Iako postoji veliki broj dokumentiranih slučajeva sovjetskih ratnih zločina, njihove razmjere je prilično teško utvrditi. Za to postoji niz razloga - od službenog odbijanja sovjetskih vlasti da prizna njihovo postojanje (što je u određenoj mjeri nakon raspada SSSR preuzela i Rusija pod Vladimirom Putinom), preko činjenice da su se jedini svjedoci i dokazi nalazili nad područjima pod sovjetskom vlašću gdje su tokom decenija uklonjeni, nepristupačnosti sovjetskih državnih arhiva, ali i kaotičnih prilika, pogotovo u pozadini osovinskog fronta gdje je bilo teško razlučiti aktivnosti sovjetskih partizana od drugih paravojnih formacija. Usprkos toga, sovjetski ratni zločini, koji uz nekoliko prilično rijetkih izuzetaka (kao što je slučaj Vasilija Kononova u Latviji) nikada nisu krivično procesuirani ili osuđeni, te, dijelom i zbog toga, predstavljaju jedan od stalnih izvora antiruskog raspoloženja u javnosti mnogih istočnoevropskih postkomunističkih i post-sovjetskih država.
Pozadina
SSSR nije priznao potpisivanje Haaške konvencije (1899. i 1907.)Ruskog carstva, te je odbio potvrditi taj dokument međunarodnog prava sve do 1955.[1] To je utjecalo na ponašanje vodstva i vojnika tijekom prve polovice postojanja ove države. Također valja napomenuti da su prilikom pravnog utvrđivanja definicije genocida 1948. Staljinovi izaslanici izričito zabranili ubijanje političkih zarobljenika kao oblik tog zločina.[2]
Sovjetsko-poljski rat je bio oružani sukob koji se od proljeća 1919. do jeseni 1920. vodio između obnovljene poljske države (tzv. Druga republika) na jednoj, te boljševičkih država na čelu sa Sovjetskom Rusijom na drugoj strani. Uzrok je bila borba za kontrolu zapadnih dijelova nekadašnjeg Ruskog Carstva, koje se raspalo nakon revolucije 1917. godine, odnosno krajnjih sjeveroistočnih dijelova Austro-Ugarske koja se raspala nakon poraza u prvom svjetskom ratu. Poljaci su 1920. pokrenuli veliku ofanzivu sa ciljem stvaranja pro-poljske ukrajinske države koja bi se priključila federaciji tzv. Međumorja, dok s Sovjeti htjeli pretvoriti Poljsku u novu članicu SSSR-a. U ratu je sudjelovao Josif Staljin. Usprkos ratnim zločinima i brojčanoj nadmoći, Sovjeti su izgubili a Poljska je osigurala granice na istoku. Procjenjuje se da je oko 60.000 ljudi poginulo na poljskoj strani.[3]
1921. Crvena armijaRuske SFSR je htjela svrgnuti socijalističko-demokratsku vladu menjševika u Gruziji, koja je proglasila nezavisnost, te uspostaviti boljševički režim. Staljin i Grigorij Ordžonikidze organizirali su oružani ustanak iz Azerbajdžana i Armenije na graničnim područjima Gruzije. Na proteste gruzijske vlade, sovjetski ambasador je rekao da su ti incidenti "sponatni ustanci armenskih komunista". Boljševici su u naselju Shulaveri osnovali svoj Gruzijski revolucionarni sovjet, koji je postao konkurentska vlada onoj u Tbilisiju. Taj je formalno pozvao Crvenu armiju u pomoć, na što se ona odazvala i izvršila invaziju Gruzije, koju je pripojila SSSR-u.
1929. izbio je manji sukob između SSSR-a i Kine kada su kineske snage zauzele Kinesku istočnu prugu. Nakon sovjetske intervencije, Kina je opet prihvatila zajedničku upravu pruge. Prema procjenama, ubijeno je 3.000 osoba na kineskoj, i 200 na sovjetskoj strani.[4]
Njemačko-sovjetska invazija Poljske 1939.
