Sultan Valad

Sultan Veled
Biografske informacije
Rođenje	11. 5. 1226. Karaman
Smrt	19. 11. 1312. Konya
Obrazovanje
Zanimanje	filozof, pjesnik, propovjednik
Opus
Književni pravac	Mevlevije
Jezik	turski
Znamenita djela
Inspiracija
Od Rûmî, Şemsi Tebrizi

Muhammed Sultan Baha al-Din Walad (perz. بها الدین محمد ولد), poznatiji kao Sultan Veled ili Sultan Valad, je bio najstariji od Rûmîjevih sinova i jedan od osnivača Mevlevija. Bio je veliki učenjak i mistik.

Sultan Valad je bio najstariji sin Rûmîja, njegova majka je bila Jowhar Hatun, kći Lala Sharaf-ud-Dina iz Samarkanda a dobio je ime po djedu Baha al-Din Waladu^[a][1], u znak odanosti i poštovanja Rumija prema svome ocu^[2]. Rûmî je ga poslao sa svojim drugim sinom, Ala al-Din Muhammadom, u Alep i u Damask da studira vjerske nauke. Stoga je Rûmî je se probrinuo za obrazovanje sina, stoga je Valad rano stekao znanje i mudrost pod očevim utjecajem^[2]. Bio je vrlo blizak sa svojim ocem i imali su veliko međusobno povjerenje. Kasnije je bio vezan za Rûmîjeve halife, Selâhaddinom Zerkûbom i Hüsameddinom Çelebijom^[1]. On je taj koji će tražiti Šemsa Tebrizija^[b], tj. derviša koji je inicirao Rumija, kada bude čudno nestao.
Oženio je na Rûmîjev zahtjev Fatimu Hatun, kćerku zlatara Salah al-Din Zarkuba^[1]. Imali su dvije kćeri, Mutahhara Hatun i Şeref Hatun, i jednog sina, Jalal Ali-Din Arifa^[c]. Poslije smrti Fatime Hatun, oženio se svoje konkubine Nusretu Hatun i Sünbüle Hatun, s kojim je imao još djece^[1].
Teško je pretrpio očevu smrt^[1] (1273.) a potom je se zbližio sa šeikom Kerîmüddinom^[d]. Podigao je mauzolej u čast Rumija, koji će postati središte bratstva. Zapravo počeci Mevlevijskog reda, njihova pravila i običaji datiraju iz vremena kada je sultan Valad preuredio bratstvo zajedno sa nasljednicima svog oca. Poslije Kerîmüddinove smrti, preuzeo je vodstvo reda i osigurao je širenje sekte s kalifima koje je poslao u razne gradove u Anadoliji. Süleyman Türkmani je osnovao mevlevijsku ložu istočno od Kırşehira, dok su Hüsameddin Hüseyin i Alaeddin iz Amasije neki od halifa koji su poslati u Erzindžan^[1].
Umro je u Konyi 1312. u dobi oko svoje devedesete godine. Sahranjen je s očeve desne strane^[1]. Slavu će dostići nešto kasnije, jer je dugo živio u sjeni svog oca.

• Divan
• Velednâme (ili Knjiga početka)
• Rebâbnâme
• İntihanâme
• Maârif (Waladjeva Gnoza)

Valadov divan sakuplja njegove pjesme na arapskom, na perzijskom, na turskom i na grčkom jeziku. Djelo su objavljili u 20. stoljeću Feridun Nafiz Uzluk, Asgar-i Rabbani i Veyis Değirmençay^[1].

Veledname je prva od njegovih tri masnavija, napisana u mješavini stihova i proze oko 1291. godine. Djelo je se zvalo također İbtidânâme jer je počinje riječju «ibtida». U djelu imamo najpouzdanije podatke o okruženju Rumijevih kalifa.

Djelo nosi ime po prvoj riječi prvog stiha^[e], sastoji se od 8124 dvostiha i pisano je na arapskom, turskom i na grčkom. Napisan je 1301.

Djelo govori o Rumijevim životu i djelima, o njegovom odnosu prema Šemsi Tebriziju.

Jedino perzijsko prozno djelo sultana Veleda, sastoji se od pedeset i šest poglavlja i uglavnom ponavlja teme koje je ispričao u svojim masnavijama.