Čakavski (također čakavica, čakavština) nazvan po upitnoj zamjenici ča jedno je od triju narječja srpskohrvatskoga jezika govorenih na području današnje Hrvatske. Po nekim lingvističkim studijama, čakavica se zbog male uzajamne razumljivosti sa štokavicom smatra južnoslovenskim regiolektom ili zasebnim mikro-jezikom, odnosno jezikom,^[1][2][3] te od 2020. posjeduje vlastiti ISO 639-3 kod [ckm].^[4] Po službenoj hrvatskoj lingvistici čakavski se smatra narječjem hrvatskoga jezika, uz kajkavski i štokavski.

Najstariji pisani zapisi na tlu današnje Hrvatske pisani su upravo čakavskim narječjima staroslovenskog jezika. Današnje područje čakavštine znatno je manje nego prije migracija izazvanih osmanskim osvajanjima velikoga dijela hrvatskoga jezičnog prostora. Naseljavanjem govornika (novo)štokavštine čakavski zajik je potisnut s većega dijela kopna, tako da se danas uglavnom prostire jadranskom obalom, s nekoliko štokavskih prekida, i na većni otoka sjeverno od Pelješca (koji je dijelom čakavski), u dijelu Like, Gacke, Gorskog Kotara i Istre, te u Pokuplju sve do Karlovca. U jednome dijelu čakavskoga područja (na Braču, Visu, gradu Hvaru s bližom okolicom, u Trogiru i Bakru, mjestimično na kvarnerskim otocima i dr.) umjesto ča govori se ca, takozvani cakavizam.

Čakavski govori dosada su dijeljeni po različitim kriterijima. Prema refleksu "jata" dijele se na:

1. ekavske ili Liburnske čakavštine ili staročakavski (sjeveroistočna Istra od rijeke Raše do Kastavštine i Rijeke, i istarskih otoka Cres, Lošinj...),
2. ikavsko-ekavske (na primjer sjeverno i istočno od Sušaka, Krk, Rab, Pag, Dugi otok, Kornati, Ogulin, Brinje, Otočac, Duga Resa)
3. ikavske (na primjer zapadna Istra, Korčula, Pelješac, Brač, Hvar, Vis, Šolta)
4. jekavske (Lastovo)

Po naglasnome sustavu Dalibor Brozović razlikuje sljedeće skupine čakavskih govora:

1. govore s "klasičnim" čakavskim sustavom s tri naglaska
2. govore s dvonaglasnim sustavom
3. govore sa ("štokavoidnim") četveronaglasnim sustavom
4. govore s četveronaglasnim štokavskim sustavom
5. govore u kojima se prepliću naglasne značajke 1. i 2. skupine.

Kombinacijom naglasnih i fonoloških kriterija, čakavsko narječje se dijeli u šest dijalekata:

1. buzetski ili gornjomiranski
2. jugozapadni istarski ili štokavsko-čakavski
3. sjeverno-čakavski ili ekavskočakavski
4. srednjočakavski ili ikavsko-ekavski
5. južnočakavski ili ikavsko-čakavski
6. lastovski ili jekavsko-čakavski

Božidar Finka i Milan Moguš po sljedećih osam kriterija odlučivali su o pripadnosti govora čakavštini:

1. zamjenica ča i zač
2. stara akcentuacija
3. refleks jata /ě/
4. čakavsko /t'/
5. prijelaz /ę/ u /a/ iza /j/, /č/ i /ž/
6. prijelaz /d'/ u /j/
7. aorist bim-biš-bimo-bite
8. izostanak afrikate /ž/

S obzirom na činjenicu da se znatan broj čakavskih govora odlikuje starinom i drugim značajkama, čakavsko narječje je privlačilo i hrvatske i strane dijalektologe tako da su mnogi govori dobro proučeni i iscrpno opisani (Hvar, Brač, Sušak, Bakar, Trsat i druge). Izrađeni su rječnici pojedinih čakavskih govora (Trogir, Sali, Labin, Duga Resa, Karlovac, Vrgada i drugi). Čakavsko jezično blago donose mnogi stariji hrvatski leksikografi: Faust Vrančić (Dikcionar, Mletci, 1595), Bartol Kašić (u rukopisnom hrvatsko-talijanskom rječniku; objavljen 1990), Ivan Belostenec (Gazofilacij; postumno: Zagreb, 1740), Ivan Tanzlinger Zanotti (rukopisni Dizionario, 1679. i druge), Josip Jurin (rukopisni Calepinus trium linguarum, 2. pol. 18. stoljeća).