Nacisti i Sovjeti se susreću na granici nakon što su zajedno napali i podijelili Poljsku
Nakon što je Adolf Hitler, kancelar Trećeg Reicha, ponudio Staljinu Pakt Ribbentrop-Molotov, a ovaj ga prihvatio, njemačke i sovjetske snage su 1939. zajedno izvršile invaziju na Poljsku, te između sebe podijelili njen teritorij. Ta se invazija smatra okidačem Drugog svjetskog rata. SSSR je zauzeo 52% poljskog teritorija (200.000 km2) na kojem je živjelo 13,7 milijuna ljudi. Kako bi se poljski građani podčinili i suzbio svaki otpor priključenju Sovjetskom Savezu, Staljin je provodio razne deportacije, zatvaranja, ubojstva i teror protiv istih. Procjenjuje se da je tijekom 1939.-1941. uhićeno 500.000 Poljaka, uglavnom "neprijatelja naroda" kao što su svećenici, patrioti ili intelektualci, od kojih je 65.000 smaknuto. Poljska baština i blago su pljačkani.[5]
Zabilježeni su i drugi razni zločini, primjerice egzekucija 42 pacijenata i doktora u poljskoj vojnoj bolnici nakon bitke za Šack 28.9. 1939. Ipak, najvećim zločinom smatra se Pokolj u Katinskoj šumi 1940., kada je NKVD na izričitu Staljinovu naredbu uhitio najmanje 21.768 poljskih intelektualaca, filozofa i drugih pripadnika poljskog identiteta, odveo ih u Rusiju te ih tamo smaknuo na nekoliko lokacija.[6] Ovaj zločin se danas smatra činom genocida.[7][8] SSSR je dugo vremena krivnju za Katyn prebacivao na naciste, te je tek Mihail Gorbačov 1990. priznao istinu kada je objavio tajne sovjetske dokumente javnosti.[9]
Nakon premještanja granice prema zapadu, Poljska je izgubila dio istočnog teritorija na račun sovjetske Bjelorusije, Ukrajine i Litve, te je 1.240.000 Poljaka, koji su živjeli istočno od rijeke Bug, sporazumom preseljeno sa tih područja od 1944. do 1953.[10]
1939. sovjetske snage bombardirale su Mainilu te optužili Fince za to. Ta operacija pod lažnom zastavom došla je kao izgovor da Staljin naredi invaziju Finske, kako bi velik dio ili cijelu državu uključio u sastav SSSR-a. Iako je izgubila dio teritorija na jugu i istoku, Finska je zahvaljujući žilavom otporu uspijela obraniti se. Tijekom 1941.-1944., sovjetski partizani ulazili su duboko u finski teritorij i napadali sela i gradova. Oko 3.500 finskih ratnih zarobljenika je zarobljeno od Crvene armije. Njihova smrtnost se procjenjuje na 40%. Većina smrti pripisuje se gladi, hladnoći i nasilnim prijevozom zarobljenika.[11] Nakon aneksije dijela finske Karelije, oko 420.000 Finaca je protjerano sa tih područja.[10]
Zbog ove invazije, SSSR je simbolično izbačen iz Lige naroda 1939.[12]
Sovjetska aneksija baltičkih država
Planirana podjela država između SSSR-a i Trećeg Reicha prema Paktu Ribbentrop-Molotov
Prema Paktu Ribbentrop-Molotov, SSSR-u su ostavljene Baltičke državeEstonija, Litva i Latvija. Iako je Moskva prije uvjeravala te države ne poštuje njihovu neovisnost, 1940. je izvršila invaziju kojom je anketirala ta područja. Kao i kod Poljske, i ovdje je SSSR provodio politiku represije stanovnika kako bi spriječio bilo kakav otpor sovjetskoj vlasti. Estonci, Litvanci i Latvijci su uhićeni, deportirani u gulage ili raseljeni prema Sibiru, a katkad i smaknuti bez ikakvog suđenja. Samo u ožujku 1949., deportirano je 90.000 baltičkih državljana.