PROFILPELAJAR.COM

Ljubo Ruben Weiss
Ljubo Ruben Weiss
Rođenje	Ljubomir Weiss; 28. 3. 1949.; Lukač, FNR Jugoslavija;
Smrt	22. 4. 2015. (dob: 66); Zagreb, Hrvatska
Počivalište	Gradsko groblje Virovitica
Prebivalište	Virovitica, Hrvatska
Nacionalnost	Hrvat
Etnicitet	Židov
Državljanstvo	Hrvatska
Alma mater	Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu
Zanimanje	novinar, publicist
Poznat/a po	predsjednik Židovske općine Virovitica (2013-2015)
Suprug/a	Marija (Horvat) Weiss
Roditelji	Marko Weiss; Zdenka Weiss
Rodbina	Željko Weiss; (brat);

Ljubo Ruben Weiss (Lukač, 28. 3. 1949 - Zagreb, 22. 4. 2015), poznati hrvatski pisac, novinar, publicist, židovski aktivist i predsjednik Židovske općine Virovitica (ŽOV).

Biografija

Ljubo Ruben Weiss je rođen 28. 3. 1949 u selu Lukač kraj Virovitice u porodici Marka i Zdenke Weiss. Ime je dobio po pokojnom stricu Ljubomiru (Rubenu) Weissu koji je ubijen u Koncetracijskom logoru Auschwitz zajedno sa svojim roditeljima, Adolfom i Katarinom Weiss. Jedini član porodice Weiss koji je preživio Holokaust bio je Ljubin otac Marko. Ljubo je odrastao u Lukaču i Virovitici uz mlađeg brata Željka. Nakon završene gimnazije u Virovitici, studirao je i završio Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu gdje je i primljen u članstvo Saveza komunista, te Studij novinarstva. Nakon fakulteta radio je kao profesor u zagrebačkoj V. gimnaziji. Radio je još u konditorskoj tvornici Kraš, te u Socijalističkom savezu radno naroda (SSRN - narodna fronta) grada Zagreba kao stručno-politički radnik. Objavio više od 200 tekstova, te je objavljivao žurnalističke radove, pored ostalog, u Studentskom listu, informativno-političkom tjedniku Danas, riječkom Novom listu, te u medijima u Austriji i Zapadnoj Njemačkoj. Većina tekstova o kojima je pisao odnosila se na temu Izraela, antisemitizma i Arapsko-izraelski sukob. Ljubo je bio suosnivač lista "Sutra" koji je jedno vrijeme izlazio u Beču, a bio je namijenjen izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. Ljubo se proslavio prvih dana 1990 godine esejom u tri dijela pod naslovom "Tuđi ste mi Tuđmane", a koji je bio prva sistematska kritika knjige Franje Tuđmana "Bespuća povijesne zbiljnosti". Isto tako je postao poznat široj javnosti Hrvatske 1990 godine napisanim pismom pod naslovom "Zar je sramota biti Židov", a koje je objavljeno u zagrebačkom Vjesniku. To pismo je bila Ljubina reakcija na izjavu Tuđmana da je "Sretan da mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, jer u tom slučaju teško da bi preživjela Drugi svjetski rat".^[1]^[2]^[3] U međuvremenu nepoznati počinitelji su dinamitom srušili drvenu vikendicu obitelji Weiss u Bilogori. Odštetu od Hrvatske, do danas nisu dobili.^[4] 1990 godine postao tajnik "Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger" u vrijeme kada su njegovi predsjednici bili dr. Željko Fuks i poslije Slavko Goldstein. 1991 godine ne slažući se sa politikom predsjednika Hrvatske, Franje Tuđmana, Ljubo je demonstrativno napustio Hrvatsku i preselio se Beču.^[1]^[2] Ljubo je isticao da je bilo više razloga zašto je napustio Hrvatsku, no osnovni razlog je bio da kao pacifist nije mogao psihološki podnijeti ratnu atmosferu koja je povremeno poprimala dimenzije ratne histerije.^[3]^[5]

