PROFILPELAJAR.COM

Ljubomir Micić
Ljubomir Micić
Biografske informacije
Rođenje	16. novembar 1904.; Sošice kod Jastrebarskog, Austro-Ugarska
Smrt	14. 6. 1971. (dob: 66); Kačarevo kod Pančevo, SFR Jugoslavija
Nacionalnost	Srbin
Obrazovanje
Zanimanje	pjesnik, glumac, književnik
Opus
Književni pravac	zenitizam

Ljubomir Micić (* Sošice kod Jastrebarskog, Austro-Ugarska, 16. novembar 1895 - † Kačarevo kod Pančeva, 14. jun 1971.), bio je pjesnik, literat, književni kritičar, glumac i jedan od osnivača avangardnog pokreta zenitizam i pokretač časopisa Zenit.

Biografija

Micić je osnovnu školu pohađao u Glini, gimnaziju u Karlovcu i Zagrebu koju je završio uoči Prvog svjetskog rata. Još u gimnaziji (1913./14.), osnovao je kazalište koje je izvodilo predstave u dvorani Srpskog sokola (Bogovićeva ulica 7, Zagreb).^[1] Micić je u tom kazalištu bi sve; upravnik, dramaturg, redatelj, scenograf, glumac i „sve što je trebalo”. To omladinsko kazališe igralo je komade B. Nušića, K. Trifkovića i drugih srpskih autora. Nakon gimnazije upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu. Mobiliziran je u jesen 1915 i poslan u Školu rezervnih oficira u Rijeci 1916., tu je završio tečaj za višeg bolničara, nakon toga upućen je na front u Galiciju. Sa fronta je povučen zbog ludila (koje je glumio) i poslan u vojni sanatorij u Samobor (1916./17.)^[1]. U Samoborskoj bolnici upoznao je pisca Peciju Petrovića koji mu je pomogao da ga Osječko kazalište angažira kao glumca (septembar 1917. - januar 1918). Kazalište je napustio zbog svađe s ravnateljem Nadvornikom.^[1]

Po osnivanju Kraljevine Jugoslavije, počinje objavljivati pjesme, kazališne i likovne kritike u časopisima i novinama „Izložba” (Vršac), „Ilustrovane novosti”, „Savremenik”, „Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca”, „Omladina”, „Književni jug”, „Novosti”, „Jugoslavenska njiva”, „Agramer Tagblatt”, „Dom i svijet”, „Nova Evropa”, „Kritika”, „Jutarnji list” (sve iz Zagreba), „Zvono” (Sarajevo), „Maska” (Ljubljana).

Tokom 1919. postao je novinar-suradnik u zagrebačkom političkom dnevniku „Novosti”, koji mu je poslužio kao poligon za propagandu ekspresionizma.^[1] Te godine objavljuje prvu zbirku pjesama Ritmi mojih slutnja, koja privlači pažnju M. Crnjanskog, zbog inovativnih stihova i kratkoće pjesničke forme, iako se njihov patriotizam, Crnjanskom nije dopao. Nakon toga objavio je drugu zbirku: Spas duše (1920.), za koju je predgovor napisao Tin Ujević, koji ju je ocijenio kao mješavinu „misticizma i čulnosti“.^[1] Obje zbirke ilustrirane su crtežima Anke Krizmanić.

Ono po čemu je Ljubomir Micić, ostao trajno upamćen vezano je za pokretanje i uređivanje časopisa Zenit, internacionalne revije za umjetnost i kulturu, koja je izlazila od februara 1921. do aprila 1924. u Zagrebu, potom od 1924. do decembra 1926. u Beogradu.

Pored časopisa Micić je pokrenuo i Biblioteku Zenit (1921.), osnovao je Galeriju djela domaćih i inozemnih modernih i avangardnih umjetnika (1922.), priredio je Međunarodnu izložbu nove umjetnosti (1924.), sudjelovao u ogranku jugoslavenskog zenitizma na izložbi Revolucionarne umjetnosti Zapada u Moskvi (1926.)^[1]

Micić se toliko zanio svojim Zenitizmom, za koji je organizirao predavanja, demonstracije, da ga je to koštalo otpuštanja iz državne službe. Kad je zatražio u Zagrebu da mu se odobri studijski boravak u inozemstvu, dobio je umjesto toga premještaj u Mitrovicu, a kad je to odbio, otpušten je iz Kraljevske Muške učiteljske škole u Zagrebu 25. juna 1922.^[1]

Zenit je bio internacionalni umjetnički časopis, sa brojnim suradnicima iz inozemstva, posebno dobre odnose je imao sa talijanskim futuristima, prije svega sa njihovim osnivačem Filippom Tommasom Marinettiem, poput futurista i Micić je bio oduševljeni pristalica tehničkih i tehnoloških novina. Zenit je bio blizak i sa ruskim konstruktivistima, Micićev je objavio 1923 monografiju o kiparu Aleksandru Arhipenku: Arhipenko – Nova plastika.