[13] 42.000 je te godine prisilno raseljeno iz Latvije, uglavnom farmera koji su se bunili protiv kolektivizacije. Cijele obitelji su raseljene u Amur, Irkutsk, Omsk, Tomsk i Novosibirsk doživotno. [14] Neke su odvedeni i do 9.000 km daleko od svoje domovine. To je činilo 2 % ukupnog stanovništva te republike. Od toga je bilo 10.990 djece mlađe od 16 godina. Žene i djeca su činili 73 % deportiranih. [14] Iste godine, 22.326 ljudi je prisilno raseljeno iz Estonije, što je predstavljalo 2,5 % stanovništva te republike, a 29.923 iz Litve u Sibir. Prema službenim podacima, najmanje 120.000 ljudi je deportirano iz Litve. [14]
Prema Paktu, SSSR je imao na raspolaganju invaziju Besarabije i Bukovine, što je i učinio. Rumunjska vlada povukla je vojsku usred invazije Crvene armije, čime se područje površine 50.762 km2, na kojem je živjelo 3.776.309 stanovnika, priključilo SSSR-u.[15] Kao i kod Poljske i Baltika, i na ovom teritoriju su provođena masovna uhićenja, teror i deportacije kako bi se suzbio bilo kakav otpor priključenju nezasitnog SSSR-a. Prema nekim procjenama, smaknuto je i do 90.000 osoba ove regije.[16]
Njemačka
Dvije njemačke žene i troje djece ubijeno od sovjetskih snaga
Treći Reich je 1941. izvršio invaziju na SSSR te izvršio masovne ratne zločine. Prilikom reorganiziranja, sovjetske snage su krenule u protunapad i zauzele istočni dio Njemačke, te ujedno oslobađale europske države od njemačke vlasti, ali su ih zamijenili sovjetskim satelitskim državama. Nakon završetka rata, sovjetske snage su izvršile nekoliko ratnih zločina protiv njemačkih civila. Njemački grad Königsberg je etnički očišćen od 300.000 Nijemaca te preimenovan u Kalinjingrad i pripojen Rusiji.[17] Pri tom su se odigrali razni ratni zločini, kao što je pokolj u Nemmersdorfu u kojem je ubijeno na desetke njemačkih civila, među njima i žena.[18] Grad Demmin, sa svojom povijesnom jezgrom, je zapaljen, a sovjetske snage su dopustile mještanima da ga ugase tek nakon što je gorio nekoliko uzastopnih dana.[19] 30.1. 1945., prilikom evakuacije njemačkih civila i ranjenih sa baltičke luke Gdynia, sovjetska ratna mornarica je uz pomoć torpeda potopila brod Wilhelm Gustloff te je tako 9.343 osoba, uključujući i tisuće djece, time izgubilo svoje života.[20] Nakon bitke za Berlin, sovjetske snage su izvršile masovnu pljačku trgovina, domova, ureda te krađu umjetnina i kulturnih djela. Prema nekim procjenama, i do milijun umjetnina je tako ukradeno do 1948.[21] Vršilo se i masovno silovanje: prema procjenama, samo u Berlinu je silovano između 95.000 i 130.000 žena, u rasponu od osam do osamdeset godina. U nekim slučajevima, i po deset sovjetskih vojnika se izmjenjivalo u silovanju žena.[22]
Jugoslavija
Iako sovjetske snage nisu izvršile invaziju Jugoslavije, došli su na poziv kako bi pomogli Titovimpartizanima u rubnim oslobodilačkim akcijama u Srbiji, poglavito u bitci za Beograd. Ipak, sovjetske snage su vršile pljačku i silovanja: zabilježen je 121 slučaj silovanja, od kojih je 111 uključivao i ubojstvo, te 1.204 slučajeva pljačke mještana.[23]
Kina
1945., SSSR je objavio rat Japanu i izvršio invaziju marionetske države Mandžukuo. Pri tome su zabilježeni slučajevi pljačke i silovanja mještana.[24] Sovjetske snage su zauzele i južni Sahalin, koji je do tada bio dio Japana, te provodile rusifikaciju područja.
