Yuan Shikai (kineski: 袁世凱; pinyin: Yuán Shìkǎi; 16. septembar 1859 – 6. jun 1916) bio je kineski vojskovođa i državnik, poznat po važnoj, ali kontroverznoj ulozi koju je igrao prilikom transformacije Kine iz monarhije u republiku, a pri čemu je od 1912. do smrti služio kao prvi predsjednik Republike Kine, te nakratko od 1915. do 1916. kao posljednji kineski car.
Rodio se u provinciji Henan u relativno imućnoj porodici, koja mu je pružila solidno konfucijansko obrazovanje. Nakon što je dva puta pao na carskom ispitu nužnom za službu u upravi tadašnje dinastije Qing, odlučio je započeti vojnu karijeru kupivši porodičnim novcem čin u Huai armiji. Brzo je postao štićenik generala Li Hongzhanga koji ga je 1885. poslao u vojno-diplomatsku misiju u susjednu Koreju, gdje se sljedećih nekoliko godina suprotstavljao nastojanjima Japana da tu zemlju dovede u svoju interesnu sferu. Iz Koreje je povučen 1894. godine nedugo prije izbijanja rata sa Japanom, te je tako izbjegao odgovornost za katastrofalni poraz. Yuan Shikai je sljedeće godine imenovan zapovjednikom Nove armije, koja je obučavana i opremljena po zapadnim uzorima, a brzo je postao blizak saveznik nepopularne carice Cixi. Za vrijeme Bokserskog ustanka njegove trupe ne samo što se nisu priključile ustanicima, nego su brutalno gušile ustanak i pomagale stranim trupama pri napadu na carsku prijestolnicu Peking. Yuan Shikai je nakon toga Novu armiju ojačao i proširio u Beiyanšku armiju, te zadržao de facto kontrolu nad njom čak i kada je nakratko smijenjen s mjesta njenog zapovjednika 1909. godine. To je došlo do izražaja nakon izbijanja republikanskog ustanka 1911. godine, kada su carske vlasti Yuan Shikaija vratile na mjesto zapovjednika nadajući se da će on ugušiti ustanak. Yuan je krajem godine porazio ustanike u bitci kod Yangxije, ali je odmah potom sa njima započeo pregovore, pri čemu su mu ponudili mjjesto predsjednika nove republikanske Kine. Yuan je ponudu prihvatio, natjeravši posljednjeg cara Pu Yia na abdikaciju, te je u proljeće 1912. godine preuzeo dužnost predsjednika. Njegov mandat su obilježila nastojanja da, usprkos nominalnog zalaganja za demokraciju, preuzme svu vlast i zavede autokratski režim, pri čemu je uglavnom uspio, slomivši otpor Kuomintanga čiji su čelnici prisiljeni na egzil; sa druge strane, nije uspio spriječiti Tibet i Mongoliju da se otcijepe od kineske vlasti i proglase nezavisnost, a i njegovo podilaženje Japanu prilikom ponižavajućih 21 zahtjeva 1915. godine je izazvalo duboko nezadovoljstvo u nacionalističkim krugovima. Godine 1915. se nakratko proglasio carem, a što je izazvalo još jednu pobunu, zbog koje je nekoliko mjeseci kasnije abdicirao i ponovno preuzeo dužnost predsjednika. Ubrzo nakon toga je umro od uremije; njegova smrt je stvorila vakuum moći u Kini koji su iskoristili ambiciozni gospodari rata i započeli turbulentni period koji će trajati do 1928. godine.