Senekine utjehe

Senekine utjehe odnosi se na tri retorske utjehe – consolationes – koje je napisao rimski državnik i filozof Lucije Anej Seneka i koje su nazvane prema licima kojima su upućene: Ad Marciam de consolatione, Consolatio ad Polybium i Ad Helviam matrem de consolatione.[1] Predmeti ovih utjeha uzeti su iz stvarnog života, no to su ipak prije svega eseji u kojima se teorijski raspravlja o ljudskoj prirodi, o bolu i tugovanju, o "lijekovima" koje treba primijeniti da bi se čovjek utješio.[1]

Kontekst

Ova tri Senekina utješna djela sastavljena su u tradiciji književne utjehe, koja datira iz 5. stoljeća pne. Utjehe su dio Senekinih rasprava, koje se obično nazivaju Dijalozi (Dialogi).[2] Ova djela jasno sadrže bitna načela Senekinih stoičkih učenja. Iako se u Utjehama Seneka osobno obraća adresatima, ova su djela napisana više poput eseja nego kao osobna pisma utjehe. Nadalje, iako je svaki esej osobit u svom utješnom obraćanju, ton ovih djela je očito lišen osobnosti. Čini se da je Seneka više zaokupljen iznošenjem činjenica o svemiru i ljudskim stanjima nego time da ponudi osobnu utjehu. To može biti rezultat Senekinog pokušaja da kroz ova utješna djela zadobije naklonost i isposluje svoj povratak iz progonstva, umjesto da samo pruži prijateljsku ruku utjehe.[3][4]

Utjeha Marciji

Prva je utjeha upućena Marciji, kćerki povjesničara republikanca Aula Kremucija Korda, i to u povodu smrti njezinog djeteta. Esej De consolatione ad Marciam ("O utjehi Marciji") napisan je oko 40. godine. Kao i druga Senekinina utješna djela, i ova je Utjeha sastavljena u književnoj tradiciji consolationes i poprima oblik eseja naspram osobnog pisma. Seneka je najvjerojatnije bio motiviran da Marciji napiše ovo utješno pismo kako bi stekao njezinu naklonost; Marcija je bila kći istaknutog povjesničara Kremucija Korda, a ogromno bogatstvo i utjecaj njezine obitelji najvjerojatnije su nadahnuli Seneku da napiše ovo pismo utjehe. U eseju Seneka se drži filozofskih apstrakcija koje se tiču stoičkog nauka o životu i smrti. Za pismo koje nudi utjehu, nedostaje mu empatija prema Marcijinoj individualnoj tuzi i gubitku.[5]

Marcia je više od tri godine aktivno oplakivala smrt svog sina Metilija. U djelu De consolatione ad Marciam Seneka je pokušava uvjeriti da sudbina njezinog sina, iako tragična, ne bi trebala biti iznenađenje. Poznavala je mnoge druge majke koje su izgubile sinove; zašto bi trebala očekivati da će je vlastiti sin preživjeti? Priznanje, čak i očekivanje, najgoreg od svih mogućih ishoda načelo je Senekine stoičke filozofije. Iako je Seneka suosjećao s Marcijom, podsjetio ju je da smo "rođeni u svijetu u kome je svima suđeno umrijeti", te da ako može prihvatiti da nikome nije zajamčen pravedan život (to jest život u kojem će sinovi uvijek nadživjeti njihove majke), napokon bi mogla završiti tugu i u miru proživjeti ostatak svog života.

Naseljeni svijet ... u ogromnom će požaru spaliti … sve smrtnike ... zvijezde će se sukobiti sa zvijezdama i vatrenom tvari svijeta ... plamtjet će u zajedničkom požaru. Tada će se duše Blaženika, koje su sudjelovale u besmrtnosti, kada će se Bogu činiti najboljim da iznova stvori svemir ... ponovno promijeniti u naše nekadašnje elemente. Sretan je, Marcijo, tvoj sin koji zna ove misterije! (Seneca, De consolatione ad Marciam)

Seneka je suprotstavio dva modela majčinog tugovanja: model Oktavije Mlađe, Augustove sestre, koja, izgubivši sina jedinca Marcela u dvadesetim godinama, "nije ničim ograničila svoje suze i jauke"; i model Livije, Augustove supruge, koja je, izgubivši sina Druza, "čim ga je stavila u grobnicu, zajedno sa sinom položila tugu i nije tugovala više no što je poštovala Cezara ili Tiberija, vidjevši da su živi".[6]

