Za ostala značenja, vidi Mislav (razvrstavanje).

Mislav, također i Mojslav, bio je knez Primorske Hrvatske otprilike od 835. do 845. godine. U povelji kneza Trpimira njegovo je ime Mislavus, ali u nekim prijepisima i Oyslavus, a u kronici Ivana Đakona i Muisclavus.

Došao je na vlast nakon Borne i Vladislava, a već je na početku svoga vladanja ratovao s Mlečanima. Uzroci i tijek ratovanja pouzdano se ne znaju, ali se zna da je 839. mletački dužd Petar Tradonik sa svojom ratnom mornaricom krenuo navaliti na hrvatsko primorje. Međutim kod primorskog dvorca sveti Martin, sukobivši se s hrvatskim snagama, dužd se predomislio, te je ugovorio mir s knezom Mislavom.

Potom je dužd krenuo na jug napasti neretvanske otoke, ali je i tamo ugovorio mir s neretvanskim velikim županom Družakom. O tome izvješćuje Ivan Đakon koji Mislavu daje naslov princeps, a Družaku iudex. Ovaj drugi naslov doista odgovara županu, a prvi, „princeps“, obično je hijerarhijski iznad naslova dux, no Ivan Đakon piše kasnije i moguće je da prenosi prilike s kraja 10. stoljeća. Sljedeće godine (840.), Neretvani su predvođeni velikim županom Deodatom potpuno razbili Mlečane u pomorskom boju, pa se tako dužd Petar kao veliki gubitnik morao vratiti u Veneciju.

Knez Mislav nije više stolovao u Ninu (ili u Lici kako misle neki), kao njegovi prethodnici, nego u Klisu. Čini se da sjedište vladara u to doba nije bilo stabilno, nego se mijenjalo između Klisa, Nina i Bijaća. Mislav je bio pobožan vladar koji je počeo graditi prve kulturne i crkvene zadužbine. Tako je dao sagraditi crkvu sv. Jurja u mjestu Putalju, kojoj je darovao zemljišni posjed i kmetove. Kao susjed grada Splita, u kojem je tada nadbiskupom bio Justin, Mislav je odredio da splitska nadbiskupija dobiva desetinu od plodova i životinja s njegovoga kneževskog posjeda u susjednom Klisu.

To je bio prvi dar što ga je splitska crkva dobila od hrvatskog vladara na hrvatskom zemljištu, ali i mudar politički potez, jer je splitska crkva tada bila na bizantskom teritoriju i pod carigradskim patrijarhom. Bio je to početak uspostavljanja dobrih odnosa s dalmatinskim gradovima i njihova približavanja Primorskoj Hrvatskoj.

Još boljom organizacijom vojne snage na kopnu i na moru, knez Mislav sve je više jačao hrvatsku kneževinu. Uvijek je imao na raspolaganju velik broj pješaka i konjanika, koji su tada rabili lukove sa strjelicama, mačeve, koplja i drugo oružje. Na raspolaganju je imao i dobar broj brodova s odgovarajućom posadom mornara-ratnika. Od 840. godine morali su se Neretvani i Hrvati boriti, zajedno s Bizantom i Mlečanima protiv zajedničke opasnosti - arapskih gusara koji su opsjedali Boku kotorsku, Dubrovnik i ostale krajeve u Jadranu. Čini se da se u to vrijeme dogodilo i oslobođenje primorskih Hrvata od franačke vlasti. Konstantin VII. Porfirogenet u svome djelu De administrando imperio (gl. 30) spominje o sedmogodišnjoj borbi ovih Hrvata protiv Franaka i konačnoj pobjedi Hrvata.

Kneza Mislava naslijedio je oko 845. knez Trpimir.

• Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić (hrvatski), R. [Romilly] J. [James] H. [Heald] Jenkins (engleski), priređivač grčkog izvornika Gyula Moravcsik, Zagreb : Dom i svijet (Biblioteka Povjesnica), 2003. ISBN 953-6491-90-7.

• Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924.
• Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.
• Ivan Mužić, „Hrvatska povijest devetoga stoljeća“, (Povjesnice Hrvata 3), Split 2007. ISBN 978-953-263-034-3[1] Arhivirano 2019-08-08 na Wayback Machine-u