Njegova biografija je sačinjena na mnogim nedoumicama i nepouzdanim podatacima, počevši od njegovog podrijetla. Bio je vjerojatno Albanac, rođen vjerojatno u Valoni u kršćanskoj porodici negdje oko 1488. Neki izvori ga spominju imenom kao Damat Çelebi Lütfi Paşa u čemu će čelebija (tur.çelebi, چلبى) značiti prefinjeni gospodin dostojan poštovanja, damat (tur.damad, داماد) mladoženja Osmanske dinastije, paša (tur.paşa, پاشا) visoki dužnosnik. Doveden je u Istanbul putem devširma za vrijeme sultana Bajazida II. i školovao se u carskom enderûnu, gdje je stvorio temeljitu spoznaju islama.
Njegova prva vojna iskustva počinju između 1508. i 1512. a pri dolasku na vlast sultana Selima je napustio Istanbul za prve vojne zadatke vani. Bio je u osmanskim redovima koji su napali Dulkadirski begluk (jun 1515.), egipatskog vazala, u Anadoliji i Mamelučki Sultanat osvajajući Siriju (august 1516.) i Egipat (januar 1517.).
Kada je u septembru 1520. Sulejman došao na prijestolje, imenovan je sandžak-begomKastamonua, a zatim Aydına (oko 1522.) te Janjine i kasnije je postao beglerbegKaramana. Vjerojatno je tih godina sudjelovao u velikim bitkama, u opsadi Beograda (1521), otoka Rodosa (1522) i grada Beča (1529). Godine 1523. je oženio Şah Sultaniju, kćer sultana Selima i polusestru princa Sulejmana. Bračni par je dobio jednu kćer, Esmehan, oko 1524. i možda su imali još djece.
Na čelu karamanskih jedinica učestovao je u Sulejmanovom pohodu na safavidskiIrak i u osvajanju Bagdada1534. godine. Tom prilikom je se često savjetovao sa oficirom Sinanom. Godine 1535. je unaprijeđen na mjesto Trećeg vezira. U martu sljedeće godine Veliki vezir Ibrahim-paša Pargalija, sultanov miljenik, je pogubljen na carskom dvoru po naredbi sultanije Rokselane. Na njegovo mjesto je imenovan AlbanacAjas Mehmed-paša, koji će voditi pohod na Krf i novi rat protiv Habsburgovaca na sjeveru, prije nego što je umro od kuge u Istanbulu u julu 1539. Lütfi Paşa je postao Veliki vezir 13. jula 1539.
Za vrijeme svog vezirata, pobrinuo je se sa racionalnim postupkom o nekim strukturalnim problemima carstva koji su već počinjali ugrožavati zgravlje države, osobito financijske rđe, pri kojim je pokušao ograničiti rasipništvo. Čim je stupao na mjesto Velikog vezira, uveo je u dvor još nepoznatog Mimara Sinana, čime je utrt put početku jedne nove ere u arhitekturi. U ljetu/jeseni 1538. je pratio sultana u pohodu s kojim je Osmansko Carstvo prisvojilo Kneževinu Moldaviju. Veliku stratešku važnost je dao morima, vodeći neumoljiv rat protiv Venecije u kojem su odlikovali osmanski admirali (Hajrudin, Seydi Reis, Dragut), po čemu će na koncu u oktobru 1540. Republika Venecija potpisati predaju i ugovor za mir u kojem je Lütfi Paşa odigrao važnu ulogu.
Vodio je također pregovore sa habsburškim izaslanicima. Bio je čovjek ljute i oštre naravi, skroman i pobožan. Dok su se vršile pripreme za pohod na Budim (april 1541.), Lütfi Paşa je iznenada smijenjen s položaja. Razlog tome je bila činjenica da je kaznio jednu ženu krivu za preljubu ili da je izvršio raciju u momačkim sobama pa zatim strogo kaznio one koji su se tamo bavili prostitucijom. Na to je reagirala sultanija Šah a Lütfi Paşa ju je ošamario. Stoga su glasine stigle do sultana Sulejmana koji je smijenio Lütfija te imenovao Hadım Sulejman-pašu novim Velikim vezirom i odobrio razvod svojoj polusestri. Nakon toga, Lütfi je prognan u Dimetoku uz mirovinu od 200.000 akči. 1542. je dobio oprost od sultana i otišao je na hodočašće u Hidžaz. Po povratku je se povukao na svom seoskom posjedu u Dimetoku baveći se književnošću u relativnoj samoći nasljednjih dvadeset godina. Sultanija Šah je se opet udala Merkez Efendiji 1551. a novi muž joj je umro 1552.
Lütfi Paşa je nestao u svojoj farmi u Dimetoku 27. marta1564. godine, njegovo tijelo je pokopano u Yenikapıju.
Književna djela
Tevârîh-i Âl-i Osman
Âsafname
Ḫalâṣü’l-ümme fî maʿrifeti’l-eʾimme
U godinama usamljenja, Lütfi Paşa je se posvetio pisanju i znanju. Napisao je 21 djelo uglavnom vjerske tematike i iz drugih oblasti, od kojih su 13 na arapskom i 8 na turskom jeziku. Bavio je se historijom, teologijom, pravom i poezijom.
Njegovo najpoznatije djelo je Tevârîh-i Âl-i Osman, koje govori o osmanskoj historiji i opisuje period od uspostave Osmanske države do 1553. godine. Tu autor uključuje i vlastita iskustva u vladavini sultana Bayezida II., Selima i Sulejmana Veličanstvenog. U jednom polemičnom odlomku on se pita na primjer da li osmanski sultan, koji nije Arapin, ima pravo preuzeti titulu kalifa ili ne. Asafnâme je drugo njegovo najpoznatije djelo, svojevrsno ogledalo za ministre, i uključuje njegovu životnu priču bez navođenja detaljnih datuma. Ovo političko djelo sadrži odredbe i podatke o državnoj upravi i o njezinoj struci. Bit će uzorak za druge političke autore a sa autobiografske strane, zanimljivo je kako autor izostavlja sve detalje iz svog života prije ulaska u dvor. Ḫalâṣü’l-ümme fî maʿrifeti’l-eʾimme je napisao na arapskom jeziku i njegova glavna tema je legitimitethilafeta osmanskih sultana i zapravo je prvo djelo u osmanskoj političkoj literaturi koje se bavi institucijom hilafeta.
.svg){kind=small}