Utjeha Polibiju

Druga je utjeha upućena Polibiju, uticajnom oslobođeniku cara Klaudija, u povodu smrti Polibijeva brata. To je zapravo Senekin pokušaj da se iz progonstva dodvori ovom moćnom čovjeku i samom caru Klaudiju.[7] Esej De consolatione ad Polybium (O utjesi Polibiju) napisan je oko 43/44. godine, tijekom godina Senekinog progonstva. Znanstvenici ovo djelo često smatraju autoritativnim prikazom dijela Senekina života koji je proveo u izgnanstvu. Esej sadrži Senekinu stoičku filozofiju, s posebnom pažnjom na neizbježnu stvarnost smrti. Iako se u eseju radi o vrlo osobnoj stvari, sam esej ne čini se posebno empatičnim za Polibijev jedinstveni slučaj, već na teorijski način raspravlja o tuzi i boli. Zapravo, čitatelj nikada ne saznaje ime Polibijeva umrlog brata. Ovom Utjehom Seneka očito pokušava pridobiti Polibijevu naklonost i dodvoriti se caru Klaudiju, ironično nastojeći privući empatiju prema sebi:

Ono suza što mi je od vlastite sudbine preostalo ne odbijam proliti jadikujući zbog tvoje. Jer uspjet ću u svojim očima, iscrpljenim mojim privatnim plačem, pronaći neke koji se još mogu izliti, ako će ti to dobro doći.[5]

U tekstu "Utjehe Polibiju" Seneka potiče Polibija da tugu odvrati radom. Tonalni prijelaz s tješenja Polibija na laskanje caru Klaudiju događa se u 12. poglavlju. (Ball) Seneka cara vidi kao izvor njegovog "visokog položaja" i kao izvora njegovog "zadovoljstva što može vršiti svoje dužnosti". (Ball) Seneka se potom upušta u niz izraza lojanosti i laskanja koje caru žele dug život. Ovaj je preokret iznenadan, nagao i nije sukladan Senekinoj stoičkoj filozofiji. (Rudrich) Čini se gotovo očajničkim. U stvari, ton je tako prepoznatljivo promijenjen, da neki znanstvenici tvrde da ove dijelove uopće nije sastavio Seneka. (Ball) Međutim, najšire je prihvaćeno da je promjena tona u Utjesi Polibiju ništa drugo do Senekin očajnički pokušaj izbavljenja iz progonstva i povratka s Korzike. (Rudich)

Utjeha majci Helviji

Treća je utjeha upućena iz progonstva majci Helviji: premda u njoj ima dosta mjesta koja zvuče iskreno, i Utjeha majci Helviji (Ad Helviam matrem de consolatione) puna je konvencionalnih elementa stoičke filozofije i završava ponešto komičnim savjetom majci, rastuženoj zbog njegova progonstva na Korziku, da utjehu potraži u izučavanju filozofije.[7] U ovom djelu, Seneka istovremeno pruža utjehu i predstavlja onog koji nanosi patnju, pa autor i sam u tekstu primjećuje taj paradoks.

Seneka je optužen za preljub s Julijom Livilom, sestrom cara Kaligule 41. godine. Ubrzo je prognan na Korziku. Znanstvenici su zaključili da je Utjeha majci Helviji sastavljena oko 42/43. godine. U tekstu, Seneka govori majci da on ne osjeća tugu, pa stoga ni ona ne bi trebala žaliti zbog njegove odsutnosti. Svoje izgnanstvo naziva samo "promjenom mjesta" i uvjerava je da mu njegovo progonstvo nije donijelo osjećaj sramote. Seneka komentira snažni karakter svoje majke kao vrlinu koja će joj omogućiti da podnese njegovu odsutnost.[2]

Senekin naizgled pozitivan pogled na vlastito progonstvo slijedi iz učenja stoičke filozofije da se čovjek ne smije uzrujavati zbog događaja nad kojima nema kontrolu. Ovaj citat iz Utjehe majci Helviji prikazuje kako Seneka svoj život slika kao podnošljiv, pa čak i duhovno ugodan:

Radostan sam i veseo, kao da se nalazim u najboljim okolnostima. I zaista, sada one i jesu najbolje, budući da moj duh, lišen svih ostalih preokupacija, ima prostora za vlastite aktivnosti, ili se oduševljava lakšim studijama ili se usmjerava, željan istine, ka razmatranju vlastite prirode kao i prirode svemira.[5]

Reference

  1. ↑ 1,0 1,1 Budimir & Flašar 1991, str. 450
  2. ↑ 2,0 2,1 Costa, C.D.N. Seneca: Four Dialogues. Aris and Phillips Ltd. England 1994
  3. ↑ Scourfield, J. H. D. Consoling Heliodorus: a commentary on Jerome, Letter 60. PAGES 15-22. Oxford UP, 1993. 19 July 2009. pp. 15–22.
  4. ↑ Baltussen, Han. "PERSONAL GRIEF AND PUBLIC MOURNING IN PLUTARCH'S CONSOLATION TO HIS WIFE." INTRODUCTION: BEGINNINGS OF CONSOLATION. American Journal of Philology 130 (2009): 67. July–Aug. 2009.
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 Rudich, Vasily. Dissidence and literature under Nero. Routledge, 1997. pp. 27–35
  6. ↑ De Consolatione ad Marciam, commentary Arhivirano 2008-11-05 na Wayback Machine-u
  7. ↑ 7,0 7,1 Budimir & Flašar 1991, str. 451

Literatura

  • Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga. 

Vanjske veze