Iz ustaškog zatvora pobegla je 23. decembra1941. godine i stupila u partizane. Bila je borac Grbavačke čete Kozarskog odreda do proboja obruča na Kozari, jula1942, a u avgustu1942. godine s borcima Odreda prešla je u Podrgmeč. U kozarskoj ofanzivi su joj poginuli otac Svetozar, 15-ogodišnji brat Milan, i stric Vlado.
Lepa je bila upućena na terenski rad sa omladinom. Postala je član Opštinskog komiteta KPJ. Išla je i kao borac u akcije. U Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, februara 1943. godine bila je zadužena za prenos ranjenika i organizaciju zbjega u Grmeču.
Na partizane je tada napala nemačka 7. SS divizija „Princ Eugen“. Zbjeg je bio opkoljen. Na Nijemce je ispucala sve metke iz svog oružja. Borila se do posljednjeg metka hvatajući se u koštac sa Nijemcima. Nijemci su je savladali udarcima kundaka i vezali. Obratila se svezana zbjegu da se bori. S narodom je iz Grmeča provedena u Bosansku Krupu.
Prije nego su joj natakli omču na vrat, uzviknula je: »Živjela Komunistička partija i partizani! Bori se, narode, za svoju slobodu, ne daj se zlikovcima u ruke! Mene neka ubiju, imaće ko da me osveti!« Na gubilištu su joj govorili da će joj pokloniti život ako kaže ko su rukovodioci i komunisti među zarobljenim narodom. Lepa im je odgovorila: »Ja nisam izdajnik svoga naroda. Oni će se sami otkriti kad budu uništavali zlikovce kao što ste vi!« Imala je svega 17 godina kad su je objesili.
