Edip
Edip s tijelima Jokaste i svojih sinova, Oscar-Pierre Mathieu (1871)
Autor(i)	Lucije Anej Seneka
Originalni naslov	Oedipus
Država	Stari Rim
Jezik	latinski
Žanr(ovi)	tragedija

Edip (latinski: Oedipus) jest fabula crepidata (rimska tragedija s temom iz grčke mitologije) od oko 1061 stiha, koju je napisao Lucije Anej Seneka u 1. vijeku n.e. i koja obrađuje mit o Edipu, koji je poznatiji po drami Kralj Edip atenskog tragediografa Sofokla.^[1]

• Edip, kralj Tebe, suprug Jokaste i navodni sin kralja Poliba iz Korinta. Glavni je junak drame.
• Jokasta, udovica bivšeg kralja Laja, supruga Edipova i sestra Kreontova.
• Kreont, Jokastin brat i glavni Edipov zaštitnik u Tebi.
• Tiresija, slijepi prorok kojemu Edip nalaže da pronađe ubojicu kralja Laja.
• Manta, kćerka Tiresijina. U predstavi se koristi da opiše kako Tiresija prinosi žrtvu.
• Starac (senex), glasnik iz Korinta, koji dolazi saopćiti Edipu da je Polib mrtav i tom prilikom otkriva dio Edipove povijesti.
• Forbant, stari pastir koji je Edipa dao starcu dok je bio dijete i koji otkriva Edipovo pravo porijeklo.
• Glasnik (nuntius), čovjek koji na početku petog čina saopćava što se dogodilo Edipu.
• Kor Tebanaca pomaže publici shvatiti kakve bi osjećaje trebali imati nakon određene scene.

Užasna kuga napala je Tebu. Kreont je poslan u Delfe kako bi se posavjetovao s Apolonom, koji mu kaže da Lajeva smrt mora biti osvećena tako što će se njegov ubojica, čiji identitet u tom trenutku još nije poznat, prognati iz Tebe. Prorok Tiresija uz pomoć nekromancije uspije prizvati Lajevu sjenu, koja ga obavještava da je Edip taj koji je ubio Laja. Edip to isprva poriče, ali marljivo istražujući naposljetku otkriva da je on sin Laja, kojeg je ubio, i da se oženio Jokastom, Lajevom suprugom i vlastitom majkom. Nakon toga, skrhan stidom i kajanjem, iskopa sebi oči i odlazi u progonstvo, a Jokasta sebe probada mačem.^[2]

Komad započinje uplašenim Edipom koji jadikuje nad opakom pošasti koja je sručila na Tebu, grad kojim vlada. Ljudi umiru u toliko velikom broju da nema dovoljno živih da bi se osiguralo da svaka žrtava bude kremirana. Također spominje proročanstvo koje je dobio od Apolona prije nego što je došao u Tebu da će ubiti oca i oženiti se vlastitom majkom. Stoga je pobjegao iz kraljevstva svoga oca Poliba. Međutim, Edipa toliko uznemirava ono što se događa u Tebi da čak razmišlja o povratku u svoj rodni grad. Jokasta, njegova supruga, ohrabruje ga, podsjećajući i na veliku hrabrost koju je iskazao u susretu sa Sfingom, i on ipak odluči ostati u Tebi.^[3]

Kor Tebanaca opisuje putanju smrti koja se sručila na grad, pogađajući prvo životinje, a zatim i ljude koji su bili preživjeli i Dionizov pohod na istok, a sad već, iscrpljeni bolešću, priželjkuju smrt.^[4]