Nakon raskida sa ekspresionistima, Micić po ugledu na |dadaiste gradi svoju novu poetiku koju osmišljava kao novi umjetnički pravac - zenitizam. Centralna misao vodilja zenitizma bila je da umjesto dekadentnog zapada i njegovih umornih intelektualaca, - dolazi vrijeme Barbarogenija sa Balkana, koji će iako neuki i sirovi, svojom svježinom i neiskvarenim duhom udahnuti novi polet Еvropi. Okretanje podsvjesnom, spontanom i veliko oduševljenje primitivnim kulturama - bilo je jako en vogue po cijeloj Evropi nakon Prvog svjetskog rata, koje je nastalo kao posljedica više faktora; tad su te kulture prvi put izložene evropskoj javnosti, a postojalo je jedno opće razočaranje u postulate dotadašnje kulture.

Nakon trajne zabrane časopisa Zenit 1926, zbog propagiranja komunističkih ideja (tekst dr. M. Rasinova: „Zenitizam kroz prizmu marksizma“^[1])Micić preko Sušaka i Rijeke bježi sa ženom Anuškom u Pariz. U Parizu se zajedno s bratom i bliskim suradnikom Brankom Poljanskim okreće likovnoj umjetnosti (želio je otvoriti galeriju), bio je urednik i zastupnik Tank, revue internationale active (1927. - 1928.). internacionalnog izdanja slovenskog avangardnog časopisa Tank (Avgust Černigoj, Srečko Kosovel). No Micić je i u Parizu pisao i to na francuskom jeziku; autobiografske romane s filozofskim i historijskim refleksijama i djela u kojima u romanesknom obliku i nadalje razvijao svoje zenitističke ideje i lik Barbarogenija, glavnog nositelja tih ideja: Hardi! A la Barbarie. Paroles zénitistes d’un barbare européen (1928.); roman je ilustrirao njegov brat B. Ve Poljanski, zatim Zéniton, L’Amant de Fata Morgana (1930.), Les Chevaliers de Montparnasse (1932.), Etre ou ne pas être i Après Saraïevo – Expédition punitive (1933.), Rien sans Amour (1935.) i Barbarogénie le Décivilisateur (1938.).^[1]

Nakon desetak godina provedenih u Parizu u kojem mu je umro brat, Micić se vratio u Jugoslaviju 1936. u Beograd. Radio je u književno-političkom časopisu „Srbijanstvo” u kojem je bio urednik i direktor.^[1] U tom časopisu je 25. maja 1940. - objavio Manifest srbijanstva, u toj fazi Micić je svog Barbarogenija približio Srbiji i ćirilici - za koju se opsesivno vezao.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, a i nakon rata nije sudjelovao u književnom i umjetničkom životu, tako da je potpuno zaboravljen. Nakon rata živio je skromno i povučeno i kontaktirao s vrlo uskim krugom ljudi u zemlji, ali je zato vodio živu korespondenciju s inozemstvom. 1962. objavljena mu je pjesma Requiem pour Anouchka - Gloire à Paris, u antologiji Odes à Paris (éd. de la Revue moderne, Pariz, str. 146-147).^[1]

Umro je u staračkom domu u Kačarevu pored Pančeva 14. juna 1971. od upale pluća.^[1] Interes za Micića i njegov časopis Zenit obnovljen je 1960-ih i kretao se uzlaznom linijom, kako je rastao interes za evropsku avangardu dvadesetih godina.

Micićev literarni rad na sadržajnoj razini nije donio neke velike pomake, ali je kao forma doista bio avangardan, -on je pjesništvo približio likovnoj umjetnosti, plakatu i dizajnu.

Zbirke pjesama

Ritmi mojih slutnja (1919)
Ritmi bez sjaja (1919)
Istočni greh (poetska drama) (1920)
Misterij za bezbožne ljude čiste savesti (1920)
Spas duše (1920)
Stotinu vam bogova (1922), zabranjena iste godine, ponovno ju je objavio pod naslovom *Kola za spasavanje, ali i ona je zabranjena
Aeroplan bez motora (1925)
Antievropa (1926)