Trpimir je bio knez Primorske Hrvatske od 845. do 864. godine, te utemeljitelj vladarske dinastije Trpimirovića.

Oko 845. naslijedio je kneza Mislava. Formalno je priznavao vrhovnu vlast franačkog kralja Lotara, ali je vladao kao samostalan i jak vladar. U svom kneževskom dvoru imao je dvorske svećenike, dvorske komornike, te stalnu pratnju u kojoj su pored ostalih bili uključeni i najugledniji župani, koji su bili Trpimirovi savjetnici i suradnici.

Napade Arapa, koji su oslabili Bizant i Veneciju, knez Trpimir je mudro iskoristio. Prema svjedočanstvu benediktinca Gottschalka, Trpimir je između 846. i 848. uspješno ratovao protiv Bizanta [1] i Venecije na moru i na kopnu. Kad su Neretvani napali i sam mletački grad Caorle, Trpimir je razbio bizantskog arhonta koji je tada stolovao u Zadru. I sam Gottschalk, optužen s krivovjerja, sklonio se kod Trpimira, kako bi umakao Francima, što već dokazuje snagu i samostalnost ovoga kneza.

Između 854. i 860. Bugari su napali Hrvatsku, koju je Trpimir s lakoćom obranio, a konačan udarac zadao im je u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su tada graničile Primorska Hrvatska i Bugarska.

Osobito je znamenita Trpimirova darovnica na latinskom jeziku od 4. ožujka 852. (nekad je se datira i prije 840. godine), kojom je splitskoj nadbiskupiji potvrdio darovnicu svoga prethodnika Mislava, te joj je još darovao crkvu sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajućim kmetovima. Tu najstariju sačuvanu ispravu hrvatskih vladara napisao je jedan svećenik u svojstvu kneževog kancelara, a u njoj su i navedeni svjedoci: pet župana, knežev upravitelj dvora (Negotin), tri svećenika (Dominik, Ciprijan i Martin) i pet ostalih uglednika. U povelji se Trpimir naziva „pomoću Božjom knezom Hrvata“ (iuvatus munere divino dux Croatorum), a svoju zemlju naziva regnum Croatorum. Ovaj naziv, premda bi se mogao doslovno prevesti kao „kraljevstvo Hrvata“, vjerojatnije u to doba označava zemlju nad kojom vladaju Hrvati. Kad kaže da je knez „pomoću Božjom“ vjerojatno označava da ga na vlast nije postavio car. Iz Povelje se također saznaje da je Trpimir stolovao u Bijaćima, a posjedovao je i Klis.

Značajne su i ostale Trpimirove darovnice i zapisi. Tako je u Rižinicama kod Solina dao sagraditi samostan i crkvu sv. Petra. 4. ožujka 852. je izdao povelju u Bijaćima (in loco Byaci dicitur) na latinskom jeziku, kojom je potvrdio darove kneza Mislava Splitskoj nadbiskupiji. U toj ispravi, Trpimir sebe oslovljava "milošću Božjom, knez Hrvata" (u lat. izvorniku: "Dux Chroatorum iuvatus munere divino"), a svoju državu naziva "hrvatskim kraljevstvom" ("Regnum Chroatorum").

Pozvao je nekoliko benediktinaca iz poznatog benediktinskog središta Montecassino (između Rima i Napulja) s Apeninskog poluotoka. Benediktinci koji su se nastanili u samostanu odigrali su značajnu ulogu u vjerskom i prosvjetnom životu, te širenju pismenosti. Knez Trpimir i njegov najstariji sin Petar hodočastili su u talijanski grad Čedad (16 km istočno od grada Udine), a dokaz tome su zabilježena imena u poznatom Evanđelju sv. Marka (Čedadski evanđelistar), u kojem su zapisana i imena mnogih drugih europskih vladara, posebice slavenskih i germanskih. Ondje je njegovo ime zapisano kao domno Tripimiro (gospodin Trpimir), s naslovom koji se tada rado davao najvišim uglednicima. Gottschalk ga pak naziva „kraljem Sklavina“ (rex Sclavorum), što opet označava njegovu vrhovnu vlast i činjenicu da u stvarnosti nije bio ničiji vazal.

Potkraj Trpimirova vladanja, god. 863., došlo je i do prvog raskola između rimskoga pape i carigradskog patrijarha Focija, a Hrvatska se našla između dviju sila.

Kraj Trpimirove vlasti nije sasvim jasan, baš kao i točan slijed njegovih nasljednika. Trpimir je imao tri sina, Petra, Zdeslava i Muncimira, te ga prema jednoj od teorija naslijeđuje sin Zdeslav, kojega ubrzo svrgava Domagoj koji nije bio iz njegove obiteljske loze. Prema drugoj, Trpimira je izravno naslijedio knez Domagoj oko god. 864., koji pritom, kako neki drže, pogubljuje Trpimirova sina Petra.

• Domaslava

• Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić (hrvatski), R. [Romilly] J. [James] H. [Heald] Jenkins (engleski), priređivač grčkog izvornika Gyula Moravcsik, Zagreb : Dom i svijet (Biblioteka Povjesnica), 2003. ISBN 953-6491-90-7.

• Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924.
• Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.
• Ivan Mužić, „Hrvatska povijest devetoga stoljeća“, (Povjesnice Hrvata 3), Split 2007. ISBN 978-953-263-034-3[2] Arhivirano 2016-07-03 na Wayback Machine-u