Njihov teritorij se najčešće poklapa sa historijskim jedinicama.
Karakteristike
Najviše tijelo regije je Regionalno vijeće, koje je po statutu zajednički organ svih općina na svom teritoriju, svaka lokalna vlast mora biti
član regionalnog vijeća.[1]
Vijeća imaju dvije glavne funkcije propisane zakonom: 1) regionalni razvoj i 2) prostorno planiranje.
Vijeća su ključni faktor za međunarodnu suradnju, ona su u najvećoj mjeri odgovorna za odnos sa Strukturalnim
fondovima EU-a, za kreiranje programa i njihovo provođenje.[1]
Regionalna vijeća imaju ključnu ulogu u promociji interesa vlastite regije.[1]
Regionalna vijeća brinu se o ekonomskom blagostanju i zdravlju, kulturi i tradiciji vlastite regije.[1]
Regionalnim vijećem upravlja regionalna skupština i regionalni odbor uz pomoć ureda vijeća na čelu sa
predsjednikom vijeća. Ukupan broj zaposlenih u svim regionalnim uredima je oko 650 službenika.[1]
Nakon stjecanja nezavisnosti - 1919., donešen je novi zakon o općinskoj upravi. Po njemu sve općine moraju održati lokalne izbore za izbor općinskog vijeća. Članak o lokalnoj samoupravi uvršten je Finski ustav.[3]
Od 1925. općine postaju nezavisne od parohija i od svih ostalih regionalnih podjela.[3]
Nakon Drugog svjetskog rata1949 donešen je novi Zakon o lokalnoj samoupravi. Usvojen je sistem općinskog upravitelja, a dotadašnji posebni akti o .ruralnim i gradskim općinama, uvšteni su jedinstveni članak zakona.[3]
Od 1977. kad je donešen Novi jedinstveni Zakon o lokalnoj samoupravi, ukunuta je razlika između ruralnih i gradskih općina. Položaj izabranih predstavnika je konsolidiran, a njihovi radni uvjeti poboljšali. Izrada planova rada posteja obavezna.[3]
Od 1993. reformiran je sistem državnih subvencija, koji se dotad bazirao na podršci za specifične namjene, on zamijenjen sistemom u kom se mjeri standard pojedine regije i njenih stanovnika.
Izmjenjene su i odredbe o međuopćinskoj suradnji, od tad lokalne vlasti imaju veću slobodu sklapanja ugovora sa drugim općinama.[3]
