Niklanje je tehnika u kojoj se predmet od nekog drugog metala prevlači tankim slojem nikla elektrolitskim putem (obično željeznih, čeličnih ili bakrenih). Sloj može biti čisto dekorativan ili nanešen u svrhu korozione zaštite. Kod nanošenja debljeg sloja može se koristiti za obnovu istrošenih metalnih dijelova strojeva.^[1] Danas sve veću važnost ima i takozvano kemijsko odnosno reduktivno niklanje. Niklanje se provodi elektrokemijskim ili kemijskim putem. Elektrokemijsko niklanje galvanotehnički je postupak (elektroplatiranje), a provodi se u slabo kiselim otopinama niklova sulfata (galvanotehnika), dok je kemijsko niklanje (postupak Kanigen) izlučivanje nikla na metalnu podlogu kemijskom redukcijom. Niklanjem se dobivaju tvrde, ravnomjerne i neporozne prevlake otporne na koroziju u vlažnoj atmosferi, vodi i lužnatim otopinama, a razmjerno stabilne u solnoj i sumpornoj kiselini.^[2]

Glavni članak: Elektroplatiranje

Moć nikla da zaštiti od korozije tehnički važne metale, dobra mehanička svojstva i lijep izgled njegovih galvanskih slojeva, te to što se, već prema uvjetima, dade lako, brzo i jednolično elektrokristalizirati u različitim oblicima i nakon toga obrađivati, postižu time različite učinke, čine galvaniziranje niklom najvažnijim područjem galvanotehnike, posebno elektroplatiranja. Elektroplatiranje niklom vrlo je važno za gradnju aparata i uređaja kemijske i prehrambene industrije. Time se ne samo zaštićuje aparatura, nego i kemikalije i hrana od zagađivanjima metalima. Osim toga, za tehniku je važno elektroplatiranje niklom radi popravka istrošenih ili izlizanih dijelova strojeva i uređaja slojevima točno određene debljine. To se može izvesti ili elektroplatiranjem niklom ili još i jednim galvanskim slojem kroma (kromiranje). Već prema vrsti kupke, pri tome se mogu dobiti nikalni galvanski slojevi s tvrdoćom po Vickersu od 4,25 do 6,5 ∙10³ MPa, a naknadnom toplinskom obradom i do 8 ∙ 10³ MPa.

Ipak se najčešće niklom elektroplatira radi ukrašavanja (dekoracije). Pri tome se, da bi se poboljšala nedovoljna postojanost sjaja njegovih galvanskih slojeva, obično također elektroplatira još i jednim sloja kroma, jer se on, iako manje plemenit, pod utjecajem atmosfere brzo nagriza (pasivira) apsorpcijom kisikom ili nastajanjem krom(III) oksida, a da se time ne smanji sposobnost refleksije svjetla. Općenito su galvanski slojevi nikla s manjim sjajem čišći i zbog toga plemenitiji od sjajnih, pa im je zaštitna moć veća. Zbog toga se u posljednje vrijeme sve više elektroplatira niklom po takozvanom dupleks postupku. Pri tome se najprije izraci zaštićuju jednim polusjajnim galvanskim slojem nikla, a traženi izgled postiže im se zatim još jednim slojem, koji ima visoki sjaj.

Za elektroplatiranje niklom još uvijek se najviše upotrebljavaju takozvane Wattsove kupke (po O. P. Wattsu), s elektrolitom od niklovog sulfata i niklovog klorida, s bornom kiselinom kao puferom. U novije vrijeme raste značenje i sulfamatnih, nikalkobaltnih i fluorboratnih elektrolita, a za zakiseljenje upotrebljava se i fosforna kiselina.^[3]

Kako je već rečeno kod niklanja na neki drugi metal ili nevodič nanosimo sloj nikla. Predmeti koje niklamo moraju biti potpuno čisti - znači bez ikakvih ostatka masnoće,nečistoće ili oksida na njima.^[4] Spomenute se nečistoće mogu ukloniti mehanički,kemijski,elektrokemijski ili ultrazvukom.^[1] Pripremljeni se objekti uranjaju u kupku u kojoj su otpljene niklene soli,kao anoda obično služi ploča od lijevanog nikla.Ioni nikla se iz otopine talože na katodu,odnosno predmet.^[5]

• 1843 nijemac Boetger dobiva prvu elektrolitsku niklenu prevlaku,no industrijska primjena počinje tek nakon 1869.
• 1845 otkiće reduktivnog niklanja.^[6] Praktična uporaba tek nakon 1945.
• O.P. Watts razvija svoj i danas korišten elektrolit 1916.
• Do približno 1930 autodijelovi su prevlačeni prvo slojem bakra pa slojem nikla.
• Nakon toga počinje se zbog činjenice da nikl s vremenom potamni koristiti višeslojno prevlačenje slojem bakar/nikl/krom.

Watts otopina daje i sjajne i polusjajne prevlake. Dok se sjajne prevlake koriste u dekorativne i antikorozivne svrhe polusjajne prevlake imaju isključivo tehničke svrhe.^[7][8]

• Temperatura: 40-65 °C
• Jakost struje na katodi: 2-10 A/dm²
• PH: 3.0-4.5

• Sjajila prvog reda - paratoluene sulfonamid, benzen sulfokiselina - 0.75-23 g/l. .
• Sjajila drugog reda - alil sulfonska kiselina , formaldehid kloral hidrat - 0.0045-0.15 g/lit.

Ova se kupka koristi isključivo u tehničke svrhe.Mogu se nanositi i debeli slojevi,Može se koristiti i kao podloga za kromiranje.^[9]

• Temperatura: 40-60 °C
• Jakost struje na katodi: 2-25 A/dm²
• PH: 3.5-4.5

Također omogućiju debele prevlake,mana im je velika unutarnja napregnutost prevlake.^[5]

Koriste se kad trebamo prevlake velike čvrstoće i tvrdoće.^[5]

Daje tamnu nereflektivnu prevlaku.Antikorozijska zaštita beznačajna,isključivo dekorativna prevlaka.^[1][10]

Schlesinger,M.; Paunovic,M.(Ed.): Modern Electroplating,Hoboken 2014.

• Nickel plating and electroforming Arhivirano 2016-03-07 na Wayback Machine-u

1. ↑ ^{1,0 1,1 1,2} QQ-N-290A
2. ↑ niklanje, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
3. ↑ "Tehnička enciklopedija" (Galvanotehnika), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
4. ↑ MIL-P-27418
5. ↑ ^{5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 5,8} http://www.substech.com/dokuwiki/doku.php?id=nickel_electroplating
6. ↑ „Hans Gut: Chemische Vernickelung, Look Inside Get Access Find out how to access preview-only content Prozeßstrukturen der chemischen Vernickelung , Springer-Verlag Berlin, Heidelberg 1993; Abschnitt 2.1”. Arhivirano iz originala na datum 2014-11-29. Pristupljeno 2015-02-19. 
7. ↑ ^{7,0 7,1 7,2} http://www.pfonline.com/articles/nickel-electroplating
8. ↑ „NickelElectroplating.pdf”. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-13. Pristupljeno 2015-02-19. 
9. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2015-01-25. Pristupljeno 2015-02-19. 
10. ↑ ^{10,0 10,1} MIL-P-18317