1992/1993 specijalizirao je judaizam i bliskoistočne teme na Židovskom institutu u Beču, a krajem 1992 dobio je koncesiju za trgovanje knjigama sa prostora tada već bivše SFRJ Jugoslavije. U haustoru Slavističkog instituta imao je nekoliko mjeseci improvizirani štand sa knjigama. Potom je u blizini pronašao zapušteni lokal, uredio ga s puno vlastita rada i krajem 1993 otvorio specijaliziranu knjižaru s knjigama na srpskohrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku, ali tematski vezanu za jugoistok Europe odnosno SFR Jugoslaviju. Dio asortimana knjižare je činila bogata bogata zbirka "Judaica" koja se odnosila na Židove SFR Jugoslavije. Knjižara je djelovala i kao antikvarijat, imala je odjel sa njemačkim knjigama na razne teme, te je raspolagala sa oko 4000 knjiga. U svojoj knjižari više puta je organizirao zapažene literarne večeri. Zahvaljujući njegovu angažmanu Nacionalna i sveučilišna knjižnica Hrvatske u vrijeme djelovanja knjižare oskrbljena je svim važnijim knjigama na temu Hrvatske i Hrvata, objavljenima na njemačkom jezičnom području i šire. Posebno je surađivao s "Društvom Gradišćanskih Hrvata" u Beču. Od preseljenja u Beč, Ljubo je objavljivao članke na njemačkom jeziku u novinama Austrije, Njemačke i Švicarske. Za vrijeme boravka u Beču bio je član Židovske općine Beč, te jedan mandat član "Vijeća Židovske općine Zagreb" (ŽOZ). Literarne radove (poezija) objavljivao od školskih vremena, a 2004 godine počeo je objavljivati kratke priče od kojih je za četiri dobio literarne nagrade. 2006 godine objavio je zbirku poezije naslova "Zakašnjela zbirka", a pjesme je objavio u većem broju literarnih časopisa odnosno zbornika poezije. Dvije mkegove pjesme su uvrštene u antologije poezije izdane u Austriji.^[1]^[2]^[3] Kao židovski aktivist surađivao je s pokojnim Simonom Wiesenthalom i njegovim Dokumentacijskim centrom Simon Wiesenthal u Beču, posebno na sprječavanju distribucije hrvatskog izdanja Mein Kampfa.^[5] Ljubo je bio višegodišnji suradnik nekoliko portala u Hrvatskoj i na prostoru bivše SFR Jugoslavije, te časopisa "Most" (Bilten udruženja useljenika iz SFR Jugoslavije u Izraelu) u Izraelu. Objavljivao je u židovskim časopisima Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj) i Ruah Hadaša (Glasilo Židovske vjerske zajednice Bet Izrael) u Zagrebu. U više od četrdeset godina javnog djelovanja objavio oko 700 raznih tekstova, od toga veliki broj kolumni. Veći broj objavljenog bili su angažirani tekstovi, reagiranja na društvena i politička zbivanja u Hrvatskoj i na prostoru bivše države. Početkom 2013 osnovao je zatvorenu internet grupu "Socijalno, jasno i hrabro Židovstvo-Jevrejstvo". Ljubo se iz Beča vratio u Hrvatsku tj. Viroviticu 2006 godine. Od 2013 do smrti je vodio ŽOV, nakon što je njegov brat Željko odstupio sa te pozicije.^[3]

Ljubo Ruben Weiss je iznenada umro 22. 4. 2015 godine, u 66 godini života, od posljedica puknuća aorte. Operacija u zagrebačkoj KBC Dubrava je trajala punih osam sati, no liječnici mu nažalost nisu uspjeli spasiti život. Sahranjen je 24. 4. 2015 na Gradskom groblju u Virovitici.^[6] Ceremoniju sahrane je vodio zagrebački rabin Luciano Moše Prelević.^[7]