Premijer MađarskeMátyás Rákosi, sovjetska marioneta, je od 1948. primjenjivao bezobzirne staljinističke metode terora protiv vlastitih sunarodnjaka u partiji, te provodio masovne progone, hapšenja i ubijanja, pa i komunista.[25] Ipak, nakon Staljinove smrti, položaj čela države 1953. preuzeo je umjereniji Imre Nagy, ali je pod pritiskom staljinista dvije godine kasnije morao odstupiti. Iako je tijekom ljeta 1956. Rákosi smijenjen s položaja generalnog sekretara, njegova brutalna vladavina ostavila je veliko nezadovoljstvo među narodom, koje je doseglo kritičnu točku 23.10. 1956. kada su izbile velike demonstracije u Budimpešti. Nagy tako opet postaje premijer i sastavlja vladu, objavljuje da država napušta Varšavski pakt, proglašava neutralnost, traži zaštitu UN-a te političke reforme.[25] Sovjetske snage nakon toga kreću u napad na Budimpeštu te nakon višednevne borbe guši otpor ustanika. Borbe vode do brojnih ljudskih žrtava, teškog razaranja zgrada i domova (materijalna šteta od 22 milijarde forinti) dok su vođe pobune, među njima i Nagy, osuđeni na smrt.[25] Oko 111.000 ljudi pobjeglo je iz države u Austriju.[26]
Alexander Dubček, glavni tajnik Komunističke partije Čehoslovačke, tražio je reforme države kako bi uveo "socijalizam sa ljudskim licem", pokret koji je 1968. prerastao u "Praško proljeće". Uvodio je reforme pravnog sustava, garanciju slobode ljudskih prava i novi sustav ekonomskog planiranja. Nijedan njegov cilj nije tražio kraj komunizma u državi, ali je sovjetski vođa Leonid Brežnjev svejedno negativno gledao na te reforme te ih smatrao prijetnjom sovjetskom sustavu u Istočnom bloku, te naredio invaziju Čehoslovačke. Varšavski pakt je napao Čehoslovačku sa svih strana, nakon čega su reforme poništene, a Dubček 1969. smijenjen.[27] Oko 92.000 izbjeglica je pobjeglo iz Čehoslovačke do 31.10. 1968., od čega je oko 8.000 otišlo u SAD, Kanadu ili Australiju.[28]
Vojni obruč i zaoštravanje sloboda pogubno je utjecao i na češku kulturu, te prekinuo kreativni zamah češke i slovačke kinematografije koja je 1960-ih postigla uspjeh u svjetskim kinima (Vera Chytilova, Štefan Uher, Jiří Menzel, Miloš Forman i drugi).
Sovjetsko-afganistanski rat bio je devetogodišnji rat između Sovjeta i anti-sovjetskih snaga koje su se borile protiv afganistanske marksističke vlade. Sovjetski Savez je podržavao vladu dok su pobunjenici dobijali pomoć iz mnogih zemalja, uključujući i Sjedinjene Američke Države i Pakistan, koji su se bojali da bi SSSR mogao izbiti do Perzijskog zaljeva. Zbog velikog otpora mudžahedina, koji su se žilavo borili protiv sovjetske invazije, rat u Afganistanu se odužio godinama te doveo do smrti najmanje milijun mjesnog stanovništva te do pet milijuna raseljenih ili izbjeglica.[29] Najkontroverznije djelovanje sovjetskih snaga bila je upotreba mina PFM-1 koje su zbog svojeg oblika igračaka navodno privlačile afganistansku djecu koja su zbog toga masovno stradala ili bi li eksplozija naprave dovela do gubitka ruke ili noge. Glasine da je mina dizajnirana upravo iz tih razloga suvremeni stručnjaci odbacuju, s obzirom da se njen dizajn ne razlikuje od američke mine BLU-43 i bio je uvjetovan aerodinamikom[30]. Do kraja rata, zabilježeno je 1,2 milijuna afganistanskih invalida.[31]
Sovjetsko masovno bombardiranje uništilo je sustave navodnjavanja, ključnih za afganistansku poljoprivredu u toj pustinjskoj klimi. 1985., preko polovice farmera doživjelo bombardiranje svojih usjeva na poljima, a preko četvrtine njihovih sustava navodnjavanja je uništeno dok su stoku strijeljali ili sovjetske ili vladine snage.[32] Nakon rata, država je ostala prekrivena nagaznim minama, čiji se broj procjenjuje na između 10 i 16 milijuna.[33] Sociolog Helen Fein navodi da su sovjetski zločini "depopulacija, masakra, namjernog ozljeđivanja i raseljavanja afganistanske djece [...] prima facie za optužbu zločina genocida",[34] iako oko ovog slučaja nema dogovora povjesničara.
Kaczorowska, Teresa (2006). Children of the Katyn Massacre: Accounts of Life After the 1940 Soviet Murder of Polish POWs. McFarland. ISBN9780786483761.
Kaplan, Robert D. (2008). Soldiers of God: With Islamic Warriors in Afghanistan and Pakistan. Knopf Doubleday Publishing Group. ISBN9780307546982.
Kurenmaa, Pekka; Lentilä, Riitta (2005). Sodan tappiot.
Malmi, Timo (2005). „Jatkosodan suomalaiset sotavangit”. u: Leskinen, Jari; Juutilainen, Antti (Finnish). Jatkosodan pikkujättiläinen (1st izd.). Werner Söderström Osakeyhtiö. ISBN951-0-28690-7.
McGarth, Rae (1998). Landmines: Legacy of Conflict: A Manual for Development Workers. ISBN0-7881-3280-6.
