier bio je prisiljen na ostavku u kolovozu 1980. godine,[9] čime je i posljednji element legalno izabrane vlasti u Surinamu uklonjen, a Nacionalni vojni savjet preuzeo je svu kontrolu. Institucija predsjednika i dalje je postojala, međutim svi su predsjednici do 1988. godine bili Bouterseove marionete, a sam Bouterse imao je gotovo apsolutne ovlasti kao čelnik Savjeta.[10]

Međutim, iako je vojska uvela strogu diktaturu, otpor je i dalje postojao, što je dovelo do dvije značajne tragedije. Dana 8. prosinca 1982. godine, skupina od 15 surinamskih intelektualaca uhapšena je tokom noći i odvedena u Fort Zeelandiju, gdje se nalazio Bouterseov ured, gdje su ih Bouterseovi ljudi mučili i pogubili. Među petnaest žrtava bio je i nizozemski novinar Frank Wijngaarde, a nemili događaj ostat će zabilježen pod nazivom Decembarska ubojstva.[11] Država će kasnije pokrenuti kazneni postupak protiv nekolicine osumnjičenih, među kojima je i Bouterse, koji je prvostupanjski osuđen na 20 godina zatvora. Druga tragedija dogodila se 1986. godine, nedugo nakon što je Bouterseov bivši tjelohranitelj, Ronnie Brunswijk, pokrenuo građanski rat u Surinamu. Kao čin odmazde, surinamska je vojska počinila masakr u Brunswijkovom rodnom selu, Moiwani, u kojem je ubijeno najmanje 39 osoba.[12][13]

Iako je vojska i dalje imala čvrstu kontrolu, vanjski i unutrašnji pritisci prisilili su Boutersea na kompromis te su, nakon usvajanja Ustava 1987. godine, održani izbori 1988. godine i demokracija je ponovo uvedena u Surinam. Međutim, demokratski je period trajao vrlo kratko jer je Bouterse, nezadovoljan novoizabranom vlasti, već 1990. godine proveo tzv. "Telefonski puč" i ponovo svrgnuo legalno izabranu vlast,[14] s tim da je vojna diktatura ovog puta trajala znatno kraće, do 1991. godine, kada je Surinam formalno vratio demokrtatski sustav.

Reference

  1. ↑ „The World Factbook”. cia.gov. Pristupljeno 13 August 2015. 
  2. ↑ „BBC News – Timeline: Suriname”. bbc.co.uk. 14 September 2012. Pristupljeno 13 August 2015. 
  3. ↑ 3,0 3,1 „Henck Arron (1936–2000)” (nl). Historiek. December 2008. Pristupljeno 22 June 2020. 
  4. ↑ „Wat zijn de Decembermoorden” (nl). NPO Focus. Pristupljeno 22 June 2020. 
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 „The Kingdom Of The Netherlands In The Caribbean. Suriname 1954 – 2004: Kroniek van een illusie” (nl). Rozenberg Quarterly. Pristupljeno 22 June 2020. 
  6. ↑ Caribbean Review (1980). „The Year of the Sergeants”. University of Florida. Pristupljeno 22 June 2020. 
  7. ↑ Janssen, Roger (2011) (en). In Search of a Path: An Analysis of the Foreign Policy of Suriname from 1975 to 1991. Leiden: Brill. str. 56. ISBN 978-90-04-25367-4. JSTOR 10.1163/j.ctt1w8h0wm. 
  8. ↑ Gunson, Phil (January 24, 2001). „Obituary Henck Arron”. The Guardian. Pristupljeno February 24, 2020. 
  9. ↑ De Vries, Paul (15 August 1980). „President Afgezet” (nl). Limburgs Dagblad: str. 1. 
  10. ↑ Kruijt, Dirk (2020-12-17) (en), Suriname: The National Army in Politics, Oxford University Press, DOI:10.1093/acrefore/9780190228637.013.1855, ISBN 978-0-19-022863-7, pristupljeno 2023-02-22 
  11. ↑ „The Right to Life and the Right to Personal Integrity”. Report on the Human Rights Situation in Suriname. Inter-American Commission on Human Rights. 5 October 1983. Pristupljeno 22 February 2023. 
  12. ↑ „Suriname apologizes for 1986 massacre – Americas – International Herald Tribune” (en-US). The New York Times. 2006-07-16. ISSN 0362-4331. Pristupljeno 2023-02-22. 
  13. ↑ „Dutch Police arrest man on suspicion of war crimes Surinamese Interior War – News item – Public Prosecution Service” (en-GB). www.prosecutionservice.nl. 2021-10-29. Pristupljeno 2023-02-22. 
  14. ↑ Singh, Chaitram (2008-04-15). „Re-democratization in Guyana and Suriname: Critical Comparisons” (en). European Review of Latin American and Caribbean Studies (84): 71–85. DOI:10.18352/erlacs.9627. ISSN 1879-4750. 

Vanjske veze