Kreont, brat Jokastin, vraća se iz Apolonovog proročišta u Delfima s uputom da Teba treba da osveti smrt bivšeg kralja Laja da bi se kuga završila, odnosno da njegovog ubojicu treba poslati u progonstvo. Edip baca ironično prokletstvo na još uvijek neotkrivenog ubojicu, poželjevši mu "zločine od kojih sam ja pobjegao".^[5] Pojavljuje se prorok Tiresija i Edip od njega traži da razjasni uputu proročišta. Zatim Tiresija prinosi na žrtvu bika i junicu, a tijekom žrtvovanja pojavljuju se različita znamenja, koja opisuje Manta, kći Tiresijina.^[4] Kako Tiresija nema ubojičino ime, predlaže da nekromancijom prizove Lajevu sjenu iz podzemnog svijeta da imenuje svog ubojicu.^[6]

Kor Tebanaca pjeva ditiramb posvećen bogu Bakhu,^[7] u kojem se opijevaju njegovi doživljaji, kao što su otmica od strane tirenskih pirata i njihovo kažnjavanje, epizoda s nepovjerljivim vladarima, Likurgom i Pentejem, pobjeda nad Amazonkama te sjedinjenje s Arijadnom na Naksosu.^[4]

Kreont se vraća od Tiresije nakon što je ovaj razgovarao s Lajevom sjenom, ali nije voljan otkriti Edipu ime ubojice. Edip mu prijeti, a onda Kreont popusti. Kaže da Laj optužuje kralja da mu je krv na rukama i da je "oskvrnuo brak svog oca". Dalje kaže da Laj obećava da će kuga prestati ako kralj bude protjeran iz Tebe. Kreont savjetuje Edipa da abdicira, ali Edip vjeruje da je Kreont izmislio ovu priču zajedno s Tiresijem, kako bi se dočepao njegova prijestolja. Unatoč Kreontovim protestima i uvjeravanjima u svoju nevinosti, Edip ga baca u tamnicu.^[8]

Kor evocira porijeklo tebanskih nevolja, koje smješta u priču o utemeljitelju grada, Kadmu, koga je otac poslao da traži sestru Europu, koji bijaše oteo Zeus, i koji se morao sukobiti sa užasnom zmijom i cijelim mnoštvom ratnika rođenih iz zemlje. I Akteon, unuk Kadmov, imao je tužnu sudbinu, budući da su ga raskomadali psi zato što je božicu Dijanu vidio nagu.^[9]

Edipa muči nejasno sjećanje na čovjeka kojeg je ubio na cesti dok je dolazio u Tebu jer se bahato ponašao prema njemu. Stoga se kod Jokaste raspituje o Lajevoj dobi, datumu njegove smrti i drugim okolnostima.^[10] Iz Korinta dolazi starac da kaže Edipu da mu je otac, kralj Polib, umro i da je pozvan preuzeti njegovo prijestolje. Edip se ne želi vratiti jer se još uvijek boji proročanstva da će se oženiti majkom. Glasnik mu tada govori da korintska kraljica nije njegova majka i da je on Edipa kao bebu dobio na planini Kiteronu od jednog pastira po imenu Forbant. Edip tada saznaje, nakon što je zaprijetio Formantu, da je on zapravo Jokastin sin.^[11]

Kor Tebanaca pjeva o uvišenoj veličini, koja je izložena većim promjenama sudbine, te stoga za sebe priželjkuje beznačajnu sudbinu, a ne sudbinu ambicioznih ljudi, kakav je, primjerice, bio Ikarov put ka zvijezdama, koji je završio njegovim padom u more. Kor hvali umjereni, središnji položaj, praveći usporedbu s brodom koji plovi uz blagi povjetarac.^[12]

Glasnik prenosi vijest da je Edip razmišljao o tome da se ubije i da njegovo tijelo bude bačeno divljim zvijerima, ali je zaključio da je njegov zločin zaslužio nešto gore zbog patnje koju je Teba proživjela. Odlučio je da mora umrijeti polaganom smrću. Poželio je kaznu u kojoj se neće niti "pridružiti mrtvima niti prebivati među živima". Glasnik dalje objašnjava kako je Edip sebi rukama iskopao oči.^[13]

