Tradicijski je nazvan gastrointestinalni inhibitorni peptid ili želučani inhibitorni peptid, a utvrđeno je da smanjuje lučenje želučane kiseline,[4] da zaštiti tanko crijevo od oštećenja kiselinom, smanjujući brzinu prijenosa hrane kroz želudac i inhibira pokretljivost probavnog trakta i lučenje kiseline. Međutim, ovo nije tačno, jer je otkriveno da se ti efekti postižu samo s večim fiziološkim razinama od normalnih i da se ti rezultati prirodno javljaju u tijelu kroz sličan hormon, sekretin.[5]
Sada se vjeruje da je funkcija GIP-a da inducira lučenje insulina, koja je stimulirana prvenstveno hiperosmolarnoščuglukoze u dvanaestpalačnom crijevu.[6] Nakon ovog otkrića, neki istraživači preferiraju novo ime glukozo-zavisni insulinotropni peptid, zadržavajući pritom akronim "GIP". Količina izlučenog insulina veća je kada se glukoza uzima oralno, nego intravenozno.[7]
Pored svoje uloge inkretina, GIP je poznat po tome što inhibira apoptozu beta-ćelija gušterače i pospješuje njihovu proliferaciju. Također stimulira lučenje glukagona i nakupljanje masti. GIP receptori su izraženi u mnogim organima i tkivima, uključujući centralni nervni sistem, što mu omogućava da utiče na hipokampusno formiranje pamćenja i regulaciju apetita i sitosti.[8]
GIP se odnedavno pojavio kao glavni faktor u pregradnja kostiju. Istraživači sa Univerziteta u Angersu i Ulsteru dokazali su da je genetička ablacija GIP-ovog receptora kod miševa rezultirala dubokim promjenama mikroarhitekture kostiju, modifikacijom mreže adipokina.[9] Nadalje, nedostatak GIP-receptora također je povezan kod miševa sa dramatičnim smanjenjem kvaliteta kostiju i naknadnim povećanjem rizika od prijeloma.[10] However, the results obtained by these groups are far from conclusive because their animal models give discordant answers and these works should be analysed very carefully.
Patologija
Utvrđeno je da dijabetičari tipa 2 ne reagiraju na GIP i imaju niži nivo lučenja GIP-a nakon obroka, u odnosu na one koji nisu dijabetičari.[11] U istraživanju na nokaut-miševima utvrđeno je da odsustvo GIP receptora korelira sa rezistencijom na gojaznost.[12]
Reference
^Meier JJ, Nauck MA (2005). "Glucagon-like peptide 1(GLP-1) in biology and pathology". Diabetes/Metabolism Research and Reviews. 21 (2): 91–117. doi:10.1002/dmrr.538. PMID15759282.
^Mieczkowska A, Irwin N, Flatt PR, Chappard D, Mabilleau G (Oct 2013). "Glucose-dependent insulinotropic polypeptide (GIP) receptor deletion leads to reduced bone strength and quality". Bone. 56 (2): 337–42. doi:10.1016/j.bone.2013.07.003. PMID23851294.
^Skrha J, Hilgertová J, Jarolímková M, Kunešová M, Hill M (2010). "Meal test for glucose-dependent insulinotropic peptide (GIP) in obese and type 2 diabetic patients". Physiological Research. 59 (5): 749–55. PMID20406045.
^Yamada Y, Seino Y (2004). "Physiology of GIP--a lesson from GIP receptor knockout mice". Hormone and Metabolic Research. 36 (11–12): 771–4. doi:10.1055/s-2004-826162. PMID15655707.
King, Michael W. (16. 11. 2006). "Gastrointestinal Hormones and Peptides". Indiana University – Purdue University Indianapolis School of Medicine. Arhivirano s originala, 6. 12. 2007. Pristupljeno 1. 10. 2006. Nepoznati parametar |name-list-format= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)