Početci hrvatske pismenosti vezani su za čakavštinu kojom su napisana mnoga djela rane (srednjovjekovne) hrvatske pismenosti i književnosti: natpisi i ploče (Valunska ploča, Bašćanska ploča, Plominski natpis), pravna djela (Istarski razvod), lekcionari (Zadarski lekcionar, Bernardinov lekcionar), zbornici (Kolunićev zbornik, dijelom Petrisov zbornik). Od XV. stoljeća na čakavskom književnom jeziku pisali su mnogi hrvatski književnici (Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Brne Karnarutić i drugi). Osim u Gradišću, književnost na čakavskom, dijelom i pod utjecajem štokavštine, do polovice XVIII. stoljeća posve zamire. U 20. stoljeću razvila se bogata čakavska književnost, naročito pjesništvo (Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Marin Franičević, Zvane Črnja, Šime Vučetić, Drago Ivanišević, Milorad Stojević i drugi). Najopsežnije jezikoslovno djelo o čakavštini predstavlja trodijelni Čakavisch-deutsches Lexikon Mate Hraste, Petra Šimunovića i Reinholda Olescha (Köln-Beč, 1979 - 1983) s čakavsko-njemačkim rječnikom, glosarom i izabranim čakavskim tekstovima.

• t'- (izostavnik označava meki poluglas, znak za njega je postojao u glagoljici) - kao umekšano "ć", negdje slično "tj"
• č - izgovorom je glas između "č" i "ć"
• Glasovni skup šć (prema književnom št) - šćipunica, rašćika.
• Glasovni skup žj (prema književnom žd) - možjani.
• Postojanje slogotvornog l ( u književnom je u nom. -o) - posol, bil (u nekim narječjima je iza "i" jedva čujan, kao bi^l).
• Postojanje slogotvornog r ( izgovoren kao ar, er) - sarce, parsti, žerat.
• Postojanje dvoglasa uo ( u književnom samo o) - ruod, nuono, divjuok.
• Izgovor samoglasnika, gdje je u književnom "a", kao "o", "u" ili u neki poluglas (u čokavskim i cokavskim narječjima) - posol (posao), jo (ja).
• Aorist: bih-bis-bi-bismo-biste-bidu
• Izgovor "j", gdje u književnom dolazi lj - divjok, jubav, judi.
• Nastavak u 3.osobi množine -du (pensuodu, plijedu, išćedu)

• sačuvana kratka množina
• naglasni sustav
• izgovor lj kao meko j

Dosad na internetu postoje dva specijalizirana wiki-portala čakavštine i čakavske kulture. Najnoviji od jeseni 2009. je Chakavian Zohowiki (Čakavski wiki-leksikon) koji je još u početnoj fazi. Veća je 'Čakavsko-jadranska Wiki-enciklopedija' - ili Čakavsko-adrianski velikaz (WikiCha) koja postoji od jeseni 2007, na adresi: chak.volgota.com. Ovaj specijalizirani Wiki treba obuhvatiti najdetaljniju dokumentaciju na internetu o čakavskoj kulturi i jadranskoj ekumeni, a do jeseni 2009. imao je 506 članaka.

• J. Hamm, M. Hraste, P. Guberina: Govor otoka Suska. Hrvatski dijalektološki zbornik 1, Zagreb 1956.
• M. Hraste, P. Šimunović, R. Olesch: Čakavisch-deutsches Lexikon, Band I-III, Köln-Wien, 1979 - 1983.
• M. Kranjčević: Ričnik gacke čakavščine. Čakavski sabor, Otočac 2003.
• B. Matoković-Dobrila: Ričnik velovaroškega Splita, Denona, Zagreb 2004.
• A. Roki-Fortunato: Libar Viškiga jazika. Libar Publishing, Toronto 1997.
• P. Šimunović: Rječnik bračkih čakavskih govora, Brevijar, Supetar 2006.
• N. Velčić: Besedar Bejske Tramuntane. Čakavski sabor i Adamić d.o.o, Cres-Lošinj 2003.
• R. Vidović, J. Božanić: Čakavska rič, vol. 1.- 34., Književni krug Split 1967-2006.
• M. Yoshamya: Rječnici istočnog Kvarnera (Baška, Rab, Vinodol) - rječnik, gramatika i kultura, knj. 1, Zagreb 2005, knj. 2 u tisku 2008.

• Dictionary of Istrian dialects
• Early Adriatic Gan-Veyãn (in English)
• Veglian Legends (in English)

1. ↑ euroart (2015-10-11). Najveći živući lingvist Josip Silić: Predložio sam uvođenje čakavskog u škole (en).
2. ↑ Slobodna Dalmacija - Dalmacija ima pravo na čakavski jezik! (hr-hr) (2010-04-04).
3. ↑ Chakavian Officially Declared a Language in 2020, Croatia Pays No Attention (en-gb). Archived from the original on 2023-02-03. Preuzeto 2023-02-13.
4. ↑ „ISO 639-3 Registration Authority”. 23. januar 2020. Pristupljeno 13. maj 2022.