Kor opijeva neizbježnost ljudske sudbine, gdje već prvi dan odlučuje o onom posljednjem.^[9] Kor je prilično popustljiv prema Edipu, ali raspravlja prema načelima stoičkih filozofa, koji svaku stvar, čak i same bogove, podvrgavaju nadmoćnoj volji neizbježne sudbine.^[14]

Uto dolazi Edip, oslijepljen na oba oka, i suočava se s Jokastom. Iz njegovih postupaka ona shvaća da i ona mora biti kažnjena za svoje zločine. Uzima njegov mač i ubija se njime dok je na pozornici.^[15] Edip odlazi u progonstvo, sa njim kreću i sve podzemne apstrakcije, a Teba se vraća u život.^[9]

Kor na kraju prvog čina daje prikaz kuge i njenog razvoja. Na kraju drugog čina daje izvještaj o Bakhu, koji je bio bog zaštitnik grada Tebe. Na kraju trećeg čina prepričava ranije stravične događaje povezane s Tebom. Međutim, na kraju četvrtog čina postaje više filozofski i hvali život koji se živi "sigurnim srednjim putom", umjesto s velikom ambicijom. Stoga priču o Ikaru kor povezuje s parabolom osobe koja je previsoko letjela. Međutim, jasno daju do znanja da nitko nije u stanju promijeniti svoju sudbinu. Ova druga točka puno je snažnije izrečena u govoru kora u petom činu, gdje se ističe da ni bogovi ni molitve ne mogu promijeniti život koji je pojedincu predodređen. Ovaj pogled na sudbinu suprotan je učenjima stoicizma, koji smatra da su sudbina i božanstvo isto. Također, gledište sudbine kao proizvoljne, a ne kao racionalne i blagonaklone, nije dio stoičkog kozmološkog gledišta.^[16]

Lik Edipa u Senekinoj drami ispunjen je strahom, "osjećajem krivnje i od samog početka sumnja da bi i sam mogao biti kriv za veliku kugu koja je pogodila Tebu, dok je Sofoklov Edip u Kralju Edipu ponosan i zapovjednički nastrojen".^[17] U odnosu na Sofoklovu, Senekina tragedija ima znatno nasilniji ton: primjerice, žrtva koju je prinio Tiresija opisana s vrlo grafičkim i krvavim detaljima. U Sofoklovoj drami nema Mantinog lika. U Senekinoj tragediji, Edip se osljepljuje prije Jokastinog samoubojstva tako što rukama sebi iskopa oči, dok se kod Sofokla Edip osljepljuje nakon što je vidio Jokastino mrtvo tijelo i koristi zlatne broševe s njezine haljine kako bi sebi izbio oči. U Senekinoj drami Lajeva sjena imenuje svog ubojicu, dok se u Sofoklovoj tragediji Edipova krivnja postupno otkriva tijekom komada. U Senekinoj drami nema spomena o Edipovim osjećajima prema svojoj djeci, dok u Sofoklovoj drami Edip prepušta djecu Kreontovom skrbništvu i želi ih još jednom držati u svojim rukama. Senekina tragdija završava Edipovim odlaskom iz Tebe, dok u Sofoklovom Kralju Edipu Kreont saopćava da je njegova vladavina okončana. Kod Seneke tebanski se pastir zove Forbant, dok ga Sofoklo ne imenuje.^[18] Osim toga, Senekina tragedija sadrži poduže opise kuge, nekromancijskih i žrtvenih rituala, a Jokastino samoubojstvo događa se na samoj pozornici.^[19]

• Senekine tragedije
• Teatar u starom Rimu

• Bradshaw, Watson (1903). The ten tragedies of Seneca. London: S. Sonnenschein & Co.. 
• Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga. 
• Howatson, M.C. (1997). Oxford University Press (2 izd.). Oxford & New York. 
• Paduano, Guido (2011). Antičko pozorište. Beograd: Clio.